Okupljaju svega 10 tisuća ljudi u svijetu, a Split je u tom elitnom društvu:’ Klasičari smo, naš stil je džentlmenski‘

S obzirom na to da sam početkom devedesetih čitao američke magazine Easyriders i In the Wind, koji su se bavili motorima i zabavama američkih bajkera, na svojem sam prvom moto-partyju bio 1995. godine u Austriji.

Odmah mi se svidjela ta grupna zabava “jahača” na dva kotača garnirana rock-glazbom, ali i njihov pobunjenički, outlaw izgled i ikonografija. Sam vozim starije motore i od tada aktivno pratim moto-scenu, pa sam s vremenom naučio da postoji cijeli niz različitih grupacija povezanih s vožnjom na dva kotača.

Podjela motociklističkih skupina najčešće je povezana s vrstom motocikla koji voze, budući da upravo stil motora diktira način vožnje, estetiku, pa čak i stil života vozača. Navikao sam, doduše, već na to da jedni često grintaju protiv onih drugih, smatrajući samo sebe “pravima”.

No, smatram da je zapravo istina da su svi vozači motora na neki način “braća” jer skupa dijele sve moguće nevolje na cestama i uspijevaju upravljati vozilima na dva kotača koordinirajući rad ruku i nogu, što dobar dio automobilista naprosto ne može... Doduše, sa skuterima to ide lakše, ali oni nisu dio ove moto-priče.

Dakle, u najtradicionalnijoj bajkerskoj grupaciji, uključujući MC klubove i Harley Owners Group (HOG), voze se uglavnom masivni cruiseri i chopperi. R-motore (Racing) vole mlađi ljudi fokusirani na brzinu, performanse, tehnologiju te sportske sposobnosti na cesti i stazi. Unutar njih su Street i Stunt ridersi, kao i Track Day zajednice kojima pripadaju vozači orijentirani na sigurnu i brzu vožnju isključivo na trkaćim stazama poput Grobnika.

Grupacija usmjerena na daleka putovanja, istraživanje i avanturu kupuje velike, luksuzne cestovne krstarice – Grand, Adventure i Sport touring modele, kao i crossovere. Zaljubljenici u off-road vožnju izvan ceste, po blatu, divljini i šumama, odlučuju se za enduro, motocross i hard enduro modele, dok brojni urbani vozači koriste “gole” (naked) i cestovne motore bez oklopa.

Premda većina vozača “pravih” motora smatra skutere “bojlerima” na dva kotača, u spominjanju grupacija ne smijemo zaboraviti ljubitelje legendarne Vespe koji se redovito sastaju svake godine. Ona je iznimka s obzirom na to da je ipak obilježila jednu epohu i prerasla u globalni kulturni fenomen.

U cijeloj toj štoriji postoji još jedna skupina ljudi koje spaja ljubav prema mehanici, povijesti, modi i urbanoj kulturi. Njih se naziva Cafe Racerima i Scramblerima. U toj vintage i retro sceni oni biraju moderne klasike, retro-motocikliste, ogoljene cestovne motore iz 70-ih i 80-ih godina te custom scramblere kao što su Triumph Bonneville, BMW R NineT, Ducati Scrambler, Royal Enfield...

Globalni brend

Dakle, ta urbana, moderna zajednica koja promovira uglađeni stil vožnje i “gentleman” kulturu ujedinila se u mrežu Classic Riders klubova. Inicijator cijele priče, koja danas ima globalni karakter, jest Dominique Dutronc. Ovaj francuski poduzetnik, stručnjak za održivu mobilnost i fotograf, u moto-svijetu je stekao ugled kao osnivač New York Classic Ridersa (NYCR), čime je potaknuo planetarno širenje ove kategorije moto-zajednica.

Kao i mnogi drugi vozači, Dutronc je od malih nogu bio fasciniran “limenim konjima”, pa je nakon preseljenja iz Pariza u SAD 2012. godine na Triumphu Bonneville istraživao legendarnu američku Route 66. Vođen idejom da je vožnja najbolja u društvu, u New Yorku je s malom skupinom prijatelja 2013. godine osnovao klub i počeo organizirati neformalne vikend-vožnje, stvarajući tako platformu za razmjenu ruta i savjeta.

