Potresna ispovijest majke iz Stanića: ‘Auta su gorjela, djeca su plakala u moru dok je po nama padala žeravica!‘

- Bila sam mirna sve dok nisam shvatila da smo zarobljeni. U autu sam bila sama s troje djece, od dvije, četiri i sedam godina. Ispred nas se više nije moglo, automobili uz cestu već su gorjeli, ljudi su iskakali iz njih, trčali po magistrali, a po njima je padala žeravica. Nisam znala gori li više ispred nas ili iza nas, ni vodi li nas put prema spasu ili ravno u smrt. Rodica Damira bila mi je na telefonskoj liniji. Tada sam počela vrištati i plakati: ‘Dado, izgorjet ćemo! Dado, izgorjet ćemo!‘ Stvarno sam mislila da je kraj - priča nam kroz suze Dubravka Marunčić, majka dvoje male djece koja je te paklene noći pokušavala spasiti i svojega sedmogodišnjeg nećaka.

U tu jednu rečenicu Dubravka Marunčić stala je sva strava noći u kojoj je vatrena stihija gutala omiško područje. Pred njom su gorjeli automobili, iza nje zatvarala se cesta, oko nje su u panici trčali ljudi, a na stražnjem sjedalu bila su djeca čije je živote morala sačuvati. Nije znala što je s njezinim suprugom i ostatkom obitelji koji su ostali u Stanićima, nije znala je li put prema moru prohodan, niti hoće li automobil kojim upravlja biti sljedeći koji će zahvatiti plamen.

Požar koji je u noći s 13. na 14. kolovoza poharao omiško područje nevjerojatnom se brzinom širio naseljima uz Jadransku magistralu. Nošen jakim vjetrom, nevjerojatnom brzinom, plamen je gutao raslinje, kuće, turističke objekte i automobile, a stanovnici i turisti pokušavali su se spasiti bježeći cestom ili prema moru. U tom kaosu Dubravka je ostala sama s kćeri Ivom, starom četiri godine, dvogodišnjim sinom Marinom i sedmogodišnjim nećakom Oliverom, koji je upravo te večeri s obitelji došao prespavati kod bake i djeda u Staniće.

‘Mama, zašto je stablo crveno?‘

Požari za ljude koji žive na tom području, govori nam, nisu nešto nepoznato. I prije je gorjelo u blizini, vatrogasci bi stigli, a požar bi bio zaustavljen prije nego što bi došao do njihovih kuća. Zato u početku nije mogla ni zamisliti da će ova noć biti drukčija od svih prethodnih. Njezin suprug Ivan upozoravao ju je da bi trebala otići s djecom. Ona ga je, kaže, pokušavala umiriti.

- Govorila sam mu: Pa tako bude svaki put. Ne boj se. Nisam shvaćala koliko je ozbiljno. Krenula sam djecu spremati za spavanje, a onda mi je Iva rekla: Mama, zašto je tablo je crveno? Nagnula sam se i pogledala van. Iznad kuće bila je vatra- prisjeća se Dubravka.

U tom je trenutku sve počelo.

Ivan je četverogodišnju Ivu odnio u automobil. Dubravka je zgrabila dvogodišnjeg Marina, ne stigavši mu pronaći ni obuću, istrčala iz kuće i stavila ga u vozilo. Potom je probudila majku i otrčala po sedmogodišnjeg Olivera. Uhvatila ga je za ruku i povela sa sobom. Dječak je iz kuće izašao noseći svoj plastični mač.

Dok je Dubravka spremala djecu, Ivan je otišao upaliti automobil kako bi joj ga pripremio za polazak. Automobil je pokrenuo rezervnim ključem koji se nalazio u vozilu, a potom ga je mahinalno izvadio i ponio sa sobom. Kada je Dubravka sjela za volan, motor je već radio pa nije ni bila svjesna da kod sebe nema nijedan ključ. Krenula je prema Omišu ne znajući da bi, ugasi li se automobil, ostala bez mogućnosti da ga ponovno pokrene. Ivan je ostao pomagati u obrani kuća, uvjeren da su se supruga i djeca uputili prema Omišu.

