Dok je odrastala u zabačenom dijelu Ruske Federacije, u gradu Vorkuti u Republici Komi, sjeverno od arktičkog (polarnog) kruga u bazenu ugljenokopa, malena Polina Golubeva maštala je o suncu, moru i palmama, koje nije vidjela uživo do svoje tinejdžerske dobi.
Od tada su prošla skoro tri desetljeća, a malena Ruskinja izrasla je u ljepoticu, štoviše, vrsnu sportašicu i plesačicu društvenih plesova na sportskoj razini, danas – pazite sad – u dresu Republike Hrvatske!
Četrdesetjednogodišnja Polina k tomu je međunarodna sutkinja koja ovih dana posredstvom World Dance Councila odlučuje o najboljima u poretku na međunarodnom plesnom natjecanju u Rimu, pa će nakratko zbog leta na Apenine napustiti svoj ljupki dom u Kaštel Sućurcu, prepun sunca, s pogledom na more i palme.
Na ono, dakle, što joj je cijelo djetinjstvo bilo "terra incognita"...
Kako je Polina iz polarnog ruskog kruga dospjela u prvi od sedam Kaštela? Kako je tekao njezin život prije međunarodnog uspjeha u društvenim plesovima, prelaska u profesionalnu diviziju, stjecanja dvojnog državljanstva i članstva u Međunarodnom plesnom vijeću (World Dance Councilu)?
– Eto, tako su se karte posložile. Svi isprva misle: vidi ovu Ruskinju, udala se i došla u Hrvatsku. Ali stvari nisu tako jednostavne, naime, moja je egzistencija ovdje vezana isključivo uz moj rad, a ne ljubav i brak – napominje na početku Polina, koja nije udana i nema djece.
Krenimo kronološkim redom.
Do petnaeste godine, rekosmo, njezina je svakodnevica kod Urala, na debelom ruskom polarnom sjeveru – tamo gdje ljeto traje mjesec dana u godini, a polarna noć rano guta kratak i studen dan – izgledala najprije tako da je, je li, odlazila u vrtić.
Tamo su djeca svakodnevno bila podvrgavana sunčanju ispred UV lampi, u rublju i s malenim štitnicima za oči, kao u solariju...
Nitko koga poznajem to nije doživio!
– To nitko koga poznajem iz Hrvatske i drugih zemalja nije doživio, a nama je bio svakodnevni ritual – smije se Polina dok nam kuha kavu bez vrhnja (deblja!), ali s medom (zdrav je!) u sućuračkom stančiću. Pa nastavlja.
– Tete bi nam u vrtiću kazale: dok se sunčate, zamišljajte sunce, more i palme. Bilo je ugodno, toplo, ali bilo mi je teško zamisliti palme, jer ih nikad prije nisam vidjela.
More sam znala sa slika, a zubato sunce nekad bi i nas u Vorkuti malko ogrijalo. Tek sam kasnije shvatila da je sunčanje ispred lampi bilo potrebno zbog vitamina D – prisjeća se Ruskinja, koja se nakon osnovne i srednje škole pod Uralskim gorjem, u neposrednoj blizini zloglasnoga Gulaga, gdje su robijali Staljinovi neistomišljenici (uključujući i bakina drugog supruga, Nijemca) preselila s obitelji – roditeljima i dva brata – u grad Nižni Novgorod.
Potom upisuje Pravni fakultet u Moskvi, koji i završava, no već prije toga afirmirala se i kao plesačica. Ples, balet i sportovi dio su ruske tradicije, a upornost i disciplina krase taj izdržljiv slavenski narod.
Uostalom, Polinin otac Valerij Golubev bio je peti u SSSR-u u judu i sambou osamdesetih godina, pa je u njezinu slučaju naklonjena i obiteljska genetika...
Polijevao ih vodom
– Otac je mene i braću kao djecu tjerao van iz kreveta rano ujutro, nekad bi nas i polijevao vodom; htio je u nas usaditi disciplinu, što je bilo pomalo okrutno.
No, naučila sam na treninge i dril, postala sam uspješna plesačica i trenerica, a braća su poduzetnici u građevinskom sektoru. Mama se inače bavila dizajniranjem i šivanjem odjeće.
Svi moji danas žive u Rusiji, posjećujem ih uvijek oko Nove godine, kad su praznici; evo, nedavno sam se vratila. Vidite, malo sam se udebljala – smije se simpatična Ruskinja.
