Prostitucija u našem susjedstvu, konkretno u Beogradu početkom 20. stoljeća nije bila samo pitanje javnog morala, već i ozbiljan zdravstveni i društveni problem kojim su se bavili liječnici, policija i državne institucije. Dok su vlasti pokušavale spriječiti širenje spolno prenosivih bolesti, mnoge žene koje su se bavile prostitucijom živjele su u siromaštvu, bez podrške i vlastite obitelji, a pojedine su u taj svijet dospjele nakon prijevara, nasilja i prinude.
O tome kako je izgledao život tih žena svjedoči istraživanje liječnika Bogoljuba Konstantinovića, objavljeno 1930. godine u knjizi „Prostitucija i društvo“. Njegovi podaci otkrivaju ne samo razmjere prostitucije u tadašnjoj Jugoslaviji već i okolnosti zbog kojih su se žene počinjale baviti njome, piše Nova.
Istraživanje je obuhvatilo 373 žene iz različitih dijelova Kraljevine Jugoslavije, a rezultati su pokazali da je siromaštvo bilo najčešće naveden razlog ulaska u prostituciju.
Čak 197 ispitanica navelo je teško materijalno stanje. Još dvije žene izjavile su da su se počele prostituirati kako bi prehranile djecu. Njih 45 kao razlog je navelo prijevaru, prodaju ili seksualno nasilje, dok je isti broj žena govorio o obiteljskim sukobima i neslozi. Zbog nesretne ljubavi prostituciji se, prema tadašnjoj klasifikaciji, okrenulo 28 žena.
Ovi podaci predstavljaju rezultate ograničenog povijesnog istraživanja, a ne statistiku svih žena koje su se bavile prostitucijom u tadašnjoj državi. Ipak, pružaju dragocjen uvid u njihove životne okolnosti.
Konstantinovićevo istraživanje pokazalo je da su mnoge žene prije ulaska u prostituciju radile druge poslove, najčešće slabo plaćene. Među njima su bile služavke, konobarice, krojačice i sobarice, ali i kućanice, a zanimljivo je da je 121 ispitanica potjecala iz obitelji obrtnika. Značajan broj žena odrastao je bez jednog ili oba roditelja, što je dodatno otežavalo njihov položaj.
Autori tadašnjih istraživanja često su prostituciju objašnjavali nedostatkom kućnog odgoja moralnim posrnućem. Međutim, suvremena historijska literatura pokazuje koliko je važno uzeti u obzir i ekonomske okolnosti, rodnu neravnopravnost, nasilje i ograničene mogućnosti zapošljavanja.
Istovremeno, postojala je i organizirana trgovina ženama radi seksualne eksploatacije, koju su tadašnji izvori nazivali trgovinom „bijelim robljem“.
Država je pokušavala kontrolirati prostituciju, ali propisi nisu bili jednaki u svim dijelovima zemlje. Nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, različite oblasti zadržale su pravila naslijeđena iz prethodnih pravnih sistema.
U Beogradu je, međutim, već naredne godine uveden poseban režim: primjerice, policija je mogla ući u stan žene u bilo koje doba dana i noći. K tomu, Ministarstvo narodnog zdravlja donijelo je Privremena pravila za suzbijanje veneričnih bolesti u Beogradu, koja su stupila na snagu 1. ožujka 1919. godine.
Propisi su predviđali obavezan zdravstveni nadzor nad ženama za koje je utvrđeno da se bave prostitucijom. One su morale ići na besplatne liječničke preglede dvaput tjedno, dok su podaci o njihovom zdravstvenom stanju upisivani u posebne sanitetske knjižice. No, nadzor se nije završavao u liječničkim ordinacijama, policijski i sanitetski službenici imali su pravo ući u stanove žena pod nadzorom u bilo koje doba dana ili noći, kako bi provjerili poštovanje propisa. Žene su, pak, morale prijaviti promjenu prebivališta u roku od 24 sata, a za napuštanje Beograda bila im je potrebna prethodna dozvola vlasti.
Inače, bilo im je zabranjeno okupljanje u grupama na javnim mjestima, obitavanje u određenim ugostiteljskim objektima i vabljenje mušterija na ulici.
Za nepoštovanje određenih pravila bile su predviđene i zatvorske kazne od 15 do 30 dana; posebno je upadljivo to što se čitav sistem nadzora odnosio na žene, dok muškarci koji su koristili njihove usluge nisu bili obuhvaćeni jednakim obavezama, što se održalo do danas.
Nadzor je mogao biti ukinut ukoliko tijekom tri mjeseca vlasti nisu imale pouzdane podatke da se žena i dalje bavi prostitucijom, ili ako bi se ona udala.
Beogradske vlasti ubrzo su se suočile sa problemima u primjeni novih pravila; već tijekom 1919. godine ponovo je dozvoljen rad javnih kuća, uz pozivanje na ranije propise iz 1900. godine, donosi Nova.
Prijelomni trenutak nastupio je 1934. godine donošenjem Zakona o suzbijanju spolnih bolesti i pratećeg pravilnika kojim je predviđeno zatvaranje javnih kuća. Ipak, zabrana nije značila da je prostitucija nestala - povijesni izvori pokazuju da se prostitucija u narednom periodu sve više premještala iz javnih kuća u hotele i privatne stanove, gde ju je bilo teže kontrolirati.
Dok su vlasti tragale za načinima da urede ili zabrane prostituciju, ispod radara je ostajao veći problem: siromaštvo, nasilje i nedostatak mogućnosti humanijeg načina afirmacije za žene koje su se nalazile na društvenoj margini.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....