Nisu brojili sijede vlasi ni bore, nego osmijehe, zagrljaje i sretne trenutke koje su zajedno proživjeli. Maturanti generacije 1976. godine nekadašnje omiške Gimnazije "Katja Pavišić- Šperac“, današnje Srednje škole "Jure Kaštelan“, okupili su se kako bi obilježili velikih 50 godina od završetka srednjoškolskog obrazovanja.
Za istim su se stolom ponovno našli učenici IV. a i IV. b razreda, popularni "akavci“ i "bekavci“, a na susret ih je stigao velik broj. Neki se viđaju često, neki povremeno, a pojedini se nisu susreli godinama. Ipak, bilo je dovoljno tek nekoliko trenutaka da se izbriše pola stoljeća koje je prošlo od njihovih gimnazijskih dana.
- Kada se sretnemo, odmah se vratimo u vrijeme gimnazije. To je nešto najljepše jer danas svi znamo koliko je teško sačuvati prijateljstvo kroz cijeli život. Nitko se ne hvali svojim uspjesima ni uspjesima svoje djece. Najveći je uspjeh što možemo pogledati jedni druge u oči bez zavisti i bez pomisli na to tko je postigao više, a tko manje. Ponovno smo samo oni maturanti koji su zajedno išli u školu od 1972. do 1976. godine - poručili su slavljenici.
Generacija koja je nizala uspjehe
Bila je to, prisjećaju se, jedna od posebno uspješnih generacija omiške Gimnazije. Život ih je poslije mature odveo različitim putovima, ali gotovo da nema područja u kojem se netko od njih nije ostvario. Među nekadašnjim učenicima dvaju razreda nalaze se liječnici različitih specijalizacija, stomatolozi, psiholozi, pravnici, ekonomisti, odgajatelji, srednjoškolski i sveučilišni profesori, magistri građevine, geodezije i molekularne biologije, matematičari, informatičari, agronomi, vatrogasci, poljoprivrednici te poduzetnici u turizmu i drugim djelatnostima.
Ipak, na ovom se susretu nisu prebrojavale diplome, stručna zvanja ni poslovni uspjesi. Razgovaralo se o obiteljima, djeci i unucima, mjestima u kojima danas žive i svemu onome što je život donio tijekom pet desetljeća. Najviše su se, dakako, nizale uspomene.
Prisjetili su se školskih simpatija, prvih ljubavi, nestašluka u učionicama i zgoda za koje su neki doznali tek sada, nakon punih 50 godina. Tako se tijekom večeri otkrilo i da su pojedini učenici bili potajno zaljubljeni u svoje razredne kolegice, premda se tada o tome nije govorilo.
Jedna od anegdota vratila ih je u učionicu sa starim zelenim platnenim roletama. Učenik koji je sjedio iza kolegice volio se igrati njezinom dugom kosom, a jednoga joj je dana za kosu zavezao traku rolete. Upravo u tom trenutku profesor ju je prozvao da ustane i odgovara, pa ju je traka povukla natrag. Danas se tome svi smiju, baš kao i brojnim drugim nestašlucima koji su s vremenom prerasli u najdraže uspomene.
Posebno mjesto u njihovu zajedničkom pamćenju ima maturalno putovanje u Napulj i na Capri, na kojem su, kažu, bili prava atrakcija. Bilo je to vrijeme u kojem su nakon posljednjeg školskog sata jedva čekali izići, prošetati gradom, susresti simpatiju i družiti se jedni s drugima.
Stroga škola i profesori koji su bili autoriteti
Za uspjehe svoje generacije velik dio zasluga pripisuju obrazovanju koje su stekli u omiškoj Gimnaziji te profesorima koji su ih podučavali. Njihovi razrednici bili su profesor Andrija Vuletić i profesorica Vinka Milatić, a škola je u to vrijeme slovila kao jedna od zahtjevnijih i kvalitetnijih gimnazija.
Predavali su im visokoobrazovani i cijenjeni profesori, među kojima su bili i oni koji su na nastavu dolazili iz Splita i okolnih mjesta. Kriteriji su bili visoki, profesori strogi, a znanje se moralo zaslužiti. Upravo su takvi temelji, smatraju maturanti, omogućili velikom broju učenika da poslije gimnazije upišu fakultete, nastave obrazovanje i uspješno se ostvare u svojim strukama.
