Od prve Povorke ponosa u Splitu prošlo je 13 godina. Događaj je obilježio val nasilja i nereda koji su rezultirali prekidom istog. No, što se promijenilo od tada? Kako je biti član LGBTQ+ zajednice u Splitu danas? Ovog vikenda, povorka će ponovo proći splitskim ulicama.
U potrazi za odgovorima razgovarali smo s aktivisticama Nikolinom Banić (40) i Mirtom Barić (30) koje se već sedam godina bave organizacijom splitskog Pridea.
Kako je bit LGBTQ+ osoba u Splitu?
Iako je to jedno od najčešćih pitanja koje nam se postavlja, želimo naglasiti kako na njega ne postoji jedinstveni odgovor. Ovisi koga pitaš. Naš put nije tipičan. Mislila sam da sam straight, ali onda sam se zaljubila u ženu. Nisam se preispitivala ni stavljala u ladice, prihvatila sam da je sada tako. Živim svoj život, obitelj mi je velika podrška. Nažalost to se ne može reći za ostale članove zajednice koji svakodnevno doživljavaju uvrede i strahuju za vlastitu sigurnost. Svatko ima različite puteve i iskustva.
Pritisci i neugodnosti
Što vas je motiviralo da istupite?
Sve je počelo organizacijom Pridea, dugo se bavimo aktivizmom. Ljudi koji su ga godinama organizirali više nisu mogli zbog velikih pritisaka i neugodnosti s kojima su se suočavali. Netko je morao preuzeti, a to smo bile mi. Međutim tada nismo bile toliko outane, naši prijatelji su znali, ali ne i ukućani.
Prošlo je 13 godina od prvoga Pridea, jeste li primijetili promjene?
Prije prvoga Pridea u Splitu o LGBTQ+ temama se nije govorilo, to je bio veliki bauk i tabu. Iznenadila sam se kada sam shvatila kolika se mržnja krije pod ovim krovovima. Nije se znalo kolika je razina homofobije. Iako su neredi bili najavljeni, išla sam uvjerena da će homofobi odustati od kamenovanja ako vide nas obične ljude, a ne kojekakva čudovišta. Međutim sve im je bilo pomračeno, nisu oni vidjeli nikoga.
Nakon nereda, ljudi su bili prisiljeni zauzeti stav. To je jedan od razloga zbog kojih je Pride važan. Iz godine u godinu više LGBTQ+ osoba se ohrabruje na dolazak. Iako nas veći broj ljudi prihvaća, to ne znači da nema prostora za napredak. Sva ta mržnja i dalje postoji.
Pride ne bi bio prosvjed da se nemamo za što borit. Kada bi se sve gurnulo pod tepih, bilo bi isto kao i prije 13 godina. Ništa što radimo ne bi imalo smisla da nema promjena. Često naglašavamo kako je naš mentalitet 50 godina iza zakona koji su na snazi. Odnosno zakoni su relativno u redu, skoro smo ravnopravni. Mentalitetski smo daleko iza. Tu se krije kompleksnost svega. Netko može reći dobili ste to šta ste tili, ali to je daleko od istine. Primjerice zakon nam je dozvolio da imamo životnog partnera, ali ako si vjernik ne možeš se vjenčat u crkvi.
Ukratko možeš sklopit životno partnerstvo, ali kako ćeš proslavit vjenčanje kad pola rodbine ne razgovara tobom. Nema tu veselja kad te okolina ne podržava.
Nismo zaslužili ravnopravnost
Kako se nosite s komentarima ljudi koji ističu kako im nije jasan razlog održavanja Pridea?
