CROATOAN.
Kako se ta riječ, tako slična latinskom obliku imena naše zemlje, našla krajem 16. stoljeća verzalom urezana na drvenom stupu usred napuštenog naselja, na otoku pred istočnim obalama Sjeverne Amerike? Prije nego što su Europljani na tom kontinentu uspješno formirali stalno naselje? I to u kontekstu koji uključuje domorodačko stanovništvo, odnosno Indijance plemena Croatoan s istoimenog otoka?
Gotovo cijelo stoljeće nakon što je do Novoga svijeta 1492. godine doplovio Kristofor Kolumbo, čiju je ekspediciju financirao španjolski dvor, u istraživanje i naseljavanje novih teritorija krenuli su Britanci; između 1584. i 1587. godine iz Engleske je sir Walter Raleigh odaslao više ekspedicija kojima je cilj bio uspostavljanje prve engleske kolonije u Novom svijetu. Grupa kolonista je na području nazvanom Virginia (danas u Sjevernoj Karolini), na otoku Roanoke, iz drugog pokušaja formirala stalnu koloniju.
Skupina s više od stotinu muškaraca, žena i djece koja se 1587. smjestila na Roanokeu, predvođena Johnom Whiteom, čovjekom kojega je sir Walter Raleigh vidio kao budućeg virginijskog guvernera, u povijesti je ostala zapisana po dva događaja: jedan je rođenje unuke Johna Whitea, Virginije Dare, prvog djeteta engleskih doseljenika rođenog u Novom svijetu. Drugi događaj kroz stoljeća je dobio status velikog misterija: nekoliko godina nakon dolaska svi su kolonisti s Roanokea – nestali. Ubrzo, naime, nakon dolaska u Novi svijet, okolnosti su navele Johna Whitea da se, nevoljko, vrati u Englesku i maloj skupini doseljenika dopremi nove zalihe, no zbog spleta okolnosti na koje nije mogao utjecati – napada španjolske armade na Englesku 1588. – na Roanoke se vratio tek 1590. godine.
Na otoku, međutim, nije zatekao nikoga. Cijela je skupina, uključujući njegovu obitelj, netragom nestala, ostajući zapamćena kao "izgubljena kolonija" ("Lost Colony"). Jedini trag koji je za njima ostao bila su u stablo na obali zaljeva Pamlico urezana slova CRO, te na drvenom stupu (hrastovu stablu, palisadi…) u naselju urezan natpis CROATOAN.
Tajni znakovi
A tu ova storija postaje posebno zanimljiva i za nas iz zemlje zvane Croatia.
U više od četiri stoljeća nestanak prvih stalnih kolonista s otoka Roanoke bio je tajna za koji se vjerovalo da nikad neće biti riješena; namnožilo se u međuvremenu mitova, legendi i raznih tumačenja tog događaja; neka se uzimaju kao moguća, na primjer da su kolonisti, opterećeni teškim životom i neimaštinom, vidjevši da se White ne vraća, odlučili nekako isploviti natrag prema Engleskoj pa su stradali, ili da su ih pobili domoroci s okolnih otoka ili s kopna. No, dokaza za takvo što nema.
Ipak, istraživači odnedavno vjeruju da je misterij "izgubljene kolonije" konačno riješen – dapače, da ga zapravo nije ni bilo, kako to u svojoj nedavno objavljenoj knjizi "The Lost Colony and Hatteras Island" piše Scott Dawson, arheolog amater, predsjednik "Croatoan Archaeological Society". Društvo djeluje na otoku Hatterasu koji se nekad zvao Croatoan i na kojemu je živjelo istoimeno indijansko pleme.
Nakon višegodišnjeg istraživanja, naime, u koje su, osim lokalnih povjesničara, arheologa, geologa, botaničara ili tek entuzijasta, bili uključeni i stručnjaci engleskog sveučilišta iz Bristola, zaključeno je da su se stvari odvijale u skladu s najčešće spominjanom, najvjerojatnijom i "najjačom" teorijom o "izgubljenoj koloniji": kolonisti su, ostavljeni, bez uvjeta za siguran opstanak, dospjeli na nešto južnije smješten otok u pleme Croatoan Indijanaca, s kojima su se već ranije povezali. Pred odlazak u Englesku, naime, White je s kolonistima dogovorio da, dogodi li im se išta, ostave znak po kojemu će, kad se vrati, znati gdje su otišli. Križ je bio dogovoreni tajni znak da se kolonija našla u nevolji.
Kako križa nigdje nije bilo, White je vjerovao da su kolonisti iz nekog razloga dobrovoljno otplovili do pripadnika plemena Croatoan ili Croatan (spominje se i ta verzija imena). I sam je krenuo za njima, no vjerojatno ga je nevrijeme spriječilo da uspije te je bio prisiljen vratiti se u Englesku, nikad ne saznavši što je bilo s njegovim sunarodnjacima i s njegovom obitelji, i jesu li doista dospjeli do plemena Croatana.
