Knjižnice ‘human library‘ funkcioniraju drugačije – umjesto da posudite knjigu, birate živu osobu i slijedećih 30 minuta slušate njenu životnu priču.
‘Knjige‘ sjede za stolom a posjetitelji knjižnice mogu odabrati koju osobu žele ‘čitati‘, poslušati, na temelju naslova kojeg su ljudi-knjige sami sebi dodijelili.
Primjerice, ‘Olimpijac‘, ‘Agorafobičar biciklist‘, ‘Debela žena‘, ‘Kršćanin koji se preispituje‘, ‘Alkoholičar‘, ‘Vojnik s PTSP-om‘, ‘Beskućnik‘, ‘Mlada samohrana majka‘, ‘Zlostavljan‘, ‘Bipolarna‘, ‘Izbjeglica‘... Po završetku slušanja, ‘knjiga‘ se vraća na svoje mjesto.
Prve takve ‘žive knjižnice‘ ili ‘menneskebiblioteket‘ organizirane su u Danskoj 2000. godine, u sklopu mladenačke organizacije ‘Stop the Violence‘.
Potaknuti brutalnim napadom nožem na svoga prijatelja, četvero njih, Dany Abergel, Asma Mouna, Christoffer Erichsen i Ronni Abergel, odlučili su stvoriti organizaciju koja će se boriti protiv nasilja, te su zaključili kako je važno da se priča njihovog prijatelja čuje.
Rezultat toga bila je ‘živa knjižnica‘ otvorena osam sati dnevno, četiri dana, a posjetitelji su birali između pedeset naslova. Cilj knjižnice bio je umanjiti stereotipe i dati priliku čitteljima da poslušaju nekoga s kime inače ne bi imali prilike razgovarati.
Na prvom takvom događaju bilo je više od tisuću čitatelja, a organizatori, knjižničari i ‘knjige‘ ostali su zapanjeni odazivom...
U protekle 23 godine Human Library koncept se proširio na šest kontinenata, u 85 zemalja. Tisuće volontera u sigurnim uvjetima dijele svoje priče koje mogu pomoći u borbi protiv predrasuda, diskriminacije, spriječiti sukobe i pridonijeti većoj ljudskoj koheziji, unatoč društvenim, vjerskim i etničkim podjelama.
Ove su tri ‘knjige‘ ove godine bile ‘najčitanije‘ i proglašene knjigama mjeseca na službenoj stranici Human library.
Knjiga ‘Invalidi i homoseksualci‘
Matthew iz Ottawe u Kanadi pridružio se Human Library u rujnu 2020., nakon što je na društvenim mrežama uočio slogan "ne osuđuj nikoga". Bila je to godina epidemije covida i živa knjižnica je radila online, što se uklopilo u njegov život.
Matthew je, naime, vezan za kuću, nigdje nije bio nekoliko godina zbog svojih fizičkih i neurorazvojnih poteškoća.
"Ja sam autističan i imam poteškoće u učenju. Također, imam stvarno ekstremno preopterećenje osjetila i puno tjeskobe, pa mi je zbog toga teško izlaziti. A onda imam i kronično stanje koje se zove policitemija, gdje moje tijelo proizvodi previše hemoglobina i previše crvenih krvnih stanica" - podijelio je svoju priču.
Policitemija je kronična krvna bolest koja zahtijeva tjedno pražnjenje krvi i njezinu zamjenu IV tekućinama – nešto što je Matthew morao naučiti raditi sam kod kuće.
"A strašna stvar je da umirete od golemog krvnog ugruška u tijelu bez tog tretmana" - ispričao je svojim "čitateljima".
Njegova druga tema je homoseksualnost.
"Puno je pitanja o mojoj obitelji. Jesu li me prihvaćali, podržavali? Kakvi su oni bili? Imao sam teško djetinjstvo, ali ništa od toga nije imalo veze s mojom obitelji. Moj obiteljski život bio je bolji od bilo kojeg drugog za koga znam, ali moj školski život i sve ostalo bili su teži dio."
