Kad je kolega Aleksandar Dragaš svojedobno u Jutarnjem listu na sva zvona ishvalio mladu zagrebačku kantautoricu Ninu Romić, predstavivši je kao svojevrsnu heroinu nove hrvatske kantautorske scene, moram priznati, bio sam isprva prilično sumnjičav.
Štoviše, poslovično oprezan s tuđim oduševljenjima, zapravo sam pomislio da je riječ o još jednom medijskom pretjerivanju. Da kolega Dragaš u kroničnom nedostatku novih kvalitetnih autora pomalo očajnički projicira svoja očekivanja u više ili manje talentiranu kantautoricu. A onda sam prije nekih pet godina čuo njezin prvi samostalni album, “Daljine”. Nakon toga sam prestao nagađati o motivima svih koji su je hvalili.
Susret sa snagom Ninina kantautorskog izraza doslovno me je ostavio bez teksta, onako kao što mi se to...
Štoviše, poslovično oprezan s tuđim oduševljenjima, zapravo sam pomislio da je riječ o još jednom medijskom pretjerivanju. Da kolega Dragaš u kroničnom nedostatku novih kvalitetnih autora pomalo očajnički projicira svoja očekivanja u više ili manje talentiranu kantautoricu. A onda sam prije nekih pet godina čuo njezin prvi samostalni album, “Daljine”. Nakon toga sam prestao nagađati o motivima svih koji su je hvalili.
Susret sa snagom Ninina kantautorskog izraza doslovno me je ostavio bez teksta, onako kao što mi se to...

Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....