Već sam vam, dragi čitatelji, prijatelji i slučajni prolaznici, onomad opisala neodoljivu žudnju moga Zakonitog da primi i četvrto cjepivo kontra korone. Međutim, ti ljubitelji cjepiva, ovakvi kao on, vole da su u masi, baš kao i oni drugi, anticjepaši. Nije njemu dovoljno što će se on cijepiti, ne! Treba još nekoga privesti u svoje procijepljeno carstvo, a koga će nego mene? Mislim, okej, nemam ništa protiv, ali, brate mili, šta je to agresivno, nemoš ga se riješiti!
Došao je ko Ljubica, profesorica latinskog i ljubiteljica dobro utreniranih mlađih ljubavnika. Ta me bombardira informacijama o tome kako ona pouzdano zna – pazi, ona pouzdano zna! – da su cjepiva štetna i da to što sam ja i nakon dobivena tri šuta zdrava zdravcijata, da to ništa ne znači. Već će se pokazati štetni učinci, samo trebam poživjeti dovoljno dugo. Što, hvala na pitanju, i planiram. Mislim, baš me briga ako se za trideset godina ispostavi da je Ljubica bila u pravu pa me na pragu devedesetih uhvati gripa. Ili nešto tipa gripa. Jer korona je, po njoj, samo malo drukčija gripa. Odnosno karijes, da citiram njoj još uvijek dragog predsjednika države.
Zakoniti međutim, taj je tjednima provodio kućnu kampanju glede i u svezi docjepljivanja. Kao, treba se, mora se, ajmo, šta čekamo, nestat će, zima će, ledovi će, snjegovi, može poledica, a tko će tebe tada izvući iz kuće... I slično. Ali, da ga se riješim, ajmo. Di ćemo? U Staro rodilište, rukovođeni provjerenom novinskom informacijom da se u Starom rodilištu, tu preko puta, ljudi mogu srijedom popodne cijepiti. Aj dobro. Došli mi. On stupa prvi. Sila nečista, tojest ja, klipšem za njim kao posilni. Kurir Loda... Di ćemo sad? Prvi kat. Dođemo gore, nikakvog šaltera, nigdje ničega nema, nula putokaza. Nekoliko starijih ljudi muva se okolo.
- Jel se ovdje cijepi? – pita on.
- A valjda – kaže jedan čiča, a njegova žena sve nekako drhturi. Garant je i on nju dovukao silom kao i ovaj moj mene.
- Ajmo mi, Šime, ća – govori ona – Viš’ da nema nikoga.
- Kako nema nikoga? – pita ovaj moj.
- A nema – veli Šime – Niti ko ulazi, niti ko izlazi.
- Šime, ajmo mi ća – govori žena. - Vidiš da ovo ne radi.
- Pa kako ne radi? – pita moj Zakoniti – Koliko dugo čekate?
- A ima jedno dvadesetak minuta – kaže Šime, uzme ženu pod ruku i otklepsaše oni kući gunđajući.
- Šime – rekoh ja Zakonitom – Ajmo i mi ća. Nema ti ovdje kruva.
- Nisam po kruv ni došao – odbrusi on i nekako se zbunjeno okrene oko sebe. Pustoš totalna! Ali, ne bi on bio on da ne pokuša još koji juriš na bunker. Priđe ko Boško Buha nekim vratima, pokuca... Ništa. Pokuca jače. Ništa! Pokuša otvoriti. Ništa. Zaključano. “Baci bombu”, mislim ja, ali šutim.
- Pa di im je to cjepilište, čovječe božji? – zavapi Zakoniti – Nigdje ništa ne piše...
Onih preostalih dvoje ljudi nas pogleda, slegnu ramenima pa i oni odoše. Mi za njima. Pokušaj docjepljivanja propao. Više sreće drugi put...
Iduće srijede, pokušaj broj dva....Scena ista, ali u hodniku nema nikoga. No jedna vrata su otvorena, a iza vrata sjede dvije medicinske sestre. Dobar dan, dobar dan...
- Jel se možemo cijepiti? – pita on.
- Možete – veli starija sestra. – Jeste li već cijepljeni ili...
- Triput – ponosno se isprsi on.
- Triput – ponovim ja, sila nečista, kao jeka.
- Triput?! – digne žena obrve – Pa šta još hoćete?
- Pa cjepivo konta omikrona – kaže Zakoniti.
- A ne – rezolutno će ona – Mi vam ne cijepimo kontra omikrona.
- Ali ja sam imunokompromitiran! – zavapi Zakoniti glasom čovjeka kojemu je upravo netko ispred nosa oteo najslađi kolačić.
- Imunokompromitiran? – digne i druga sestra obrve – Pa šta vam je?
- Imam autoimunu bolest – kaže on zlovoljno, a u oblačiću iznad glave, lijepo vidim, piše mu: “Šta je vas briga šta je meni, dajte cjepivo i adio baraka...”
- U tom slučaju – kaže starija – Ne bih vam ni savjetovala cijepljenje. Mislim, po četvrti put...
- Vi mi ne bi savjetovali? – zine ovaj – A kad ste vi specijalizirali imunologiju, virusologiju i epidemiologiju?
- Gospodine – digne se starija sestra, a prosto joj se brkovi nakostrušili od ljutnje – Ne dajemo četvrto cjepivo. I točka! A šta sam ja diplomirala, to nije vaša briga. Do viđenja, zbogom, aj bok...
On pocrvenio ki paprika. “Šime, ajmo mi ća”, velim ja, ali me on prostrijeli pogledom koji se ne može opisati u kratkoj literarnoj formi, pa sam umukla.
I mučala sam sve do kuće. I nastavila sam mučati do sutradan kad je on nazvao svoju imunodoktoricu te joj ispričao dogodovštine na bazi cjepiva. Iz razgovora sam skužila da se ona malo zakrstila nad situacijom te da mu je savjetovala pohod na Higijenski zavod gdje pouzdano imaju najširi spektar cjepiva koje su, za razliku od Doma zdravlja, voljni i šišnuti Zakonitom u mišić.
- Ja ne idem nikud – objavila sam. – Može cjepivo i pričekati.
- Doktorica kaže da... – započeo je on da će nastaviti pritisak i nagovaranje, pojačano sada i mišljenjem najkompetentnije osobe, tojest imunodoktorice....
- Tvojoj doktorici svaka čast – rekla sam – Ali ja ne idem nikud.
- Nikad?
- Nikud!
- Ali ćeš ići? – upitao je pun nade – Jednom?
- Jednom ko nijednom – rekla sam. Nije mu najbolje pao moj pokret otpora. No sutradan je zbilja na Higijenskom dobio cjepivo, a u bolnici se prijavio za specijalistički pregled vena. Dobio je relativno dobar termin – rujan iduće godine.
- Jadnilismo dab’li smo jadni – zakukao je – Na pregled krvnih žila, ja, imunokompromitirani pacijent, moram čekati 11 mjeseci. Jedanaest mjeseci! Dotle mogu 11 puta dobiti trombozu...
- A štaš – rekoh ja – Nemaš izbora.
- Tko kaže? – slavodobitno je rekao – Idem u ponediljak privatno.
- Privatno? Kod koga?
- A bogati – nasmije se Zakoniti – Kod istog onog doktora kojeg preko socijalnoga moram čekati 11 mjeseci! Cijena, čista sitnica, 450 kuna!
- Šime moj – rekoh – Važno da si se ti mukte cijepio!