Iz zapaljenih auta bježe ljudi

U vozilu su bili ona i troje djece: Marin od dvije, Iva od četiri i Oliver od sedam godina, koji je sjedio uz nju na prednjem sjedalu. Čim se uključila na magistralu, Dubravka je shvatila da se ne događa ono što je očekivala. Mislila je da bježi od vatre, a zapravo je nailazila na još veći požar.

- Čudila sam se kako je ispred nas već sve zahvaćeno kada je kod naše kuće tek počelo gorjeti. Vozila sam desnom stranom, a onda sam u retrovizoru vidjela da svi daju lijevi žmigavac i pokušavaju se prestrojiti. Nisam razumjela zašto. Tada sam shvatila da automobili na desnoj strani ceste gore. A ja sam bila upravo u toj traci - govori nam.

Iz zapaljenih automobila istrčavali su ljudi. Po njima je padala žeravica. Neki su napuštali i vozila koja još nisu bila zahvaćena vatrom jer se kolona više nije pomicala, a temperatura u njima postajala je nepodnošljiva.

- Klima je u jednom trenutku jednostavno prestala raditi. Temperatura je bila takva da si osjećao vatru iako plamen još nije bio na tebi. Gledala sam automobile koji gore i mislila: mi smo sljedeći - nastavlja Dubravka.

Uspjela se prestrojiti u lijevu traku i doći do skretanja za Malu Luku, turističkog naselje na samom moru, prema Omišu. Ondje je nastao potpuni prometni čep. Jedni su pokušavali nastaviti prema Omišu, drugi su se iz Male Luke vraćali na magistralu, treći su bježali prema moru. Vozila su ostala okrenuta jedna prema drugima, a ljudi su izlazili, vikali i pokušavali pronaći prolaz.

- Na cesti je bio potpuni krkljanac, totalni kaos. Ljudi su se svađali tko će prvi, kamo će i kako će. Svi smo vikali, a većinom su to bili stranci pa se nismo ni razumjeli. Nije bilo nikoga tko bi nam rekao kamo trebamo ići. Ljudi su bili sami, u panici, i svatko je pokušavao spasiti živu glavu - opisuje.

Iz Male Luke vozila su iz smjera mora dolazila prema magistrali, zbog čega Dubravka nije znala postoji li uopće prohodan put do mora. Pokušala je zaustaviti jednoga vozača i pitati ga kakvo je stanje, ali čovjek je, izgubljen u vlastitom strahu, nije ni primijetio.

- Nema šanse s ljudima u takvoj situaciji razgovarati. Nitko te ne opaža, ne vidi. Svatko gleda samo sebe. Pomislila sam: ako oni bježe odozdo, onda dolje nije dobro. Možda je put prema moru već presjekla vatra. Ako jest, gotovi smo - kazuje nam.

Sve do tada nastojala je ostati mirna, ponajprije zbog djece. Razgovarala je s njima i pokušavala od cijele situacije napraviti priču koja ih neće dodatno preplašiti. Na automobilskom Bluetoothu nekako joj se javila rodica Damira. Mnogi su je te noći pokušavali dobiti, ali pozivi nisu prolazili. Damira je bila jedina osoba koja je čula trenutak u kojem je Dubravkin mir nestao.

Više nema izlaza

- Bila sam sigurna da ću i ovo nekako riješiti. Sve u životu riješim pa sam mislila da ću i ovo. Ali kada sam shvatila da sam zarobljena i da više ne možemo naprijed, uhvatila me histerija. Vrištala sam Damiri da ćemo izgorjeti. Nisam paničarila bez razloga. Stvarno sam u tom trenutku mislila da više nemamo izlaza - govori Dubravka.

Nije znala vozi li djecu prema sigurnosti ili prema još većoj opasnosti. Ipak, morala je odlučiti. Pred njom su gorjeli automobili, iza nje se više nije mogla vratiti, a jedina preostala mogućnost bio je put prema Maloj Luci. Krenula je prema moru.

- U biti ideš, a ne znaš ideš li se spasiti ili ideš u smrt. To je bilo najstrašnije. Mozak teško radi kada već pomisliš da je sve gotovo - priča nam.

Put se, srećom, pokazao prohodnim do plaže. No ni ondje nisu bili sigurni. Gorjeli su borovi oko plaže, žeravica je letjela zrakom, a ubrzo se zapalila i baraka uz koju je Dubravka zaustavila automobil.