- Možda je odnos prema profesorima u naše vrijeme bio nešto krući, ali znale su se vrijednosti. Naši gimnazijski, a poslije i fakultetski profesori bili su autoriteti i ljudi od kojih se moglo mnogo naučiti. Ono u što smo nakon mature izrasli odraz je iznimno dobre gimnazije koju smo pohađali - istaknuli su.
Velik dio generacije ostao je živjeti u Omišu i okolici - u Dućama, Stanićima i drugim obližnjim mjestima. Mnogi koji su otišli studirati u Split ili Zagreb poslije su se vratili, dok su neki život nastavili u Zagrebu, Karlovcu i drugim sredinama. Udaljenost ih, međutim, nije spriječila da ostanu povezani.
Neki od njih poznaju se još od prvog razreda osnovne škole, pa njihovo prijateljstvo traje znatno dulje od gimnazijskih pola stoljeća. Već razmišljaju i o obilježavanju obljetnice završetka osnovne škole, još jednoj prilici da se vrate u vrijeme bezbrižnosti i okupe ljude s kojima su odrastali.
Petorica školskih kolega više nisu s njima. I njih su se prisjetili tijekom večeri, s tugom, ali i zahvalnošću što su bili dijelom njihove zajedničke mladosti. Jer generaciju, pokazalo se i ovom prilikom, ne čine samo oni koji sjede za stolom, nego i svi oni koje nose u uspomenama.
Jedni uz druge i kada je najteže
Koliko su međusobno povezani, ova je generacija pokazala i nakon razornog požara koji je nedavno pogodio omiško područje. Budući da mnogi žive upravo na prostorima zahvaćenima vatrom ili u njihovoj neposrednoj blizini, pozivali su jedni druge, provjeravali jesu li svi dobro i pitali treba li kome pomoć.
Ni strah, šteta i neizvjesnost kroz koje su neki od njih prolazili nisu ih spriječili da dođu na dugo iščekivano okupljanje. Ponovno su se pojavili s osmijehom, spremni barem na jednu večer odložiti brige i proslaviti prijateljstvo koje je preživjelo desetljeća, udaljenosti i različite životne okolnosti.
Upravo to smatraju najvećim uspjehom svoje generacije. Ne zanimaju ih međusobne usporedbe niti se raduju tuđim neuspjesima. Naprotiv, sretni su zbog svakoga tko je pronašao svoj put jer, kako kažu, ako je dobro jednome od njih, onda je lakše vjerovati da svima može biti dobro.
Promatrajući današnje mlade, svjesni su koliko se svijet promijenio. Današnje generacije odrastaju uz tehnologiju, društvene mreže i neprestanu izloženost virtualnom svijetu. Njihova je mladost izgledala drukčije: vrijeme se provodilo u razgovoru, šetnji i iščekivanju susreta sa školskim prijateljima i simpatijama.
Temelj društva
Ne misle da sve treba vratiti unatrag niti da napredak treba odbaciti, ali vjeruju da neke vrijednosti ne bi smjele zastarjeti. Prijateljstvo, empatija, poštovanje, odgovornost, trud i spremnost da se pomogne drugome nisu stvar nekog prošlog vremena, nego temelji bez kojih nijedno društvo ne može naprijed.
- Naša je poruka novim generacijama da se druže jedni s drugima, a ne samo s virtualnim svijetom. Neka žive jedni za druge, pomažu jedni drugima i vesele se tuđem uspjehu. Neka im bude važniji prijatelj od novog mobitela. Jedino će se tako i oni za 50 godina moći ponovno okupiti i iskreno se veseliti jedni drugima - poručili su omiški maturanti.
Do sljedećeg susreta žele samo ono najvažnije: zdravlje, što manje praznih mjesta za stolom i još više prijatelja koji će im se pridružiti. Žele ponovno biti zajedno, jednako vedri, povezani i nasmijani kao na ovoj proslavi.
Pedeset godina nakon posljednjeg školskog zvona, pokazali su da neke životne lekcije ne zastarijevaju. Znanje ih je odvelo u različite profesije i gradove, ali ih je prijateljstvo uvijek vraćalo jedne drugima. A upravo je to najljepša svjedodžba koju je generacija 1976. mogla ponijeti iz omiške Gimnazije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....