Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

Koronavirus
StoryEditor
ŽivotDalmatinka u akciji

Novinarka koja je ‘pokrila‘ javljanje uživo, šokirana i smrznuta, progovorila o potresu u Zagrebu: Stojiš na ruševinama i gledaš blijeda lica...

Piše Vinko Paić
23. ožujka 2020. - 22:54
Goran Mehkek/Hanza Media

Razoran potres koji je u nedjeljno jutro pogodio metropolu zatekao je urednicu i novinarku HRT-a Zrinku Grancarić, kao i većinu stanovnika Zagreba, u krevetu. Novinarski nerv proradio je gotovo u sekundi, pa je tako Zadranka već u 7.35 bila pred kamerama. Smireno, uvjerljivo i bez panike, baš onako kako bi svaki reporter u toj situaciji trebao postupiti, tijekom cijele nedjelje izvještavala je gledatelje o potresu kakav glavni grad ne pamti još od 1880. godine.

– Potres me je doslovno izbacio iz kreveta, ja sam na petom katu u širem centru. Bio je to veliki šok, srce mi je iz potpunog mira i sna počelo lupati sto na sat, po stanu je sve padalo, namještaj se micao i poskakivao. Obukla sam prvo što mi je došlo pod ruku, istrčala iz stana, u 6.37 javila se urednici IMS-a Katarini Periši Čakarun i njezinoj pomoćnici Suzani Volf Pendić da krećem prema HRT-u, iako taj dan uopće nisam bila u smjeni. Samo sam rekla: “Krenula sam prema firmi.” Išla sam pješice, jer nisam znala kakvo je stanje na cestama. U 7.10 sam s ekipom, snimateljem Damirom Glavašem i toncem Hrvojem Milavcem, krenula prema centru grada. Prvo što smo vidjeli kad smo izašli iz kruga Televizije bilo je da na zvoniku katedrale nedostaje vrh jednog tornja – prisjeća se Zrinka.

Za to se vrijeme ekipa HRT-a posložila i prva od svih televizija krenula je na svojem Četvrtom programu s emitiranjem izvanrednog programa. Upravo je Zrinkina ekipa bila prva koja je u program slala live stream sa snimateljeve kamere. Samo do 15 sati već su potrošili tri paketa baterija.

Zadnje javljanje za Dnevnik

– Ne znam koliko je ukupno bilo javljanja, ne mogu ih ni pokušati izbrojiti. U toj jurnjavi, gdje god smo vidjeli nešto važno, odmah smo se uključivali. Prošli smo nekoliko puta pješice središte grada uzduž i poprijeko. Između uključenja smo snimali intervjue i slali snimke, ritam se malo usporio tek nakon 15 sati, kad se situacija u gradu primirila. Zadnje javljanje bilo je za Dnevnik, oko 19.15, i to mi je bilo gotovo najteže jer kad je pao mrak, postalo je jako hladno, puhao je neugodan sjeverac, pa sam se kao prava zimogrozna Dalmatinka na kraju pošteno smrznula – govori.

image
Privatni album

Bez ikakvog plana i scenarija, Zrinka, koju inače gledamo kao urednicu i voditeljicu emisija “Otvoreno” i “Tema dana”, donosila je novosti, a na terenu je provela više od dvanaest sati.

– Držao me je adrenalin. Nismo stajali, samo smo letjeli nemajući previše vremena za razmišljanje. Cijela je ekipa bila vrlo mirna i super smo funkcionirali, unatoč svom tom kaosu. Bili smo staloženi, jer jedino tako možeš obavljati posao. Umor nisam osjećala, nije bilo vremena za to. Fokusirala sam se u glavi na to da imam dug dan ispred sebe, da ljudima treba dati informaciju, da ih trebamo primiriti, da moram ostati koncentrirana i odgovorna. Neki prizori oko nas zaista su bili šokantni, neki jako dirljivi. Tek kasnije mi se sve to slegnulo, a u glavi su mi se zavrtjele slike kad sam došla kući – govori novinarka.
Najviše ju je šokiralo to koliko smo svi mi mali i krhki, i kako život kakav poznajemo može nestati u samo nekoliko sekundi.

