StoryEditorOCM
Životdrukčiji od drugih

Petar Šušić potpuno odudara od svega što povezujemo s dvadesetogodišnjacima: piše poeziju i draži mu je Matoš od PlayStationa, priča nam doživljavaju li ga kao čudaka

18. lipnja 2021. - 15:33
Petar Šušić: Živimo u dvadeset prvom stoljeću, tko danas nije čudan? Pisanje pjesama je moja privatna strast...Duje Klarić/Cropix

Petar Šušić ni po čemu u razgovoru - ni vizualno - ne odaje dojam "osebujnosti"; konvencionalna je izgleda, a izražava se skoro pa politički odmjerenim rečenicama.

Još je u (kasnim) dvadesetima i uskoro će diplomirati sociologiju, premda više podsjeća na apsolventa pravnog fakulteta.

Ipak, u tom "običnom" momku čuči pravi pjesnik, on je primjerak vrste u izumiranju, i upravo je uz potporu Naklade "Fragment" iz Splita objavio zbirku pjesama "Tiho sunce"!

"Tiho sunce" sastoji se od četrdeset soneta na standardnome hrvatskom jeziku, napisanih u talijanskoj sonetnoj formi, i deset pjesama slobodnijeg stiha, a te pjesme podijeljene su u pet cjelina.

Tematski prevladavaju pejzažni elementi te simboli vječnih zagonetki poput ljubavi i smrti; čuđenje "u svitu i Splitu"!

Red i ravnoteža kontra kaosa

Rođeni ste devedesetih, pripadate dakle PlayStation generaciji, onoj koja je osim obvezne školske lektire čitala eventualno još samo Harryja Pottera. Ipak, vi ne samo da čitate, nego i pišete, i to ništa manje nego pravu - rekla bih, starinsku - poeziju. Kako to?

- U pravu ste, igranje videoigara na PlayStation igraćim konzolama bio mi je najdraži način provođenja slobodnog vremena krajem osnovne, a naročito u srednjoj školi. Svako djelovanje ljudskog bića izaziva duhovni podražaj. Kada su me počeli zanimati drukčiji duhovni podražaji, prestao sam igrati videoigre i počeo pisati poeziju.

Poezija je, za mene, razumijevanje nadnaravnog u svakodnevnim stvarima, događajima te doživljajima koje uglavnom uzimamo zdravo za gotovo.

Izražavate se, rekoh, stihovima; vezanim, u različitim (podjednako zahtjevnim) formama. Zašto ste izabrali taj, nesumnjivo jezično trnovitiji, pjesnički put?

- Vezanim stihom pisali su moji uzori Charles Pierre Baudelaire, Paul-Marie Verlaine, Antun Gustav Matoš, Dobriša Cesarić. Vezani stih predstavlja hijerarhiju i strukturu, ukazuje na red i ravnotežu, opire se slučajnosti i kaosu.

Apsolvent ste studija sociologije na Filozofskom fakultetu u Splitu. Čudi me da niste izabrali književnost; tako bi vaš osebujan hobi (ili poziv) bilo lakše objasniti... Gdje je poveznica?

- Stara šala na račun društvenih znanosti kaže kako osobe koje imaju problema same sa sobom studiraju psihologiju, a one koje imaju problema s društvom studiraju sociologiju. Ja spadam u potonje.

image
Duje Klarić/Cropix


Umjetnost nije zanatska vještina, već manifestacija talenta, mistične sposobnosti koju dobijete rođenjem, a znanje uvijek možete usvojiti neformalnim obrazovanjem. Za odlazak u knjižnicu i proučavanje stručne literature nije vam potrebna diploma.

Zanimljiva je tema vašeg diplomskog rada; vezana je uz - kavu. Taj je napitak također bio inspirativan umjetnicima, od skladatelja Johanna Sebastiana Bacha (Kantata o kavi), do Julijane Matanović (knjiga "Na početku i na kraju bijaše kava").

No, vi obrađujete sociološki aspekt "kafenisanja", zar ne?

- Konzumiranje kave i društveni život koji nastaje oko tog čina u kafićima dio je našeg kulturnog obrasca, ali i kolektivnog identiteta.

Vrsta socijalnog „ljepila” koje nas spašava od atomizacije društvenih odnosa, odnosno involucije vještina međuljudske interakcije.

Objavili ste sedam soneta u časopisu "Republika" prije dvije godine. Zašto ste sad ipak odlučili ukoričiti svoja rimovana razmišljanja u knjigu?

- Odlučio sam ja to i prije, no pronalazak izdavača koji bi bio spreman objaviti poeziju neetabliranog autora ravan je čudu drugog Isusova dolaska na zemlju. Nakon svega, sreća me ipak pogledala, ne žalim se.

Približite nam razloge zašto ste zbirku nazvali "Tiho sunce"?

- Fascinira me glavna karakteristika demonstracije apsolutne moći. To je smirenost, tišina. Nešto vrlo božansko i neograničeno koje nastupa naglo i naglo završava, neumitno mijenja stvari iz temelja, ne ostavlja mjesta razmišljanju ili protudjelovanju. Takvo je tiho sunce.

image
Petar Šušić s nakladnicima Bartulom Vlahovićem i Sonjom Šumić
Duje Klaric/Cropix


Moram primijetiti da svoju riznicu stihova otvarate prilično mračnim poglavljem naslova "Praznine". Otkud taj hladni ponor u vašoj mladoj duši?

- Prva cjelina "Praznine" tematski obuhvaća primordijalne strahove koje nesvjesno osjećamo od samog rođenja. To je dio stvarnosti ljudskoga postojanja i nedjeljivi aspekt ljudskih emocija bez kojih ne bismo mogli shvatiti dubinu života.

Poezija govori istinu

Može li poezija promijeniti život? Ili pak ostaje na razini "najvažnije sporedne stvari na svijetu"? Barem za one koji ne prate nogomet...

- Poezija svakako obogaćuje život jer nam kazuje istine. S poezijom se lakše nadilaze nedaće koje nam nameće suvremeni, površni, a nadasve lažni svijet.

Doživljavaju li vas vršnjaci, odnosno vaša okolina, pomalo kao čudaka? Je li teško u tako mladim godinama biti - pjesnik?

- Živimo u dvadeset prvom stoljeću, tko danas nije čudan? Pisanje pjesama je moja privatna strast i ne namjeravam time nikome dodijavati osim ako ne dobijem izravan zahtjev.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
01. prosinac 2022 01:38