Prihvaćanje, podrška i zajednica neke su od stvari koje je Matthew pronašao u živoj knjižnici.
Knjiga ‘Amputirac‘
"Jedan vrlo kompetentan liječnik u bolnici u Kopenhagenu rekao mi je da ne bih trebao očekivati da ću ikada više prohodati. Ne znam je li to bila obrnuta psihologija, ali djelovalo je jer me natjeralo da pomislim: ‘Pa, nije na njemu da odlučuje!‘, ispričao je Filip o svom životu i svojoj ulozi knjige u ‘ljudskoj biblioteci‘.
Kao i s mnogim ‘knjigama‘ iz žive knjižnice, i on dokazuje da nikada ne biste trebali suditi o knjizi po koricama, jer Filipova priča je mnogo više od njegovih amputiranih nogu.
S 19 godina napustio je Jehovine svjedoke zbog činjenice da je homoseksualac i počeo je živjeti sam u Kopenhagenu. U prvoj polovici 2020. obolio je od raka.
"Dakle, od mladosti sam morao donositi teške odluke o sebi i svom životu. Možda zvuči hladno i cinično, ali na kraju sam odlučio hoću li živjeti tuđim ili vlastitim životom", kaže.
Filipu je u 43. godini dijagnosticiran Non-Hodgkinov limfom. Od tada su stvari počele eskalirati. Filip je krenuo na mukotrpno liječenje kemoterapijom, a liječnik mu je rekao da će umrijeti ili od raka ili od kemoterapije. I to se doslovno dogodilo. Filip je doživio srčani zastoj i bio je u komi šest tjedana. Dok je bio u komi, dobio je gangrenu u stopalima jer mu tijelo nije moglo osigurati dovoljno kisika.
U kolovozu 2020. godine službeno je proglašen izliječenim od raka, no pritom su mu amputirane noge od stopala do iznad koljena. Bilo je to jedno od najtežih poglavlja u njegovom životu, ali je u isto vrijeme imao čvrstu odluku da će nakon toga moći živjeti punim plućima – unatoč tome što je izgubio noge.
Danas koristi proteze za noge i uživa u brojnim mogućnostima dostupnim osobama s invaliditetom u Kopenhagenu.
Srećom, rijetka je pojava da se Filip u javnosti susreće s predrasudama – najčešće su djeca ta koja pokazuju i bulje u njega. No, kako sam objašnjava, najgore nakon amputacije bila je neizvjesnost koja ga je pratila oko toga što će se dogoditi i hoće li ikada više moći živjeti normalnim životom.
Neizvjesnost rađa nesigurnost, kaže Filip. I možda je to neizvjesnost koju imaju mnogi ljudi bez tjelesnog invaliditeta.
Filip navodi terapijski aspekt kao jedan od glavnih poticaja zašto se pridružio Human Library. Umjesto da sjedi kod kuće i gubi dodir sa stvarnošću, trebao je nešto konkretnije, moći razgovarati s ljudima - nešto što mu je pomoglo da progovori o cijelom procesu svog raka i amputacije.
Međutim, danas su se aspekti malo promijenili. Umjesto da sam sebi bude terapeutski izlaz, otkrio je koliku vrijednost njegova iskustva daju i drugim ljudima. Ljudi su često jako dirnuti njegovim putovanjem, a, kako Filip navodi, kad te zahvati nečiji život, počneš razmišljati.
Knjiga ‘Gluhi i depresija‘
Andy i Bernadette u braku su više od 23 godine. Oni su jedan od rijetkih parova koji su knjige na polici žive knjižnice.
Andy je cijeli život bio gluh, ali on sebe ne doživljava takvim, "to je samo nešto s čime sam se naučio nositi", kaže. On je ‘knjiga‘ o svladavanju prepreka i postizanju uspjeha u životu dok se nosite s oštećenjem sluha.
Sedamdesetih godina, kada je imao pet godina, lokalne su ga vlasti htjele poslati u školu za gluhu djecu, daleko od kuće.