– U jednom trenutku bezbrižno spavaš u svojem krevetu, u drugom stojiš na ruševinama i gledaš šokirana i blijeda ljudska lica. Sve postaje sporedno. Jedino je važno jesmo li živi i čitavi, imamo li dom. Svjedočili smo namjernom rušenju jedne od kupola na zgradi iz 1905. na Trgu bana Jelačića, prva je pala u potresu, drugu su u kontroliranim uvjetima srušili vatrogasci poslijepodne. Pomislila sam: “Više nikad to neće biti isto.” Bilo mi je to vrlo simbolično u tom cijelom danu. Grad se vrlo brzo počeo sustavno čistiti, brojne su službe od trenutka potresa bile na terenu, kad su se ljudi polako povukli s ulica na koje su istrčali, poslijepodne je bilo sunčano i mir se polako počeo širiti. Kad sam predvečer vidjela Jurišićevu ulicu, u kojoj smo oko osam ujutro zaobilazili gromade koje su pale i izbjegavali viseće vodove tramvaja, da je već prije mraka bila skroz čista, bez ijednog kamenčića, rekla sam samoj sebi: “Bit će sve dobro.”

Vlahov: Jesi živa?

Tijekom obilaženja Zagreba Zrinki su svako malo prilazili ljudi. Jedni su tražili informacije, drugi je upućivali gdje se što dogodilo. Najčešće pitanje bilo je: “Smijemo li se vratiti u svoje stanove?” Svi su bili primjetno potreseni, zabrinuti, svima im se život već ionako izokrenuo zbog pandemije. Pitali su se što je sljedeće.

– Nije me bilo strah, jednom se zatreslo i tijekom uključenja, ali ja najbolje funkcioniram kad je frka i tada me ništa ne može izbaciti iz takta. Moram biti pribrana zbog drugih. Ta strašna zagrebačka nedjelja bila je nešto za što sam se cijelu karijeru pripremala. To je novinarstvo u svom najvažnijem obliku. Baš svi smo bili na razini zadatka. U nekom trenutku dana srela sam kolegu Petra Vlahova, mahnuo je i dobacio: “Jesi živa?” Izmamio mi je osmijeh. U režiji je urednik izvanrednog programa Dražen Majić sve sigurno “vozio”, bilo je dobro čuti njegov miran glas na mobitelu. Mnogo mojih kolega bilo je angažirano, nitko se nije štedio, koliko traje da traje.

Jedna je od rijetkih reportera, ako ne i jedina, koja je u nedjelju izišla pred kamere bez šminke, čime je pobrala simpatije ljudi na društvenim mrežama.

– Izletjela sam iz stana u roku od 13 minuta nakon potresa, šminka mi nije bila ni na kraj pameti, jedino kad sam došla nadomak televizije sjetila sam se da se nisam niti počešljala. Zagladila sam kosu prstima koliko je išlo. Prošla mi je tu i tamo tijekom javljanja misao kako li samo izgledam, zasigurno ne tako glamurozno, ali prenijeti informaciju bio mi je debelo prioritet – priznaje.
Na povratku doma prvo je pomislila hoće li moći ući u stan i u kakvom je stanju. Na prvu nije mogla otključati vrata jer su bila pala, ali su se, srećom, ipak otvorila.

– U stanu je bio nered, samo sam sklonila stvari s kauča, odlučila sam tamo prespavati, nekako mi spavaća soba nije bila mila. Kad sam sjela, umor me je samo preplavio, doslovno sam se ugasila. Nije tu bilo previše konkretnih misli, više osjećaja. Osjećaj zadovoljstva i mira da sam dala svoj maksimum. Zatim osjećaj ponosa i zajedništva sa svim kolegama. HRT je odradio ogroman posao, svi su se stavili na raspolaganje, razletjeli smo se na sve strane, kako kolege na terenu, tako i oni na Prisavlju, pokazali smo snagu i znanje javnog servisa. I treće, možda i najvažnije, osjećaj suosjećanja prema svima onima koji te večeri nisu imali luksuz da spavaju u svojem domu, nego su bili evakuirani. Tim je ljudima daleko najteže, tko zna kad će se moći vratiti u svoje stanove i kuće, i s njima, kao i s obitelji teško stradale djevojčice duboko suosjećam. Poručujem im: niste sami – zaključuje Zrinka.

#POTRES U ZAGREBU#ZRINKA GRANCARIć

Izdvojeno