Britanski pustolov Karl Bushby ostvario je jedan od najzahtjevnijih dijelova svog gotovo 28 godina dugog putovanja oko svijeta. Bez prethodnog treninga preplivao je La Manche, čime je svladao posljednju veliku prepreku na putu prema rodnom Hull-u.
Na put je krenuo 1. studenoga 1998. iz Punta Arenasa u Čileu. Sa sobom je imao svega nekoliko stotina dolara i posebno izrađena kolica za opremu koja je nazvao "The Beast", odnosno "Zvijer". Od početka je postavio dva pravila kojih se nije želio odreći: nije smio koristiti prijevoz kako bi napredovao prema cilju i nije se smio vratiti kući dok cijeli put ne završi pješice.
Vjetrovi su ga gotovo oborili s nogu
Već na početku putovanja shvatio je koliko će njegov pothvat biti težak. Na patagonskoj stepi dočekali su ga olujni vjetrovi toliko snažni da je danima morao hodati nagnut gotovo 45 stupnjeva kako bi ostao na nogama. Prašina i pijesak udarali su mu u lice, a uvjeti su bili daleko od onoga što je zamišljao kada je nacrtao svoju rutu na karti.
U jednom trenutku, tijekom putovanja kroz Peru, teško se razbolio. Zadobio je ozbiljnu želučanu infekciju praćenu dodatnim bakterijskim infekcijama i strahovao je za život. Tada mu je pomogao potpuni stranac čija je supruga bila liječnica. Primili su ga u svoj dom, napravili pretrage, liječili ga antibioticima i vratili na noge, ne tražeći ništa zauzvrat, piše The Guardian.
Na putu su ga držali na nišanu
Njegova ruta vodila ga je i kroz područja u kojima se susretao s ozbiljnim opasnostima. Nekoliko je puta završio pod prijetnjom oružja, a u Kolumbiji se susreo i s naoružanim pripadnicima paravojnih skupina.
Bushby kaže da je u takvim situacijama pokušavao ostati smiren, nasmiješiti se i ne ulaziti u sukob. Pomogla mu je i dokumentacija koju je nosio sa sobom – novinski članci o njegovoj ekspediciji iz Južne Amerike.
Jedan od najopasnijih dijelova ekspedicije bio je prelazak Beringova prolaza između Rusije i Aljaske. Dok je hodao po zaleđenom području, led ispod njega i njegova suputnika počeo je pucati. Njihove sanjke, teške oko 90 kilograma, završile su u ledenoj vodi.Gubitak opreme u tim uvjetima mogao je biti smrtonosan. Temperature su se spuštale na oko minus 30 Celzijevih stupnjeva, a bez zaliha hrane i opreme prijetili su im pothlađivanje i glad. Uspjeli su izvući mokre sanjke natrag na čvrsti led.
A onda su ugledali polarnog medvjeda. Pokušali su ga otjerati vatrometom, ali životinja nije reagirala. Na kraju su ostali gotovo licem u lice s njim.
"Ako nas je htio, bili smo gotovi. Nije bilo bijega. Podigao se na stražnje noge kako bi nas bolje pogledao i samo se digao u nebo poput nebodera. Bio je zastrašujući. Ogroman", ispričao je Bushby. Medvjed ih je neko vrijeme promatrao, a zatim se udaljio.
Priznao je da ipak ne voli hodati
Možda je najneobičniji detalj cijele priče taj da Bushby, unatoč tome što je gotovo 28 godina proveo hodajući, zapravo ne voli hodanje. Njegova prijateljica Angela Maxwell, Amerikanka koja je šest i pol godina putovala svijetom pješice i dio ekspedicije prošla s njim, kaže da ona obožava hodati.
Bushby na to odgovara bez puno razmišljanja. "Ne. Dosadno je kao vrag. Stvarno, stvarno zamorno", priznao je kroz smijeh.
Njemu, kako objašnjava, nikada nije bilo presudno samo hodanje. Fascinirala ga je ideja da krene s jedne točke i, korak po korak, stigne do druge.
