Poznata kreatorica Diana Viljevac napravila je modni iskorak i predstavila kolekciju Shapewear Viljevac koju je okarakterizirala kao - dodatak samopouzdanju koje svakoj ženi ponekad nedostaje.
Da je u pitanju mnogo više od steznika svjedoči, ne samo dizajn kombinezona i hlača, već i pozadina modne priče u kojoj se kao jedna od modela našla i Lana Biželj, novinarka koja već godinama vodi borbu s keloidima - ožiljcima na tijelu. Lana je jako podigla svijest o ovoj pojavi, a o kojoj se ne priča toliko mnogo. Riječ je o reljefnim ožiljcima koji s vremenom ne blijede, već naprotiv - rastu. Oni su benigni i - vrlo rijetki. Ne zna im se točan uzrok.
Lana je prošla dug put do prihvaćanja ožiljaka kao sastavnog dijela svoga tijela, a da joj je netko na početku puta rekao da će ih kao model ponosno i isticati, vjerojatno ga ne bi baš najozbiljnije shvatila.
Nakon dugogodišnje borbe s ožiljcima i traumama koje ste zbog njih imali, uspjeli ste se, ne samo izdići iznad toga i prihvatiti ih kao nešto svoje, već ste postali i model u modnoj kampanji u kojoj ih ponosno pokazujete. Kako je došlo do te suradnje?
- Prije svega, doista sam neizmjerno sretna da je Diana prepoznala koliko je normalizacija različitosti važna i da naše fizičke “nedostatke” možemo pretvoriti u nešto pozitivno i predivno s pravim mindsetom. Diana i ja se znamo već sigurno desetak godina, no putevi su nam se nekako razdvojili i jako sam se ugodno iznenadila kada me nazvala i objasnila mi na čemu radi i kakvu poruku želi poslati ovom kampanjom. Nisam dvojila ni trenutka.
Kompleksi, nesigurnost, skrivanje...
Jako ste podigli svijest o keloidima - ožiljcima, o kojima se još uvijek ne govori mnogo... Imate nekoliko takvih ožiljaka na tijelu...Kakve sve priče oni pričaju?
- Već nekoliko godina trudim se što više pričati o tome što su mi moji keloidi napravili ne samo fizički, nego i mentalno i bilo da se netko bori s njima ili nekim drugim kožnim problemom, mislim da se ljudi mogu doista poistovjetiti s mojom pričom. S kompleksima, nesigurnostima, skrivanjem, jer sve su to bile faze koje sam prošla dok ih doista nisam prihvatila. Svi oni kod mene pričaju istu priču – život, smrt, traume koje sam prošla još kao dijete kad su se prvi put pojavili (nakon smrti moje majke s mojih 16 godina). Na kraju, pričaju i o samopouzdanju, ljubavi prema sebi i onom čvrstom unutarnjem zagrljaju koji si sami moramo naučiti dati.
Koji je trenutak bio presudan da promijenite svoje razmišljanje i stav o njima, da ih prestanete skrivati i da sebi prestanete nametati samoograničenja?
- Nije to bio jedan trenutak, to je bilo uslijed konstantnog odlaska godinama na psihoterapiju i rada na sebi. I nije se dogodilo odjednom. Prvo sam se prije 5-6 godina odvažila da kupim haljinu u kojoj mi se pokazivao samo jedan od mojih 19 keloida koje danas ponosno nosim. Tek prošle godine bi rekla da sam se potpuno oslobodila i da ih doslovno više ne vidim na sebi. Tek kad sam počela uviđati koliko sam zapravo topla i otvorena prema svima drugima, osim prema sebi. Tek kad sam promijenila pristup prema samoj sebi, otvorila um i srce, te počela prepoznavati i sama kakve sve vrijednosti njegujem, počelo je i samopouzdanje rasti dovoljno da se oslobodim nesigurnosti i kompleksa oko mojih 19 prijatelja.