Oliver je u jednom trenutku izletio iz vozila. Dubravka ga je odmah vratila unutra jer se bojala da će ga žeravica opeći. Nekoliko trenutaka pokušavala je smisliti što dalje. Kada je vidjela da se plamen širi prema mjestu na kojem su stajali, shvatila je da više nemaju izbora. Uzela je djecu i s njima ušla u more.

Na plaži se već nalazio velik broj ljudi, uglavnom stranih turista. Nitko se nije mogao zadržavati na kopnu. Ljudi su stajali u moru, mnogima su iz vode virile samo glave, dok su dim i žeravica nošeni vjetrom padali po njima.

- Djeca su se tada rasplakala jer nismo mogli disati. Nisam ih mogla potpuno potopiti. Nisu znali plivati, bojali su se zaroniti, a bili su mali i nisam htjela da se pothlade. Ušli su do pasa, a ja sam im močila glave. Marina, koji ima dvije godine, cijelo sam vrijeme držala u naručju. Ne znam kako, ali mislila sam na sve - govori nam Dubravka.

Ozlijeđeni, krvavi i bespomoćni

Čuvar Male Luke primijetio je da je sama s troje male djece. Prišao im je, pomagao joj pridržavati ih i polijevao im glave vodom. Dubravka je tada prvi put osjetila da uz sebe ima nekoga tko bi joj mogao pomoći ako budu morali ući još dublje.

- Pomislila sam: sada smo sigurniji. Djeca ne znaju plivati, ali dok je on uz mene, možemo ih odnijeti u dubinu. Ja sam bila spremna nositi ih sve troje. Nije postojalo ne mogu. Morala sam pronaći neki put - odlučno će.

Prizori oko njih bili su stravični. Ljudi koji nisu poznavali teren spuštali su se prema moru preko litica i stijena. Neki su skakali u mraku, ne videći što je ispod njih. Dubravka je vidjela ozlijeđene ljude koji su krvavi izlazili iz mora, čovjeka razbijena lica te ženu koja je ozlijedila nogu. Jednom muškarcu ruke su bile teško opečene.

- Ljudi su skakali sa stijena jer nisu znali teren. Bio je mrak. Jedan je čovjek skočio na stijenu i izašao krvava lica. Djeca su ga vidjela. Bilo je puno ozlijeđenih, a koliko sam mogla shvatiti, uglavnom su to bili stranci - prisjeća se.

Među ljudima u moru bila je i žena koja je, kako je Dubravka razumjela, govorila da je već jednom proživjela nešto strašno te da sada ponovno prolazi kroz užas. Pretpostavlja da su među okupljenima bili i ukrajinski državljani, ali u kaosu, mraku i buci gotovo se nitko nije mogao sporazumjeti.

Spas u tami i boca spasa

Ubrzo se iz tame pojavio brod kojim je upravljao mladić, Milan Balić. Uz veći brod vukao je i manju brodicu kako bi mogao prihvatiti što više ljudi. Borio se s valovima i vjetrom, a kada se konačno približio, ljudi su počeli skakati s mula. Zbog njihove težine i naglog ukrcavanja brod se ponovno odmaknuo od obale.

- Bilo je starijih ljudi, ozlijeđenih, žena s malom djecom. Ljudi su bili prestravljeni. Neki su se gurali, neki svađali čak i oko toga gdje će tko sjesti. Ali taj momak nije želio otići dok ne pokupi sve. Sjećam se da je govorio da neće otići dok ne pokupi sve. Tražio je ima li još nekoga u moru - priča nam Dubravka.

Na pod broda položili su ženu ozlijeđene noge, potom su teško opečenog muškarca smjestili u prednji dio. Ondje je bila i žena s malim djetetom u naručju. Dubravka i djeca ukrcali su se zajedno s ostalima.

Za to vrijeme sedmogodišnji Oliver više nije držao plastični mač koji je ponio iz kuće. Na plaži je pronašao bocu vode, tko zna čiju, i odlučio da je sada njegova zadaća čuvati je i dijeliti svima u brodu.

- On je to doživio kao da će nas tom vodom spasiti. Držao je bocu i davao svima da piju. Zamijenio je mač za vodu. Valjda je shvatio da je voda sada važnija - ispričala je Dubravka, a na spomen tog prizora, usred svih suza, na licu joj se pojavio osmijeh.