Tijekom ekspedicije prešao je više od 48.000 kilometara i prošao kroz 29 država. Njegov cilj je završiti ono što opisuje kao najdužu neprekinutu kopnenu rutu koju je čovjek ikada prošao.
Proveo je 20 sati plivajući
U utorak je stigao u Dover, gdje su ga nakon tri dana provedena plivajući dočekali članovi obitelji. U vodi je ukupno proveo oko 20 sati, s pauzama između dionica.
"Kad sam prvog dana ušao u vodu, pomislio sam: Jesam li zagrizao prevelik zalogaj? Ali morate duboko udahnuti, nastaviti dalje i pronaći svoj ritam", ispričao je Bushby za BBC.
Na putu je prešao Beringov prolaz između Aljaske i Rusije, probijao se kroz opasni Darien Gap prema Kolumbiji, gdje je morao izbjegavati razbojnike, a preplivao je i Kaspijsko jezero. U Europu je stigao prošle godine, a prošlog mjeseca došao je do La Manchea. Budući da mu uprava tunela nije dopustila prolazak servisnim tunelom, preostala mu je samo jedna opcija – plivanje.
Iako je more bilo relativno mirno, Bushby kaže da je prelazak bio iznimno zahtjevan, i fizički i psihički. Situaciju je dodatno otežavala činjenica da se uopće nije pripremao za plivanje.
"Nakon sat vremena u vodi već sam dobivao grčeve i počeo sam se pitati hoću li ovo uopće uspjeti", rekao je. Posebno mu je teško bilo plivati tijekom noći. Ipak, upravo mu je pogled prema nebu pomogao da nakratko zaboravi na bol i iscrpljenost.
"Bio sam na leđima i gledao ravno u nebo. Daleko ste od svjetlosnog onečišćenja i cijelo vam se noćno nebo nalazi pred očima. To mi je dalo nešto o čemu mogu razmišljati i odvratilo mi pažnju od bolova i umora. Bilo je nevjerojatno", prisjetio se.
Za prelazak La Manchea potrebne su posebne dozvole koje je njegov tim uspio osigurati u posljednji trenutak. Nakon što je sve bilo dogovoreno, više nije bilo vremena za razmišljanje.
"Svi su bili jako napeti. Psihički sam se pripremao za još jednu tešku borbu. Sve se dogodilo nevjerojatno brzo. Prije nego što sam shvatio, već sam bio u vodi", rekao je.
Na svom Instagram profilu podijelio je i trenutak u kojem je, nakon gotovo 28 godina na putu, napokon uživao u poznatom britanskom jelu "fish and chips".
"Evo nas u Doveru i sada ću pojesti svoj prvi ‘fish and chips‘, riječ koju nisam dugo čuo. Proveo sam 28 godina kritizirajući svijet i njihove verzije ovog jela... Sada znam da sam kući", rekao je.
Kroz godine se susreo sa mnogim preprekama
Njegovo putovanje tijekom godina pratili su brojni problemi. Vizna ograničenja, financijska kriza 2008. godine zbog koje je izgubio sponzore, pandemija koronavirusa i geopolitičke okolnosti više su puta zaustavljali njegovu ekspediciju. Sada je napokon nadomak cilja. Očekuje se da će u petak ponovno krenuti prema Hullu, gdje bi početkom studenoga trebao stići do obiteljske kuće u kojoj još uvijek živi njegova majka.
No, nakon gotovo tri desetljeća života na putu, povratak u svakodnevicu za njega neće biti jednostavan.
"Moj životni cilj uskoro će naglo završiti. Moj svijet će stati. Uskoro ću pasti s ruba svijeta", priznao je za britanske medije.
Nakon toliko godina morat će se ponovno naviknuti na život izvan ceste, pronaći posao i obnoviti odnose s obitelji. Ipak, jedno je sigurno – ne planira odmah krenuti u novu veliku pješačku avanturu. Nakon svega što je prošao, čini se da mu je 28 godina hodanja bilo sasvim dovoljno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....