Odgojila je direktoricu YouTubea, akademkinju i biotehnologinju: ‘Zbog ovog mog pravila sve tri imaju svjetsku karijeru‘

Esther Wojcicki, američka novinarka, profesorica i autorica, odgojila je tri kćeri koje su izgradile impresivne karijere. Susan Wojcicki godinama je bila jedna od najutjecajnijih žena u tehnološkoj industriji i izvršna direktorica YouTubea, Janet Wojcicki izgradila je akademsku karijeru, dok je Anne Wojcicki suosnovala biotehnološku kompaniju 23andMe.

Njihova majka smatra da iza njihova uspjeha ne stoji stroga roditeljska kontrola ni uklanjanje svake prepreke s njihova puta. Upravo suprotno. Kako je svojedobno objasnila u kolumni za CNBC Make It, u odgoju se vodila pravilom koje mnogim roditeljima nije lako primijeniti – nikada ne radite umjesto djeteta ono što ono može napraviti samo.

"Kada sam bila mlada majka, imala sam mnoga pravila zbog kojih me drugi roditelji često nisu voljeli. Ali jedno je bilo važnije od svih ostalih: nikada ne radi za dijete ono što ono može samo učiniti", napisala je Wojcicki.

S vremenom se, smatra, pokazalo da je upravo poticanje samostalnosti bilo jedna od najboljih odluka koje je donijela kao majka.

Roditelji ne bi trebali djecu držati "pod staklenim zvonom"

Što roditelji više vjeruju svojoj djeci i dopuštaju im da određene stvari rade samostalno, veća je vjerojatnost da će djeca razviti samopouzdanje i sposobnost snalaženja u svakodnevnom životu.

Vođena praksa

To, naravno, ne znači da ih treba jednostavno prepustiti samima sebi. Wojcicki zagovara postupno osamostaljivanje kroz vođenu praksu.

Princip je vrlo jednostavan: "Prvo ću ti pokazati, zatim ćemo to napraviti zajedno, a onda ćeš pokušati sam."

Takav se pristup može primijeniti na brojne svakodnevne situacije. Djeca, primjerice, mogu sama namjestiti alarm za buđenje, odabrati odjeću koju će nositi ili sudjelovati u pripremi obroka. Mogu promiješati smjesu za palačinke, pripremiti svoju kutiju za užinu ili postaviti stol.

Kada pripremaju školsku torbu, roditelji im ne moraju unaprijed složiti sve što im je potrebno. Dijete može samo provjeriti raspored i pripremiti knjige, bilježnice i pribor za sljedeći dan.

Isto vrijedi i za slobodno vrijeme. Umjesto da roditelji organiziraju svaki trenutak djetetova dana, mogu mu dopustiti da samo predloži što želi raditi tijekom vikenda ili nakon škole.

Wojcicki upozorava i na jednu čestu roditeljsku zamku – potrebu da dijete sve napravi savršeno.

To se posebno vidi kod školskih obveza. Roditelji nerijetko uskaču čim primijete da dijete nešto ne zna, ne razumije ili bi moglo pogriješiti. No upravo su pogreške, smatra ona, važan dio procesa učenja.

Umjesto da roditelj riješi problem, cilj bi trebao biti pomoći djetetu da samo pronađe rješenje.

Takav način razmišljanja Wojcicki je primjenjivala i u vlastitom domu.

Kućanski poslovi obavezni

U njihovoj obitelji pranje posuđa nije bilo rezervirano samo za odrasle. Sve tri kćeri odmalena su sudjelovale u kućanskim poslovima.

"U našoj kući pranje posuđa bilo je obavezno. Sve tri moje kćeri stajale su na maloj stolici pokraj sudopera i prale posuđe nakon večere", prisjetila se.

I odlazak u trgovinu bio je prilika za učenje samostalnosti i odgovornosti.

Kada bi išle u kupnju, majka bi od djevojčica tražila da, primjerice, odaberu kilogram jabuka. Prethodno bi im pokazala kako prepoznati dobre plodove, a potom su ih morale same izabrati i izvagati.

Ako bi obiteljska kupnja premašila predviđeni budžet, zajedno bi odlučivale što će vratiti na policu.

Na taj su način, smatra Wojcicki, djeca učila donositi odluke i razumjeti njihove posljedice kroz sasvim obične životne situacije.

Jedna od svakodnevnih obveza njezinih kćeri bilo je i namještanje kreveta.

"Iskreno, dječji krevet često izgleda kao da netko još uvijek spava u njemu. Ali nisam oko toga radila dramu. Bilo mi je važno da same obave zadatak", objasnila je.

Drugim riječima, cilj nije bio savršeno zategnuta posteljina, nego stvaranje navike i osjećaja odgovornosti.

Wojcicki smatra da se prava vještina razvija ponavljanjem. Nešto treba pokušavati onoliko puta koliko je potrebno da bismo to na kraju naučili raditi dobro.

Postupno pruipremanje za život

Wojcicki naglašava da poticanje samostalnosti ne znači zanemarivanje sigurnosti niti očekivanje da dijete radi nešto za što još nije razvojno spremno.

Dijete ne treba prisiljavati da radi ono što ne razumije ili fizički ne može napraviti. Isto tako, samostalnost ne znači dopustiti mu da se izlaže nepotrebnim opasnostima.

Bit je u nečemu drugom – djecu treba postupno pripremati za život i naučiti ih kako se nositi s problemima na koje će prije ili kasnije naići.

Jedna od najvažnijih lekcija koju je prenijela svojim kćerima, kaže, bila je spoznaja da ne mogu kontrolirati sve što će im se dogoditi, ali mogu kontrolirati način na koji će na to reagirati.

Kada roditelji dovoljno vjeruju djeci da im dopuste donošenje odluka primjerenih njihovoj dobi, ona postupno postaju sigurnija u sebe, odgovornija i samostalnija.

Upravo bi to, prema iskustvu Esther Wojcicki, mogao biti jedan od najvećih darova koje roditelj može dati djetetu – ne ukloniti mu svaku prepreku s puta, nego ga naučiti kako da je jednog dana svlada samo.