Dawson u svojoj knjizi donosi kako je mnoštvo predmeta iskopanih na Hatterasu izrađeno u Europi; uzima to kao dokaz susreta i zajedničkog života kolonista i domorodaca Croatoana. Prsten, metalni nakit, ostaci vatrenog oružja, vrh mača… samo su neki od mnoštva artefakata nađenih na Hatterasu koji se povezuju s pripadnicima "izgubljene kolonije". National Geographic je, recimo, u članku o "Lost Colony" svojevremeno objavio i niz sjajnih fotografija nađenih predmeta.
No i nakon što je misterij "izgubljene kolonije" riješen, kako se prilično utemeljeno vjeruje, ostaje bez odgovora pitanje koje nas zanima: tko su zapravo bili Croatoani? Je li riječ o ljudima podrijetlom iz ovdašnjih krajeva? Imaju li predmeti nađeni na prostoru na kojemu su Croatoani živjeli ikakve veze s hrvatskim krajevima i ljudima?
'Talk Town'
I dosad se pisalo o "Indijancima hrvatskog podrijetla", no Amerikanci su se malo i nimalo bavili teorijom da se radilo o došljacima iz Europe koji su nekako dospjeli do otoka pred obalama današnje Sjeverne Karoline, ostali i srodili se s nativnim stanovništvom. Tamošnji etnolozi i antropolozi vjeruju da je riječ "Croatoan" kombinacija dviju riječi naroda Algonquian, kojemu su pripadali i Croatoani – "talk town" ili "town council". I to je sve.
S "naše" je strane, logično, puno više motiva da se ime indijanskog plemena pokuša povezati s Hrvatima.
Adam S. Eterovich, Amerikanac podrijetlom s Brača, publicist, strastveni istraživač povijesti doseljavanja u SAD prvenstveno Hrvata, ali i drugih južnoslavenskih naroda, autor je mnogih publikacija o doseljenicima s područja na kojem se danas nalazi Hrvatska, a u ranijim su vremenima bila pod vlašću Venecije, Austro-Ugarske, Turske... Jedna od tih publikacija, izdana 2003., naslovljena je "Croatia and Croatians and the Lost Colony, 1585–1590" ("Hrvatska, Hrvati i izgubljena kolonija 1585. – 1590.").
Ilustrirajući kakva je bila uloga Hrvata u tim prvim godinama pokušaja Britanije da kolonizira sjevernoamerički kontinent, Eterovich navodi kako se procjenjuje da je "u vrijeme napada Španjolske na Englesku najmanje petnaest posto ratnih galija i brodova trgovačke flote pod španjolskom zastavom bilo iz Dalmacije u Hrvatskoj".
Navodi, također, kako je tadašnji papa Siksto V. "bio Hrvat", da je hrvatskog podrijetla bio i veliki vezir ili premijer Turskog Carstva koji se i zvao Siavus-paša Hrvat. Piše kako se "Hrvata koji je od 1300. do 1700. putovao na zapad, u Europu ili u Novi svijet, u dokumentima moglo prepoznati kao mađarskog, venecijanskog, austrijskog, turskog, talijansko-venecijanskog, skjavonskog, slavonskog, ilirskog, dalmatinskog ili iz Republike Raguze (Dubrovnik)", te kako su "prethodno, tijekom i nakon otkrića Amerike, Hrvati sudjelovali u trgovačkim i diplomatskim aktivnostima u Španjolskoj, Portugalu, Engleskoj, Francuskoj, Firenci, Veneciji, Genovi te u Indiji, Americi, Kanadi, Srednjoj i Južnoj Americi. Njihova prisutnost u Engleskoj u vrijeme kolonizacije nije bila slučajnost."
Eterovich polako približava čitatelja točki koja potencijalno spaja Hrvate i (današnji) Hatteras: piše, naime, kako je 1498. godine John Cabot (istraživač koji je prvi stigao do obala Sjeverne Amerike) na svojem drugom putovanju prešao duž istočne obale američkoga kopna do rta Hatteras. U kasnijim istraživanjima pronađeni su dijelovi slomljenog mača talijanske izrade i dvije srebrne naušnice venecijanske izrade, što bi moglo ukazivati na uništenje dijela Cabotove flote. I dodaje kako je "Cabotov odvjetnik bio Dalmatinac iz Dubrovnika – Raguze". I evo nas pred ciljem: "Godine 1565. Menendez de Aviles, novi guverner Floride, zbrisao je koloniju francuskih hugenota koji su se pokušali naseliti u blizini današnjeg Jacksonvillea. Pomorci 'Levantinci' na brodu 'Flags' pobunili su se, uzeli brod i nestali. Otplovili su prema sjeveru; njihov brod mogao je stradati kod Hatterasa. Levantinski pomorci obično su bili dalmatinsko-hrvatski katolici. Španjolska ne bi dopustila na svojim brodovima grčke pravoslavce ili muslimane."