Tko vam je na tom putu najviše pomogao?
- Pa rekla bih psihologinja, jer od svojih bližnjih i okoline sam vješto skrivala što zapravo osjećam duboko u sebi i koliko sam se godinama sama sebi gadila, pa nije ni da su mi imali priliku pomoći, niti sam to željela. Trebala mi je neutralna osoba i ja sama sebi, da si postanem najbolja prijateljica i pružim si šansu da napravim konkretne promjene u svojoj glavi.
Dogodi li vam se još katkad da se “spotaknete”, da imate po tom pitanju loših dana i kako ih rješavate?
- Naravno. Mislim da će takvi trenuci uvijek tu negdje i ostati, ako ne oko keloida, bude već nešto drugo što mi se na određeni loši dan neće sviđati, bilo da je riječ o prištiću koji me je izbio, višku koji vidim na trbuščiću ili nečem trećem. Svi imamo takve dane i nekako imam osjećaj kao da se posebno u svijetu društvenih mreža, to ne pokazuje dovoljno često. Nitko nema savršen život, vezu ili mindset i to je apsolutno u redu dok god daješ od sebe najbolje što u tom trenu možeš. Na takve dane jednostavno pokušam procesuirati tu emociju, ne je zakopavati u sebe jer si ne želim gomilati takvu energiju i napraviti još veći problem dugoročno i pokušavam si reći da je okej da se tako osjećam. Nekad ću se ‘’prisiliti’’ da izađem iz stana, a nekad, ako nemam potrebe, ću na takav dan jednostavno gledati neku seriju, napraviti si kućni wellness ili pročitati knjigu.
Piše knjigu
Žene same sebi nameću brojna ograničenja po pitanju fizičkog izgleda, neovisno jesu li to ožiljci, višak kilograma, celulit, veće ili manje grudi, krive noge, širi nos...Često zbog tako nekih stvari razvijamo određenu vrstu, pa možemo i reći, samoprijezira koji nas vodi dodatno u destrukciju...Kako, po vašem mišljenju, odbaciti takav stav prema kojem sve ono što nije apsolutno sjajno - ne valja?
- Mislim da se takav stav već godinama mijenja i pogotovo s body positivity pokretom koji je u ideji odličan, u provedbi je na momente znao otići u neke druge krajnosti. No mislim da danas, više nego ikad možemo vidjeti različite tipove tijela, kožne probleme, širi nos, krive noge, veće ili manje grudi. Na velikim kampanjama svjetskih brendova danas vidimo lica s vitiligom, tijela s keloidima, dermatitisima, nižu, širu, višu I svaku građu.
Naravno, još uvijek u većoj mjeri postoji sadržaj u medijima i na društvenim mrežama, u kojem se prezentira taj “beauty myth” i ideal koji je nametnut desetljećima unazad, no zato svatko od nas pojedinaca ima glas i mogućnost da danas pokaže ono pravo, prirodno, posebno ako si netko tko ima veću platformu, bilo da je riječ o mediju, brendu ili influenceru. Smatram da je bitno okružiti se sadržajem i ljudima koji će imati takav zdravi mindset I još te više motivirati da otvaraš glavu, prihvaćaš sebe dok istovremeno daješ sve što možeš da održiš svoj um i lifestyle zdravim. Danas doista imamo mogućnosti, samo ih trebamo izabrati.
I treba nas generalno kao društvo prestati biti strah potražiti pomoć kad osjetimo da nam je potrebna.
Novinarka ste...Planirate li svoju vlastitu borbu uobličiti u knjigu ili nešto slično?
Već zadnje dvije godine planiram, no odugovlači se budući da se moja ideja već nekoliko puta izmijenila. Trenutno radim na tome da napravim sadržaj, pa ću o formi brinuti kasnije. Svakako se nadam da će i knjiga ugledati svjetlo dana kroz narednih godinu i pol.