"Moji mama i tata bili su protiv, jer su smatrali da sam dijete koje normalno funkcionira." Andy je potom morao polagati test inteligencije kako bi dokazao da je ‘normalno‘ dijete, a pokazalo se da je prilično inteligentan.
Bio je prvo dijete s oštećenjem sluha koje je išlo u regularnu školu. Na kraju je završio na sveučilištu i dobio nagradu za "Mladog gluhog uspješnika godine". Nagradu mu je uručila pokojna Lady Dian. Andy je kasnije nastavio s 30-godišnjom karijerom ovlaštenog inženjera u pivarskoj industriji.
Bernadette ima iskustvo s tjeskobom i depresijom, nakon što je bila izložena maltretiranju na radnom mjestu. Maltretiranje je trajalo dvije godine i imalo je ozbiljne posljedice na njezino mentalno zdravlje. Unatoč njezinim naporima da se vrati na posao, zlostavljanje se nastavilo, ovaj put od strane drugog počinitelja. Bernadette je na kraju uzela godišnji odmor, tražeći terapiju i lijekove koji bi joj pomogli u borbi.
Oboje se slažu da je Human Library učinkovit alat za rješavanje stigmi i poticanje smislenih razgovora.
"Nevjerojatno je kako lako i brzo može srušiti prepreke, jer vam omogućuje da o nečemu razgovarate, a također naučite kako razgovarati s ljudima. Mislim da smo zaboravili kako", kaže Andy.
"Uvijek govorim da izbjegavamo razgovore koje bismo trebali voditi, a ono što živa knjižnica čini. Stvara taj siguran prostor u kojem možete pitati sve i gdje možete pogriješiti, i to je u redu. Ako smanjite strah, automatski povećavate svoje samopouzdanje" - dodaje Bernadette.
‘Živa knjižnica‘ u Rijeci
U Hrvatskoj nije zaživjela danska platforma Human library, ali koncept ‘žive knjižnice‘ jest i to prvo u Rijeci. Udruga za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter provodi sličan projekt u suradnji sa Gradskom knjižnicom Rijeka i školama.
Pošle godine su tako u ‘živoj‘ knjižnici slušali ‘knjige‘ ovih naslova: ‘Lezbijka‘, ‘Transrodna osoba‘, ‘Žena koja je pobijedila rak‘, ‘Biseksualna osoba‘, ‘Majka osobe s teškoćama u razvoju‘, ‘Beskućnica‘, ‘Život s Parkinsonom‘, ‘Gay‘, ‘Slijepa osoba‘, ‘Tiha borba: bipolarni poremećaj‘, ‘Kućanica svojim izborom‘, ‘Feministkinja‘...
- Živu knjižnicu organiziramo od 2015. godine, a počeli smo s provedbom u srednjim školama – kaže Petra Čargonja iz Udruge PaRiter.
- Živa knjižnica je prepoznata kao uspješna metoda rada na razbijanju predrasuda i stereotipa diljem svijeta i vrlo brzo se to i PaRiteru kroz rad pokazalo. Iste godine ostvarili smo suradnju s Narodnom čitaonicom u Rijeci koja je ugostila prvu javnu živu knjižnicu, otvorenu za građanstvo. Također smo otvorene za suradnju sa svima zainteresiranim za implementiranje ove metode u svoj rad i program.
Živa knjižnica se može uspješno prilagođavati različitim kontekstima, pa smo tako znale organizirati i one s posebnim fokusom na neku specifičnu ranjivu skupinu poput osoba s invaliditetom ili pak s posebnim tematskim fokusom na mentalno zdravlje, izbjegličku problematiku i slično. Generalno se trudimo da naša ‘knjižnica‘ bude puna šarenih naslova i da se što veći broj manjinskih i ranjivih skupina uključi i podijeli svoju priču.