Dalmatinski Turci
Eterovich dalje navodi kako je Hrvatska u 16. stoljeću bila dio Venecije, Austro-Ugarske, Turske i Dubrovačke Republike, "no svi su bili Hrvati, u obliku Croatians, Croatans ili Croatoans; jedni povjesničari i stručnjaci tvrde da je Croatoan algonquinsko indijansko ime; drugi navode da na tom području nema CR ili KR na jeziku algonquin".
Zanimljiva je i mogućnost, koju Eterovich otvara, da su na otoku Croatoanu završili – Turci. Sir Frances Drake, naime, "oslobodio je stotine robova na Karibima pljačkajući španjolska naselja. Donio je materijalnu pomoć koloniji Roanoke, ostavivši na otoku oslobođene robove, među kojima i Turke, zarobljene u morskim bitkama na Sredozemlju". Ali – "gotovo svi turski admirali u 16. stoljeću bili su Hrvati – Dalmatinci. Bosnu i Hercegovinu, polovinu Hrvatske i dijelove dalmatinske obale, sve dijelove hrvatskog kraljevstva, osvojila je Turska. Mnogi su dalmatinski pomorci služili u turskoj floti; drugi jezik na turskom dvoru za vojsku i pomorstvo bio je hrvatski. Dvadeset i dva velika vezira (premijera) turskog carstva bili su Hrvati."
Uza sve, Croatoan Indijanci bili su neobični, kako se često spominje, po tome što se na njihovu izgledu vidio utjecaj europskih došljaka. Eterovich, recimo, navodi da imaju "sive oči i svijetlu kosu, čega puno ima u Hrvatskoj, za razliku od drugih dijelova Mediterana".
I u knjizi Osječanina Božidara Ručevića "Croatan Indijanci, od legende do istine" (2014., izdanje "Redak", Split), kao i na njegovoj web-stranici, spominju se sličnosti između hrvatskih riječi te riječi i izraza koje su koristili Croatan Indijanci.
Ručević tako spominje Josipa Cuculića, dubrovačkog doseljenika u Ameriku koji je istraživao Croatan Indijanace te "pronalazi mnoga dokaziva vrela". U chicaškoj biblioteci Cuculić je pronašao staru knjigu "od stotinu stranica nekoga onovremenoga američkoga časnika nečitljivo zapisanoga imena – u kojoj je uočio veliku sličnost mnogih indijanskih i hrvatskih riječi".
Piše kako je američko-engleski pisac i istraživač John Lawson 1709. u svojem radu ''A New Voyage to Carolina'' zabilježio "da među Croatan Indijancima toga doba u Sjevernoj Karolini postoji legenda o brodolomu i dolasku bijelih ljudi koji su ostali živjeti s njima. Međutim pojava bjeloputih Indijanaca koje je i on uočio – legendu pretvara u istinu". Posebno je, kaže dalje, "zanimljiva Indijanska religijska natuknica – kako je u davno doba njihov Veliki duh Manitou pozvao Bijelog proroka s istoka, pa su s Istočnog oceana jednog jutra doplovili brodovi čiji se bljedoliki vođa zvao Wissakae Yunoke (Lofty Hero = Visoki junak), koji je naučio Indijance moralu, časti i raznim vještinama".
Brodolom Dubrovčana
U zanimljivom tekstu "Croatoan Indijanci: Tragom legende o Hrvatima u Sj. Karolini", objavljenom u Večernjem listu 2015. godine, dr.sc. Božo Skoko piše kako "sve počinje jednom legendom koja se u Dalmaciji počela prepričavati polovicom šesnaestog stoljeća. Prema kazivanju starih Dubrovčana, a navodno i nekim povijesnim zapisima, oko 1540. godine iz Dubrovnika su za Ameriku isplovila dva broda, a na njima su uglavnom bili hrvatski bjegunci pred Turskom najezdom iz Bosne i Hercegovine. Prolazili su mjeseci i godine, a brodovi se nisu vraćali, niti se čulo išta o sudbini njihovih pomoraca i putnika. Nekoliko godina kasnije, drugi dubrovački brodovi koji su se uspješno vratili iz Amerike, donijeli su crne vijesti kako su se brodovi razbili na opasnim hridima strmih istočnih obala nadomak slobode, a mogućim preživjelima izgubio se svaki trag. Neki povjesničari smatraju da se to dogodilo 1558. godine, a neki spominju i druge godine. (...) Takva putovanja u 16. stoljeću bila su uobičajena jer su Dubrovčani bili na glasu kao odvažni pomorci, istraživači i diplomati, a Hrvati u Dalmaciji čak i u stranoj literaturi nazivani su jednima od najboljih pomorskih naroda u Europi. Na kraju, više je autora koji tvrde kako je nekoliko Dalmatinaca bilo na Kolumbovim brodovima u trenutku povijesnog otkrića Amerike 12. listopada 1492. godine."
Dakle – priče ima, volje da se nađu poveznice, ma kako mutne ili tanke bile – ima, no čvrstih dokaza da postoji pleme indijanskih Hrvata – nema. Možda je dovoljno već i to što nije nemoguće da su hrvatski pomorci dospjeli do američkih obala i tamo se trajno nastanili prije drugih Europljana. Dovoljno za legendu.