Do te je noći u Oliverovu dječjem svijetu plastični mač mogao spasiti sve, baš kao u crtićima i njegovoj mašti. Ali usred stvarnog požara, dima, valova i preplašenih ljudi dječak je mač ostavio i s plaže podigao bocu vode. U svojoj je dječjoj nadi vjerovao da će upravo njome pomoći i spasiti sve koji su se našli u brodu. Bio je to malen, gotovo nestvarno nježan trenutak usred horora koji ih je okruživao.

Vožnja u krug i veliki valovi

Na brodu je bilo toliko ljudi da se dugo čekalo na polazak. Kada su napokon krenuli prema Omišu, shvatili su da se ne približavaju gradu, nego da kruže po moru.

- Momak je rekao da je mrak i da ne vidi kamo ide. Povremeno je palio svjetlo kako netko drugi ne bi udario u nas. Nije se vidjelo ništa. Upalio je GPS i vozio prema njemu, samo da zna u kojem se smjeru krećemo - objašnjava. Na pučini su ugledali veći brod za koji su vjerovali da je vojni. S njega su im nešto govorili megafonom, ali zbog bure, valova i buke nisu razumjeli poruku. Pretpostavili su da ih pozivaju da prijeđu na veći brod, no takav manevar u tim uvjetima nije bio moguć.

- Valovi su bili toliki da mu se nismo mogli ni približiti, a kamoli prebacivati ljude. Vidjelo se da od toga neće biti ništa. Samo bismo izgubili snagu - kazuje nam. Put od Male Luke do Omiša trajao je oko pola sata. Tek kada je sjela u brod, svjesna da su djeca i ona spašeni, Dubravku je pogodila nova, jednako strašna misao.

Ako su oni jedva pobjegli, što se dogodilo s onima koji su ostali kod kuće? U Stanićima su ostali njezin suprug Ivan, majka, otac i nećakinja. U drugoj kući nalazili su se stric i strina, osoba s invaliditetom kojoj je napuštanje kuće bilo dodatno otežano.

- Kada sam sjela u brod, pomislila sam da su oni svi izgorjeli. Ako smo mi jedva pobjegli, mislila sam da su oni gotovi. O kući uopće nisam razmišljala. Nije mi bilo važno je li kuća ostala. Samo sam mislila na njih - govori kroz suze.

Njezina majka pokušala je otići automobilom s djevojčicom koja je ostala s njima, ali se prema Maloj Luci i Nemiri više nije moglo. Morala je voziti unatrag i vratiti se kući dok su se dijelovi automobila već počeli topiti i gorjeti. Obitelj se potom nastavila boriti s vatrom onime što je imala.

Suprug krenuo u potragu

Dok je Dubravka bila na moru, Ivan nije znao gdje su mu supruga i djeca, jer se nije javljala na mobitel. Ostavio je kuću, uzeo skuter i bez kacige krenuo prema Omišu, prolazeći kraj zapaljenih automobila i pokušavajući otkriti nalaze li se možda među njima.

- On nije imao pojma gdje smo. Mislio je da sam nastavila prema Omišu. I ja sam cijelo vrijeme imala u glavi samo jedno: idem u Omiš. Tek kada više nisam mogla naprijed, skrenula sam prema Maloj Luci. Njemu nije palo na pamet da smo možda otišli dolje prema moru - objašnjava Dubravka.

Dubravkin mobitel ostao je u ruksaku koji je uspjela ponijeti iz automobila. Kada su stigli u Omiš, baterija je bila na svega četiri posto. Pokušala je nazvati svekrvu kako bi s djecom otišla k njoj, no ona poziv nije čula. Nevjerojatnom igrom slučaja, svekrva se nalazila nedaleko od mjesta na kojem su se iskrcavali, ali ih među mnoštvom nije vidjela. Dubravka je djeci rekla da se ne guraju.

- Rekla sam im: Djeco, sjedite, mi ćemo izaći zadnji. Više nije bilo razloga za guranje. Bili smo na sigurnom, bili smo spašeni - prisjeća se. Prvo su s broda iznijeli teško ozlijeđenu ženu, potom su izašli opečeni muškarac i ostali stradali. Na obali su ih čekale hitne službe i vojska. Ozlijeđeni su odmah preuzeti, dok je Dubravka s djecom krenula prema Cetini, nadajući se da će ondje pronaći nekoga poznatog. Svi su bili dobro, samo je dim dvogodišnjem Marinu teško nadražio oči. Na Cetini, predio grada koji se zove Smokvica, ugledala je Ivanovu strinu.