Sfera povjerenja
To nije uvijek jednostavno budući da osobe koje imaju iskustvo diskriminacije i društvene izolacije često gaje opravdano nepovjerenje prema okolini, te je potrebno stvoriti atmosferu povjerenja i sigurnosti i prije svega dati do znanja da ovaj projekt postoji zbog njih i da želimo doprinijeti mogućnosti da sami progovaraju o svojem iskustvu u javnom prostoru, da zauzmu taj prostor koji im pripada kao i svakome od nas – priča Petra.
U proteklih osam godina članice PaRiter-a stekle su značajno iskustvo:
- Primjećujem kako na valu takozvane re-tradicionalizacije našeg društva i mladi imaju sve konzervativnije stavove. Ipak ne bih željela generalizirati, jer su naša iskustva sa srednjoškolcima onoliko raznolika koliko i sami srednjoškolci.
Prije svake ‘žive knjižnice‘ održavamo pripremnu radionicu za srednjoškolce kroz koju ih želimo upoznati s manjinskim skupinama i načinima na koje su diskriminirane.
Pružamo im mogućnost debate i promišljanja i posebno nas veseli činjenica da oni sami jedni drugima služe kao korektiv i poticaj za argumentiranje i refleksiju nad svojim stavovima jednom kad se uspostavi taj prostor razgovora i razmjene.
- Najveća vrijednost i ljepota žive knjižnice jest upravo to što je organizirana oko svijesti da je svaka osoba zanimljiva i svijet za sebe jednom kad je odlučite saslušati i upoznati, a etikete "osobe s depresijom", "beskućnice", "slijepe osobe" su ono što nas sprečava da prepoznamo tu osobu u njezinoj trodimenzionalnosti i kompleksnosti.
Da se nađemo ko ljudi
Jednom kada stvorimo mogućnost da se susretnemo kao ljudi, tada etikete počinju otpadati i to je zapravo način za transformaciju predrasuda i stereotipa - živi ljudski kontakt. To je također i temelj razvitka empatije - približiti ono što nam se čini dalekim, upoznati se iz prve ruke s iskustvima drugačijim od naših kako bismo razumjeli tuđu perspektivu, ali i susresti se s različitošću kako bi otkrili što sve s njom dijelimo – smatra Petra Čargonja.
Obrazovne ustanove pokazuju veliki interes za implementaciju ove aktivnosti i plan im je kroz naredni period osmisliti priručnik koji će osposobiti odgojno-obrazovne radnike, "youth workere" i ostale zainteresirane za samostalnu provedbu žive knjižnice što će znatno doprinijeti širenju metode. Njihova udruga s četiri zaposlene osobe, na žalost, nema dovoljno kapaciteta kako bi se odazvale na svaki poziv.
Inače, program Žive knjižnice verificiran je 2021. godine od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja za provedbe u srednjim školama, što je također doprinijelo stvaranju povjerenja u obrazovnim institucijama i otvorilo im poneka vrata koja su dotad bila zatvorena, kažu Riječanke.
‘Tako lijep i pametan, a pop?!‘
Nakon Rijeke, žive knjižnice su uz pomoć PaRitera ove godine organizirane i u nekim dubrovačkim školama, zahvaljujući dvjema agilnim profesoricama Hrvatskog jezika, Marieli Marković i Mariji Matana Bazdan. Njih dvije su srednjoškolcima Pomorske, Ekonomske i Trgovačke škole organizirale susret s "knjigama" s naslovima: ‘Onaj tip u kolicima‘, ‘Dijete rodilo dijete‘, ‘Iz ropstva u slobodu‘, ‘Neka to radi u svoja četiri zida‘ i ‘ Tako pametan i lijep, a pop?!‘.
Kako su ispričale za dubrovnik.tv. net. iako je Dubrovnik mala sredina, nije im bio problem naći volontere ‘knjige‘. Učenike su prethodno pripremile, upozorile na potrebu uvažavanja i slušanja drugoga a nakon ‘čitanja‘ srednjoškolci su bili oduševljeni, posebno s ‘knjigom‘ o maloljetničkoj trudnoći. Štoviše, predlagali su ‘knjige‘ koje bi voljeli pročitati u budućnosti. Čime je cilj postignut - razgovara se bez predrasuda.