Polina je, dakle, već tijekom studija nastupala s amaterskom plesnom trupom "Show Ballet Argo" diljem svoje rodne zemlje, zarađujući za džeparac.
Kad je diplomirala, sa svojom je ljubavi iz studentskih dana, Francuzom, došla prvi put u Hrvatsku, boravila tu tri tjedna, posjetila Zagreb i Split.
– Bilo je to 2001. godine, sjećam se da Hrvatska baš i nije bila tako "in", i bila je jeftinija za ljetovanje od drugih mediteranskih zemalja. Mi smo bili de facto još studenti, bez puno love, ali znatiželjni pa smo, umjesto u Italiju ili Grčku, došli u Hrvatsku. I oduševili se!
Počeli smo odmah kovati planove za ostanak, radili smo na tome; moj tadašnji partner bio je profesor francuskog jezika, pa je uspio pronaći posao u američkoj školi, a meni je karijera pravnice ubrzo propala jer je bilo jasno da bez dobrog poznavanja hrvatskog neću naći posao u struci.
Marljiva i željna dokazivanja
No, voljela sam plesati i bila sam marljiva, željna dokazivanja, pa sam se ubrzo aktivirala u plesnim klubovima u Zagrebu i upisala fitness-učilište. Tako sam postala instruktorica fitnessa i joge, te trenerica plesa, svih društvenih plesova. Malo-pomalo moj je hobi postajao profesija; išla sam na natjecanja diljem Hrvatske i Europe kao plesačica latinoameričkih plesova, a kad sam s partnerom Markom Cibocijem i formalno stekla profesionalni status, dobila sam državljanstvo Republike Hrvatske!
Joj, kako sam bila ponosna na taj trenutak, i još uvijek sam! Evo, sad idem i u Rim kao profesionalna sutkinja, a ispod mojeg imena piše "Hrvatska" – kazuje naša sugovornica.
U Zagrebu je živjela pet mladih godina, napredovala u treninzima, no ljubav iz studentskih dana nije opstala. Razišla se s Francuzom, ali je dobila primamljiv posao u Marini Frapa... I tako je Polina Golubeva s Urala preko Moskve i Zagreba naposljetku došla u Split, poštu prije Kaštel Sućurca.
– Radila sam u Rogoznici, u Marini Frapa, kao akvizicija za marketing za rusko tržište, te sam bila njihova predstavnica na štandu tijekom Moscow Boat Showa, ali živjela sam u Splitu.
Provela sam u tom poslu nekoliko divnih godina, položila sam i licencu za skipera, a i sad surađujem s Frapom. No, dobila sam novu ponudu od Rusa, vlasnika tvrtke u Hrvatskoj, za drugi posao za drugi posao također vezan uz yachting i sailing.
K tomu sam se stalno zaposlila u teretani kao instruktorica i trenerica, radim dvokratno, a s poslom rijetko završim prije deset navečer, kad odradim sve grupe.
Rejting donosi angažmane
Uz to dajem privatne satove u plesnim školama, uistinu sam "rasprodana", iako u svojoj četrdeset i prvoj ne mogu plesati kao nekada, za svjetsku klasu natjecanja uz bok mladim plesačicama. Srećom, iskustvo i rejting donose puno drugih angažmana od kojih se može i zaraditi – iskrena je Golubeva.
Dolaskom u Dalmaciju ostvarila se većinu svojih snova. Neispunjena je samo, povjerava, njezina čežnja za djetetom i brakom koji bi idealno zaokružio dosadašnji joj život. No, to je ipak u rukama sudbine...
Bez žaljenja primjećuje sljedeće:
– Ovdje je život divan, nekako sporiji nego u Rusiji, barem u velikim gradovima Rusije. Ovdje je deviza "lako ćemo", "riješit ćemo" i "možemo sutra", bez obzira na to radi li se o nekom poslu ili dogovoru za kavu.
To mi je ispočetka smetalo, a danas mi odgovara. Još uvijek me, kao i prvog dana, fascinira ovolika količina sunca, ove ljepote u Dalmaciji, pogotovo u Sućurcu, gdje sad živim; to je mjesto iz bajke!
Da se razumijemo, jako poštujem snijeg, a polarna svjetlost fascinantna je i privilegirana sam što sam je kao dijete puno puta gledala.
No, danas imam dvije domovine, jednu u kojoj je obitelj i lijepa prošlost – Rusiju – i ovu drugu, Hrvatsku, zemlju punu sunca kojoj se nakon praznika jedva čekam vratiti – priznala nam je Ruskinja s kaštelanskom adresom.