- Kao da sam Boga vidjela. Nakon svega, kada sam ugledala nekoga poznatog, počela sam se tresti. Do tada sam morala funkcionirati. Tek tada me sustigao šok - govori nam Dubravka. Ivanova strina nazvala je njezina supruga. Tek tada su Dubravka i Ivan doznali da su oboje živi i da su djeca spašena.

Noćne more i naknadni šok

No najteža noć za djecu još nije završila. Četverogodišnja Iva neprestano je pitala zašto su ostavili baku, djeda, oca i rodicu Liru. Kada je napokon klonula od umora, počele su noćne more.

- Znojila se, dozivala Liru i vikala: Di si, Lira? Di je moj tata? Proganjalo ju je to što smo mi otišli, a oni su ostali. Nije mogla spavati - priča Dubravka. Sedmogodišnji Oliver nije se želio vratiti u Staniće, a dvogodišnji Marin, premalen da razumije sve što se dogodilo, nakon požara ponavljao je samo da se boji požara. Dubravka se u Staniće vratila čim je svanulo i kada su uvjeti dopustili prolazak. Djecu je oko osam sati ostavila kod bake u Smokvici, a potom otišla u Malu Luku pronaći automobil koji je u panici ostavila na stubama, nedaleko od recepcije i barake koja je pred njezinim očima počela gorjeti.

Ondje su već bili vatrogasci, koji su gasili ono što je još tinjalo i pomogli joj izvući vozilo. Uokolo su bili izgorjeli bungalovi i automobili. Njezin automobil i još jedno vozilo u blizini ostali su čitavi. Tek je tada, korak po korak, počela slagati cijelu sliku noći koju su proživjeli.

- Poslije sam čula što se događalo ovdje dok nas nije bilo i što su oni proživljavali. Kada sam shvatila da su svi preživjeli, bila sam presretna. Možda je za njih čak bila bolja odluka ostati. Ali to nikada ne možeš znati. Ne možeš predvidjeti kako će se vatra ponašati - kaže.

Upravo je to, govori Dubravka, najstrašnija istina takve katastrofe. Čovjek može vjerovati da bježi prema sigurnosti, a zapravo krenuti ravno prema još većoj vatri. Može ostati braniti kuću i preživjeti, ali može i ostati zarobljen. U trenucima kada nema informacija, kada se smjer vjetra mijenja, a požar širi brže nego što itko može zamisliti, ne postoji jednostavan odgovor na pitanje treba li pobjeći ili ostati.

- Teško je bilo kome reći što treba napraviti. Sve je stvar sreće. Kada sam sjela u automobil, bila sam uvjerena da smo spašeni. Nisam znala da dalje gori još više nego kod naše kuće. Da sam to znala, možda bih ostala. Nisam očekivala da ću, što dalje idem, nailaziti na sve goru situaciju - iskrena je, s grčem u grlu. Zato ni danas ne može reći kako bi postupila kada bi se ponovno našla pred istim izborom.

- Po meni nema jedne prave odluke. Da sam imala informacije, možda bih na temelju njih znala odlučiti što je pametnije. Ali tada ih nisam imala. Kreneš bježati jer misliš da se spašavaš, a ne znaš što te čeka - govori Dubravka.

Nije prva borba za život

Dubravki ovo, međutim, nije bila prva velika prirodna katastrofa u kojoj se našla. Godine 2020. živjela je sa suprugom u zagrebačkoj Ferenščici i doživjela razoran potres koji ih je izbacio iz kreveta. Tada još nisu imali djecu. Nakon prvog udara suprug je krenuo provjeriti trgovine za koje je bio odgovoran, a Dubravka je, još nesvjesna razmjera katastrofe, ostala u stanu i pokušala mu pripremiti sendvič. Kada se vratio, zgrabio ju je i rekao joj da odmah iziđe iz zgrade. Ubrzo je ponovno zatreslo.