I onda se dogodilo nešto neočekivano – ono što je počelo kao lokalna grupa, ubrzo je preraslo u globalni brend pod nazivom Classic Riders.

Split je među elitom

Danas ta zajednica okuplja više od 10.000 pripadnika u oko 45 gradova na šest kontinenata. Popis uključuje Pariz, London, Buenos Aires, Los Angeles, Miami, San Francisco, Amsterdam, Ženevu, Milano, Berlin, Madrid, Barcelonu, Bordeaux, Porto, Istanbul, Montevideo, Stuttgart... Iako mnogima to uopće nije poznato, u skupini elitnih gradova koji imaju službene Classic Riders klubove nalazi se i – Split.

Najveće zasluge za to pripadaju splitskom poduzetniku Matku Bobanu (59), event menadžeru i audio-konzultantu tvrtki Bose, K-Array i Pioneer. Ovaj stasiti Splićanin, poznat i kao DJ Matthew Bee, svojski se založio da i u našem gradu zaživi zajednica ljubitelja “klasike”.

Proces osnivanja nije bio jednostavan ako se želi imati službeni status. Stoga je Matko zrakoplovom odletio ravno u New York i tamo od Dutronca osobno dobio dozvolu za osnivanje Split Classic Ridersa pod okriljem te međunarodne organizacije.

Na taj je način Split 2018. godine postao dio međunarodne Classic Riders obitelji, povezujući mediteranski način života s motociklističkom kulturom koja svoje korijene vuče iz britanske cafe racer scene pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sjeo sam na kavu s predsjednikom splitske podružnice Bobanom, želeći da javnosti objasni što je zapravo retro i cafe racer scena koja neosporno postaje sve popularnija na svim meridijanima.

Džentlmenska vožnja

Možete li nam navesti ključne značajke zajednice “vozača klasike”?

– Glavna je ideja vodilja promocija takozvane džentlmenske, a ne brze ili agresivne vožnje. Naglasak se stavlja na strast prema klasičnim, vintage i custom motociklima brendova kao što su Triumph, BMW, Royal Enfield, Moto Guzzi... Ujedno pažnju posvećujemo bezvremenskom dizajnu, glazbi, modi, kulturi, putovanjima, zajedničkim druženjima i humanitarnom radu.

Vi ste, dakle, suprotnost koja odudara od uobičajene slike bradatih, tetoviranih te prstenjem i lancima ukrašenih članova MC i MK klubova s kožnim prslucima na leđima?

– Istina, vizualno smo drukčiji od njih, ali nas spaja ljubav prema cestovnim vožnjama. Nemamo čak ni ustroj kao klasični moto-klubovi (poput funkcija Road Captain, Sergeant at Arms i slično), nego smo više zajednica. Dragi su meni i ti “outlaw” dečki, no mi smo ipak uglavnom stariji ljudi orijentirani na poseban “đir”.

Kako biste definirali taj uglađeniji stil vožnje i života?

– Splitska podružnica dijeli poveznicu s međunarodnom kulturom klasičnih motocikala u kojoj su prijateljstvo, individualnost i uživanje u vožnji važniji od brzine, snage ili vrijednosti samog motocikla. Kod nas uopće nije važno tko ima najbrži, najnoviji ili najskuplji motocikl. Mnogo su važniji njegov karakter, povijest, izgled i poseban osjećaj koji pruža tijekom vožnje. Naša druženja nadilaze same motocikle; to je zapravo životni stil povezan sa slobodom na dva kotača, ali i s tradicijom te međusobnim uvaženjem.

Primjerice, tko ne bi bio ponosan na našeg člana Marka Hranilovića koji je 20 godina radio na obnovi raritetnog Harley-Davidsona FH iz 1929. godine. Zahvaljujući njegovu trudu i entuzijazmu, taj 97 godina star model nije završio u starom željezu, nego je registriran posljednje tri godine i Marko ga povremeno vozi po Splitu. Razumijem da ta priča o oldtajmerima spašenim od propasti nije svima “napeta”, ali nama je izvrsna i inspirativna.

Kada je i kako započela priča o cafe racerima?

