Stotine žena u Hrvatskoj svake godine prijavi zlostavljanje, a među njima je puno i onih s područja Dalmacije. Potresna svjedočanstva donosimo uz pomoć Neve Tolle iz Autonomne ženske kuće Zagreb koja vodi i sklonište za zlostavljane žene i njihovu djecu.
G.Ž (44) iz Trogira u sklonište je stigla zbog teškog fizičkog zlostavljanja drugog supruga, kojeg je napustila prije tri mjeseca.
Ovo je njena priča.
Za svog prvog supruga sam se udala jako mlada, imala sam samo 20 godina. Dobili smo blizance, sina i kćer. Bili smo presretni. Nakon pet godina doživjela sam ono što nikom ne bih poželjela. Suprug mi je preminuo od zloćudnog tumora na želucu.
Godinama sam bila potpuno sama, odgajala djecu najbolje što sam znala. Radila sam svaki dan devet sati, vozila djecu na treninge i ostale izvanastavne aktivnosti, kuhala, vodila brigu o kući... Za čas je došla i punoljetnost mojih blizanaca te su se upisali na fakultet u drugom gradu. Počela sam se ponovno družiti, piti kave s prijateljicama... Na jednoj kavi upoznala sam zgodnog i šarmantnog muškarca, godinu dana mlađeg od sebe, bio je rodbinski povezan s prijateljičinim suprugom. Razmijenili smo brojeve mobitela i vrlo brzo počeli izlaziti.
Dvije godine kasnije, bili smo u braku, sami u našem stanu. Odmah nakon vjenčanja počela sam primjećivati promjene. Više nije bio brižan, nježan i pažljiv, već hladan, nezainteresiran, namrgođen. Promjena se dogodila preko noći, kao da mu je pala neka maska s lica. U početku sam mislila da umišljam, nisam htjela prihvatiti da to nije onaj muškarac kakvog sam upoznala.
Njegova hladnoća i nezainteresiranost su prerasli u svakodnevno vrijeđanje, omalovažavanje, udaranje riječima, mučenje. Zamjerao mi je što i dalje pijem kave s istim prijateljicama preko kojih sam ga upoznala. Kako bi izbjegla svađe i sukobe prestala sam se družiti sa svim dragim ljudima.
Bila sam glupa kad ne bih čula što mi je rekao, bila sam debela kravetina kad bi pojela kockicu čokolade, bila sam prljava kurvetina kad bih obukla haljinu. Više nisam znala što je to normalan razgovor, slušala sam samo vikanje i deranje te bacanje stvari po kući jer nisu bile tamo gdje je on htio da budu. Jednom nisam mogla to više trpjeti i počela sam i ja vikati da me ostavi na miru i da ću otići od njega. Povukao me za kosu i rekao: ‘Nećeš ti nigdje!‘ Gurnuo me prema zidu, glavom sam udarila u policu. Tada je počeo plakati, ispričavati se. Priznao mi je da je u mladosti bio ovisan o drogama te da je trenutno u teškom periodu, vuče ga da uzme drogu ponovno. Ostala sam šokirana, zabrinuta, bilo mi ga je žao. Ispričala sam se na svojoj burnoj reakciji i obećala mu pomoći da prebrodi krizu.
Njegova svakodnevna napadanja su utihnula, no počeo je izostajati s posla, buncati dok spava, spavati po danu, tresao se, znojio se, mumljao. Bila sam prestravljena. U svega nekoliko mjeseci braka vidjela sam njegova tri lica, a svako od njih u meni je izazivalo užasan strah, nemoć. Bilo mi ga je žao. Osjećala sam se zarobljenom i usamljenom.
Pozvala sam prijateljice na kavu i ispričala što se događa. Nisu mogle vjerovati. Rekle su da je on prekrasan muškarac i da budem sretna što ga imam, muškarac koji bi svakome pomogao i nikad nikome ružnu riječ ne bi rekao. Pomislila sam da pretjerujem u svemu i vratila se kući. Skuhala sam ručak i probudila ga da dođe jesti. Užasno se naljutio što sam ga budila, bacio je sve sa stola na pod i urlikao: ‘Idiotkinjo nesposobna, odj... mi iz života!‘
Uzeo je nož i krenuo na mene. Ukočila sam se od straha. Ispred mene je zabio nož u drveni stol i nekontrolirano se počeo smijati. Tad sam shvatila da ništa nisam umislila već da sam u braku s nasilnikom. Njegovo nasilje više nije stajalo na uvredama i ignoriranju već je eskaliralo u fizičke napade. Gurao me u prolazu, čupao za kosu kad bi mu se našla na putu, pljuvao u lice kad bi mu se obratila s nekim problemom, razbijao stvari po kući...
Tih mjeseci sam razmišljala o opcijama, kako ga napustiti i otići. Bojala sam se njegove reakcije, nisam znala koji mi je prvi korak, gdje da odem, kako da kažem djeci. Povremeno bi mi kupio cvijeće, izveo na večeru i obećavao da će se promijeniti, a ja sam pomišljala da možda i govori istinu. Onda je došao taj dan, zadnji dan.
Morala sam u banku. On je inzistirao da ide sa mnom, da vidi koliko ja to novca skrivam, iako sam samo išla preuzeti novu karticu. Čim smo ušli u banku napao je zaposlenice da mi nećemo čekati jer nemamo vremena dangubiti kao one. Smirio se kad mu je prišao zaštitar. Kasnije je napadao i ljude koji su čekali red nakon čega nas je zaštitar oboje izbacio van. To ga je razbjesnilo, vozio je 150 kilometara na sat, lupao po trubi od automobila, skretao naglo lijevo - desno, pokazivao srednji prst drugim vozačima...
Vrištala sam da me pusti van iz auta, nije htio. Kad smo stigli pred kuću, izletio je iz auta, otvorio moja vrata, uhvatio me za kosu i bacio na pod. Udarao me nogama i pljuvao posvuda. Vikao je: ‘Glupačo ti si za sve kriva, uništila si me, ti i tvoji ljubavnici, nećeš oči više otvoriti kad ja završim s tobom!‘
Probudila sam se u kolima hitne pomoći. Sam je nazvao policiju i rekao im da sam ja intelektualno i mentalno oštećena i da sam samu sebe izudarala. Policija mu nije vjerovala jer sam nepomično ležala u lokvi krvi. Priveli su ga, a mene poslali u bolnicu.
Čim sam došla sebi, guglala sam organizacije koje pomažu ženama. Prvo mi je iskočila Autonomna ženska kuća Zagreb. Nazvala sam njihov besplatni savjetodavni telefon da saznam što moram napraviti i kako se dalje zaštititi. To je bilo prije tri mjeseca. Dobila sam potrebnu podršku i pomoć. Njemu se sad sudi za nekoliko kaznenih djela, ima zabranu približavanja i kontaktiranja. Razvod je pokrenut, a ja napokon mirno živim!