- Sjela sam u automobil i tražila mjesto na kojem nema zgrada ni stabala koja bi se mogla srušiti. Ljudi su u šlapama stajali vani dok je padao snijeg. Svi su pokušavali doći do istog sigurnog parkinga i nitko nije znao što se događa. Tada sam rekla da ću uvijek imati spremnu vodu i nešto hrane. Jedno vrijeme jesam, a onda život nastavi dalje - prisjeća se uz smijeh. Nakon potresa i rođenja djece obitelj je odlučila napustiti Zagreb i vratiti se u Dalmaciju. Vjerovali su da će u Stanićima biti sigurniji.

Šest godina poslije Dubravka je ponovno bježala, ovaj put ne od tla koje se ruši pod nogama, nego od vatre koja je gutala sve pred sobom. Tako je u žurbi je iz kuće ponijela torbicu uvjerena da su u njoj osobni dokumenti. Tek poslije je otkrila da su ih djeca ranije u igri izvadila. U torbici su ostali samo malo ogledalo i maramice. U drugom ruksaku, za koji nije ni znala što se u njemu nalazi, bile su pelene i vlažne maramice za Marina. Upravo su joj one poslije trebale, ironično se prisjetila.

Trenutak koji je proganja

Ti naizgled nevažni detalji danas joj se vraćaju zajedno s mnogo težim prizorima: zapaljeni automobili, ljudi koji poput izgubljenih sjena trče cestom, djevojke koje kucaju na prozore, ozlijeđeni turisti koji iskaču sa stijena i djeca koja iz mora gledaju krvava čovjeka. Najviše je proganja trenutak u kojem su joj na automobil kucale prestravljene djevojke.

- Govorila sam im da sam puna, da su unutra djeca. Nisam ih pustila jer su bile u histeriji, a ja nisam htjela da mi se i djeca potpuno preplaše. Poslije sam čula da je jedna djevojka stradala u Maloj Luci i počela se pitati je li to bila ona koja mi je kucala na vrata. To me sada muči - govori nam i ponovno se rasplače. Nitko tko nije bio ondje ne može joj reći što je trebala napraviti. U automobilu su bila tri mala djeteta, a ona je morala ostati dovoljno prisebna da spasi njihove živote. Da nije spasila sebe, ne bi mogla spasiti ni njih.

Dubravka za sebe ne govori da je heroina. Ne pokušava od svojih odluka napraviti primjer drugima niti tvrdi da zna kako se ljudi trebaju ponašati kada se nađu pred vatrenim zidom. Dobro zna koliko je tanka granica između odluke koja vodi prema spasu i one koja čovjeka može odvesti u još veću opasnost.

Samo je jedna od mnogih osoba koje su te noći, svaka na svoj način, proživjele vlastitu kalvariju. Jedni su ostajali braniti kuće, drugi bježali cestom, treći ulazili u more ili plivali prema Omišu. Ljudi koji su ih spašavali također su riskirali vlastite živote: čuvar Male Luke koji je polijevao djecu vodom, mladić koji je u olujnom moru brodom skupljao ljude i odbijao otići dok svi ne budu ukrcani, kao i stanovnici koji su pomagali jedni drugima ondje gdje službe u prvim trenucima jednostavno nisu mogle stići.

Kada je sve prošlo, Dubravkina obitelj nije ostala sama. Njihovi dugogodišnji gosti, koji im dolaze već dvanaest godina i koje više ne smatraju samo gostima nego dijelom obitelji, vratili su se i pomogli čistiti posljedice požara. Ali ono što je vatra ostavila u ljudima neće se moći ukloniti tako brzo kao pepeo oko kuća.

Trebat će vremena da Iva prestane u snu dozivati oca i rodicu, da se Oliver bez straha vrati u Staniće i da mali Marin prestane govoriti kako se boji požara. Trebat će vremena i da Dubravka prestane preispitivati trenutke u kojima je, okružena vatrom, morala odlučivati u nekoliko sekundi. Jer u toj noći nije postojala sigurna cesta, unaprijed poznat izlaz ni odluka za koju je mogla znati da je ispravna. Postojala je samo majka, troje djece i misao koju si nije dopuštala napustiti ni onda kada je bila uvjerena da je sve gotovo:

- Mora postojati način da se spasimo. Nema da ne možemo. Moramo pronaći nekakav put - uz suze zaključuje Dubravka svoju ispovijest.