Sigurna sam da se iza takvih rečenica krije uvjerenje kako smo dobili ono što oni misle da smo zaslužili. Drugim riječima niste zaslužili bit ravnopravni, ali dozvolili smo vam da postojite i da vodite najosnovniji oblik života. Društvo je sklono ignoriranju postojanja LGBTQ+ osoba. Dio homofoba bio bi najsretniji kada mi ne bismo postojali, ali ako već postojimo onda da nas bar ne vide. Vidljivost se pokazala kao jedino sredstvo postizanja nekakve vrste prihvaćanja. Borimo se za ravnopravnost! Kada ljudi ne bi sudili druge na osnovi njihove seksualne orijentacije, ne bismo imali probleme koje imamo. Nitko ne bi strahovao zbog posljedica koje nosi njegovo outanje.
Koji su najveći izazovi s kojima se susreću LGBTQ + osobe, bilo u javnom ili privatnom životu?
Slično kao kod prvog pitanja, odgovori su raznoliki. Postupak outanja nikada ne prestaje. Stalno susrećeš i upoznaješ nove ljude, većina automatski pretpostavlja da si straight. Živimo u društvu koje od malih nogu programira na krivnju, da je biti gej nešto loše. Onda se s 40 godina i dalje preispituješ, dvoumiš jesi li pogriješila, iako znaš da nisi. Primjerice iako sam organizatorica Pridea, kompletno sam otvorena po pitanju svoje seksualnosti, ali i dalje se nalazim u situacijama u kojima važem svoju sigurnost.
Nekada jednostavno nemaš snage. Neću u svakoj situaciji reći da imam curu, kada me prodavačica upita kome kupujem cvijeće, iako se mrzim u tom trenutku, reći ću da je za prijateljicu. Znam da će biti komentara poput "Zašto ti moraš svakome reć za koga ti je nešto", ali to je za mene vid slobode.
Dvije verzije Splita
Kako biste opisali trenutno stanje prihvaćenosti i prava u gradu?
Čini mi se da postoje dvije paralelne verzije Splita. Jedna je otvorena, a druga je nešto sasvim drugačije. U LGBTQ+ centru susrećemo s raznim iskustvima. Zaista je tužno kada mladi ljudi provode cijele dane lutajući gradom kako bi izbjegli vlastiti dom, u kojem se osjećaju neprihvaćeno. Kad si jako mlad, često nisi u mogućnosti stvoriti svoj krug ljudi. Želimo da mladi znaju kako postoji mjesto gdje mogu upoznat slične ljude. LGBTQ+ centar je za sve one koji nemaju mjesto gdje se mogu osjećat prihvaćenima, njihov dnevni boravak.
Jeste li zadovoljni prikazom LGBTQ+ zajednice u medijima?
Na prvim izvještavanjima s Pridea, vidilo se da ni novinari ne znaju što bi pitali ili pisali. Jasno mi je da je riječ o poslu gdje se u jednom danu izmijene razne teme, ne možeš bit stručan za sve. U razdoblju Pridea najčešći naslovi glase "Pride je prošao bez incidenata". Ali nije cilj proći neozlijeđen. Fokus ne bi trebao biti na tome. Naglasak Pridea je svake godine na drugim stvarima.
Želimo proširiti prostore slobode stoga je ovogodišnja tema sigurnost i bivanje u javnom prostoru. Postoje zone javnog prostora u kojem te osobe mogu bit potpuno opuštene i sigurne, ali postoje i mjesta gdje se LGBTQ+ osobe osjećaju loše i neprestano osvrću u strahu hoće li im netko nešto dobacit.
Što biste savjetovali osobama koje strahuju od izražavanja svoje seksualne orijentacije?
Poštujem i uvažavam svačije strahove, vjerujem da svatko zna procijeniti vlastitu okolinu i sigurnost. Želim ohrabriti ljude da se ‘outaju‘ kada osjete da to mogu. U svakome od nas se krije jedan mali aktivist. Nadam se da će nastavit širiti prostor slobode te da će sama zajednica početi govoriti u svoje ime. Ako bi svi izašli iz ormara, vidjelo bi se koliko nas je i to bi bila ravnopravnost. Pozivam ljude da dođu na LGBTQ+ događaj u gradu, tako će se osnažiti, upoznati slične osobe i znati da nisu sami.