- Drago mi je što mnogi turisti žele vidjeti kako izgleda naš život, ovdje u faveli, ali sam istovremeno tužna jer mnogi Brazilci koji žive bolje od nas, ne žele ovdje doći u posjet, ponašaju se kao da mi ne postojimo – kazala mi je u jednom trenutku djevojka Karine dok me vodila ulicama Rocinhe u južnom dijelu Rio de Janeira, najveće favele u Južnoj Americi s oko tristo tisuća stanovnika.
Od rođenja živi tu, a zarađuje tako što turiste dovodi u Rocinhu i pokazuje im kako izgleda život u ovoj šarenoj brdovitoj četvrti. Favela se odnosi na sirotinjski i prenapučeni dio grada naseljen ekstremno siromašnim stanovništvom koje živi u teškim uvjetima. Procjenjuje se da tek jedan do dva posto turista godišnje posjeti neku brazilsku favelu, a krivac za to je slika kakva o njima vlada u medijima. Leglo je to kriminala i trgovine drogom, zloglasnih narkobosova i čestih oružanih sukoba. Da, uistinu ima toga, ali šanse da će vam se nešto dogoditi baš za vašeg posjeta uistinu su male i svedene su na minimum, pogotovo ako uz sebe imate vodiča koji najbolje i iz prve ruke poznaje sva zbivanja u faveli.
Tako me Karine uvijek na vrijeme upozoravala kada mobitel brže-bolje strpati u džep jer se upravo na tome mjestu ne smije fotografirati, pošto ne bi bilo zgodno da uperite objektiv kamere prema nekom od dilera, kojih ovdje ima na svakom koraku. Dočekala me pokraj ulaza u metro u bogatoj četvrti Sao Conrado koju samo prelazak jedne ceste dijeli od ulaza u Rocinhu. Prethodno je moj dolazak morala najaviti gazdi Rocinhe, protokol koji vrijedi uvijek kad dovodi turiste.
Samo jedna duga ulica i milijun uskih prolaza koji su dio nepreglednog labirinta. Tako bi se ukratko mogla opisati Rocinha gdje ljudi žive u kućama doslovno nabijenima jedna na drugu. Ma imate dojam da će se istog trena srušiti kao kule od karata ili da ste se našli u kultnom nagrađivanom filmu “City of God” (Grad Bogova).
– Mi nikad ne govorimo da živimo u faveli, nego u zajednici. Kao jedna obitelj, iako se naravno međusobno svi ne poznajemo, pošto je ovo kao jedan veći grad. Neki turisti nakon posjeta ovdje su došli živjeti, osmislili su neke svoje besplatne projekte, primjerice, uče našu djecu strane jezike. Mi tu imamo sve što nam treba. Nemamo mnogo, ali smo sretni – govori Karine.
Moj je obilazak počeo tako što me motorist, Karinin prijatelj, dovezao do samog vrha Rocinhe odakle se pruža veličanstveni pogled na Rio de Janeiro. Kao i na nepregledno prostranstvo šarenih kuća, zalijepljenih jedna na drugu, koje su mahom izgrađene ilegalno, i to tako što su njihovi vlasnici sjekli ili palili drveće (nekad je na ovome mjestu bila farma na kojoj se uzgajalo voće i povrće).
Većina današnjih favela nastala je tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća zbog velike urbanizacije u kojoj su mnogi ljudi napustili ruralna područja Brazila, no kako nisu mogli naći bolje mjesto za život, završili su u siromašnim četvrtima gradova na brdima.
Gotovo 25 posto stanovnika Rija, što je oko 1,5 milijuna ljudi, živi u favelama, a u samom gradu ih ima više od 600. Svojedobno je u jednoj od njih, Santa Marti, pokojni Michael Jackson, snimio spot za svoj hit “They Don’t Care About Us”. Svojevrsne su to države u državi gdje vladaju neki drugi zakoni.
Dok se spuštamo Rocinhom teško je ne primijetiti “šumu” žica na stupovima, što za struju, što za telefon. Ovdje krađa struje nije iznimka, nego pravilo, a voda se dobiva besplatno pomoću velikih cisterni na krovovima u kojima skupljaju kišnicu.
– Prosječno ljudi mjesečno zarađuju oko 100 reala (180 eura), nažalost, pohađanje škole nije obvezno pa mnogi u faveli ne znaju ni čitati ni pisati. Kod nas je prosječan životni vijek nešto viši od 50 godina, što je 20 godina manje od državnog prosjeka – govori mi Karine, dok dječaci oko nas naguravaju loptu u kojoj vide svoju budućnost i sanjaju kako će jednog dana postati novi Pele, Ronaldo ili Neymar.
Šetajući uskom dugačkom ulicom nećete vidjeti nijedan automobil nego samo motocikle koji se uspijevaju provući tamo gdje nitko drugi ne bi pokušao niti biciklom. U Rocinhi kao i u svakoj faveli strogo je zabranjeno krasti i ubijati.
– Svaka pljačka ovdje se strogo kažnjava. Ako bi ti neko pokušao nešto oteti, vjeruj mi da bi se loše proveo. Jednostavno takav zakon vlada među nama i pomaže nam da se osjećamo zaštićenima. Upravo zato ćeš teško biti opljačkan u faveli, a većina krađa zapravo se događa u turističkim dijelovima Rija poput Copacabane – ističe moja vodičica dok mi pokazuje lokalnu ambulantu, nakon koje smo došli i do male crkvice ispred koje dominira veliki mural “Posljednje večere”.
Priča mi kako favele kontroliraju narkokarteli i razne kriminalne grupe, a najveću opasnost predstavljaju međusobni sukobi i ratovi s policijom prilikom čega znaju nastradati i nevini. I danas se pamti slučaj otprije deset godina kad je zidara iz Rocinhe, Amarilda, do smrti mučila policija želeći od njega dobiti informacije o trgovini drogom. Optužnica radi mučenja bila je podignuta protiv čak 25 policajaca.
– Nakon tog događaja više i nemamo povjerenja u policiju. Država, gradska vlast Rija i policija ne bi se trebali miješati u naše živote – kaže Karine.
U jednom trenutku skrenemo s glavne ceste i počnemo se probijati uskom uličicom nalik onoj poznatoj splitskoj “Pusti me proć”. E, ako ovo nije bila najuža ulica na svijetu kojom sam kročio! Odjednom ulazimo u nešto nalik portunu.
Penjemo se betonskim stepenicama i dolazimo na terasu gdje nas dočekuju nasmijani Cesare i njegova supruga. Kupim kod njih nekoliko suvenira i zagledam se u daljinu dok mi pogled bježi prema šarenilu kuća i plavom Atlantiku. Kakav prizor!
Inače, svaka favela ima svoju školu sambe, koja se svake godine natječe na najpoznatijem svjetskom karnevalu u Riju. Čim jedan karneval završi odmah krenu pripreme za idući, od osmišljavanja kostima do koreografije i same teme kojom će se predstaviti na Sambodromu. To je centralni događaj za svaku favelu u Riju, dani u godini kad njezini stanovnici nisu samo običan broj na papiru, nego njihove šarene plesne povorke gleda čitav Brazil u višesatnom prijenosu na državnom kanalu Globo.
Nisam se ni okrenuo, a moj posjet Rocinhi već je došao kraju. Osjetim čvrsti Karinin zagrljaj koja se uskoro izgubila među rijekom svojih Rocinjana, a ispred mene se u trenu stvore mladići vježbajući capoeiru.
– Siromašni jesu, ali bogami stvarno imaju najbolji pogled u Riju! – pomislim dok ulazim u taksi-vozilo.