– Sve je krenulo pedesetih godina prošlog stoljeća u Velikoj Britaniji, kada su mladi Englezi, osobito pripadnici radničke klase, počeli stvarati vlastiti identitet kroz glazbu, modu i motocikle. Rock’n’roll, kožne jakne, traperice, visoke čizme i karakteristične frizure postali su simbol nove generacije koja je tražila slobodu i odmak od tradicionalnih društvenih pravila. U to se vrijeme legendarni cestovni kafić Ace Cafe u Londonu pretvorio u jedno od središta britanske motociklističke scene. Naravno, tim cafe racerima najdraži su bili britanski proizvođači: Triumph, Norton i BSA, a ikona tog razdoblja postao je Triton – motocikl sastavljen od Triumphova motora i Nortonova okvira.

Jaka povezanost je nadživjela generacije

Dobro, sada znamo otkud ime, ali problematični mladići na motorima u to vrijeme nisu bili na baš dobrom glasu na Otoku, slično kao i Beatlesi osnovani 1960. godine?

– Istina... Izraz cafe racer u početku nije uvijek imao pozitivno značenje. Ponekad se koristio podrugljivo za motocikliste koji su svoje strojeve uređivali kao trkaće motocikle, iako su najveći dio vremena provodili družeći se po kafićima. Međutim, iza njihove buntovničke slike nalazila se snažna povezanost, zajedništvo i ljubav prema motociklima koja je nadživjela generacije. Točnije rečeno – taj je naziv postao simbol jednog od najprepoznatljivijih motociklističkih stilova u svijetu.

Prema tome, Britanci su stvorili cafe racer kulturu, a Japanci su je kasnije “nahranili” kultnim modelima kao što su Honda CB750 Four iz 1969. godine te Yamaha SR400, predstavljena 1978. I baš su Japanci naprednim tehničkim rješenjima, kvalitetom te pristupačnijom cijenom postavili nove standarde i popularnu osnovu za prerade.

Zašto su početkom 21. stoljeća cafe raceri i šira kultura klasičnih motocikala doživjeli veliki preporod?

– To je lako objasniti. Internet, specijalizirani motociklistički portali, društvene mreže i fotografija omogućili su majstorima prerada iz različitih dijelova svijeta da međusobno razmjenjuju ideje i inspiraciju.

Pojavili su se brojni mali proizvođači, dizajnerski studiji i radionice koji su klasičnim motociklima pristupili kao spoju mehanike, umjetnosti i industrijskog dizajna. Upravo su zato ti posebni motori postali dio mnogo šire kulture koja povezuje ljude sa zajedničkim interesima, načinom razmišljanja i osjećajem za estetiku. Osim toga, u vremenu kada motocikli postaju sve sofisticiraniji, snažniji i tehnološki napredniji, mnogi se vozači ponovno okreću jednostavnosti, tradicionalnom dizajnu i autentičnom osjećaju vožnje.

Vrijednost je u emociji

Znamo da takve modele uglavnom preferiraju stariji vozači. Ima li među njima i mlađih ljubitelja?

– Stariji vozači u njima pronalaze nostalgiju i povezanost s motociklima svoje mladosti, dok neki pripadnici mlađe generacije sve više cijene originalnost, bezvremenski dizajn i mogućnost personalizacije. Slično kao kod klasičnih automobila, mehaničkih satova ili vintage mode, njihova vrijednost nije samo u tehničkim karakteristikama, nego u emociji, povijesti i priči koju nose.

Vratimo se na vašu splitsku podružnicu. Koliko vas ima?

– Imamo otprilike 30 članova i pretežno vozimo novije motore napravljene po uzoru na klasične. Ja imam Triumpha T100 iz 2012. godine i uglavnom volimo taj engleski brend.

Koliko se često družite?

– Obvezno se okupljamo jednom mjesečno ili odlazimo na unaprijed dogovorena zajednička putovanja.

Nezgodno pitanje za kraj – koliko ste puta pali s motora?

– Uh, nitko o tome ne voli pričati... Vozim skutere i motore odavna, ali priznajem da sam padao četiri-pet puta. Srećom, prošlo je bez težih posljedica – rekao nam je na kraju Matko Boban.