Put svetog Jakova, poznatiji kao Camino de Santiago, najstariji je i najdulji hodočasnički put na svijetu, koji godišnje na sjeveru Španjolske prođe više od sto tisuća ljudi diljem svijeta. Nekoliko je ruta, a onom najpopularnijom, Camino Frances, prikazanoj u filmu “The Way” s Martinom Sheenom, puna 33 dana hodao je i naš novinar Vinko Paić. Ukupno je pješačio gotovo 800 kilometara i svaki dan pisao sve što mu se događalo na putovanju života, a od ove nedjelje donosimo vam isječke iz njegova Camino dnevnika.
DAN 1.
(Saint Jean Pied de Port - Roncesvalles)
Vozeći se jučer iz Bordeauxa prema francuskom gradiću Saint Jean podno Pireneja (prvo vlakom, pa autobusom), pejzaž se lagano mijenjao i postajao brdovitiji. Gledajući druge peregrinose (španjolski izraz za hodočasnike), shvatio sam da sve ovo postaje stvarnost. Čim sam stigao u gradić, otišao sam do hodočasničkog ureda, gdje sam dobio putovnicu u koju ću udarati žigove tamo gdje budem spavao kako bih na kraju Puta dobio Compostelu, potvrdu o prijeđenim kilometrima. Uzeo sam i školjku, znak po kojem drugi razaznaju da ste peregrinos i stavio je na ruksak. U sobi hostela pozdravlja me Candan iz Turske kojoj je ovo već četvrti Camino. Kažem joj da obožavam njezinu zemlju, pogotovo Istanbul, gdje sam bio nekoliko puta.
Probudio sam se malo prije šest i pol. Nebo je tmurno i sivo, pomalo je prohladno, no kiše nema. Na izlazu iz grada skupina žena srednjih godina pita me na španjolskom kojom ću od dvije staze ići. Kažem im da sam odabrao Napoleonovu rutu. Teža je, ali se isplati zbog bajkovitih pogleda s Pireneja. I one se odluče za istu.
Tiho je i spokojno maglovito jutro. Kako se stazom penjem prema vrhu, vrijeme sve više postaje oblačno, čak rukom možete dotaknuti oblake i doslovno ući u njih. Kad susretnem druge peregrinose, pozdravljam ih na španjolskom s “Buen Camino” (Sretan put!). Usponi su sve teži. I dalje se jako znojim, a vode imam sve manje. Nekoliko puta sjednem na zemlju usred planine, namažem noge pa krenem dalje.
Shvaćam da se moram popeti na oko 1400 metara nadmorske visine, nakon čega kreće spuštanje prema Roncesvallesu. Nimalo lagana etapa Camina. Kažu da je prvi dan ujedno i najteži. Na ovoj su ruti mnogi hodočasnici izgubili živote, prolazim pokraj obilježenih ploča gdje ih je dočekala smrt. Zapadam u neko čudno letargično stanje, ali hodanjem razbistravam misli. Ovoj današnjoj dionici puta ne nazire se kraj. Počinju me boljeti noge, govorim sebi da nema odustajanja. Pitam jednog momka može li mi dati malo svoje vode. Samo usponi i usponi oko mene, malo asfaltirana cesta, malo makadam. Ali bajkoviti prizori! Mogao bih u njih gledati, kao nekad i Ernest Hemingway satima i s velikim strahopoštovanjem.
Zaslužuje planina da joj se divite! Ova ruta je inače zatvorena od studenog do ožujka zbog jakih vjetrova i snjegova. Hoće li više doći francusko - španjolska granica, pitam se? Hodam lagano s ruksakom na leđima od desetak kila. Znoj se i dalje cijedi s mene, nije nimalo lako, oslanjam se o štap koji držim u desnoj ruci i shvaćam koliko mi je potreban, iako sam se jedva natjerao kupiti barem jedan, jer nisam neki veliki ljubitelj tih pomagala prilikom hodanja. Imam osjećaj da se penjem u nebo, nikako da krene spust.
Konačno se približavam granici sa Španjolskom, obilježenoj tek malim natpisom Croix. Nadao sam se da ću prije granice naići na kamion s hranom, kako stoji u planu koji sam dobio u uredu za peregrinose - ali nisam ga vidio. Krajolik me sad vodi kroz šumu koja me podsjeća na zagrebačku Medvednicu. Napokon malo spuštanja! Većina hodočasnika već je odavno prošla ovdje, nisam u nekoj formi, dobrano već kasnim, ali ne uzrujavam se. Prepustio sam univerzumu da me vodi. Skroz sam izgubio pojam o vremenu, ne znam više ni koji je dan…
Jedan me momak sa psom, očito lokalac, u šumi pozdravlja s “Buen Camino”. Nakon susreta s njim nailazim na grob stradalog hodočasnika iz Brazila. Stanem kratko pokraj njega i pomislim koliko su samo Pireneji oduzeli života… Malo mi se i strah uvuče u kosti, ali znam da će sve biti u redu. Pojavljuje se sunce. Vode gotovo i nemam. Javlja se glad. Kao spas pojavljuje se mala fontana. Trčim joj ususret poput malog djeteta. Samo što se ne bacim u nju. Umijem se, operem kosu, popijem jednu bocu vode, pa drugu, toliko paše tako hladna. Ulijem da imam za poslije i krećem dalje. Niti par metara dalje nailazim na krdo konja kako pasu i probijam se između njih. Bez straha.
Nebo se skroz razbistrilo, jako je vruće, približava se još jedan uspon. Opet malo stanem da se odmorim. Nakon što nastavim, shvatim da sam došao do najvišeg vrha od 1400 metara. Napokon dolazi spust prema samostanu u Roncesvallesu, gdje večeras spavam. Vidim njegove obrise u daljini. Malo se pogubim kroz šumu, vjerojatno od umora. Noge sve više otkazuju poslušnost, jedva čekam nešto pojesti i popiti. Prije samostana ugledam malu rijeku i s druge strane konje.
U samostan stižem oko 18 sati. Trebalo mi je čak 10 sati da prvi dan prijeđem 25 kilometara, s time da sam stajao po nekoliko puta na pola sata. Prijavim se u samostan, otuširam, operem majicu i stavim je sušiti. U dva velika hodnika nalazi se preko stotinu kreveta. Do mene spava bračni par Nijemaca, njoj su 62, a njemu 71 godina. Bicikliraju već šest tjedana, krenuli su iz Portugala. Na večeri sam upoznao Alfonsa. Rođen je u Albaniji, živi u Parizu, gdje radi kao menadžer restorana u blizini gradskoga groblja. Tu je negdje mojih godina. Kad završi Camino, plan mu je otići u Albaniju pa na godinu dana u Italiju kod brata. Razmjenjujemo iskustva o prvom danu hodanja. Blizu je deset i krećem prema samostanu jer se uskoro zatvaraju vrata. Jako je postalo hladno, u kratkim sam rukavima i jedva čekam ući u krevet. Mislio sam da ću teško zaspati, čujem već hrkanja oko sebe, ali bome sam zaspao kao klada.
DAN 2. (Roncesvalles - Zubiri)
Vani je poprilično prohladno i sivo, ali ništa čudno jer se Roncesvalles nalazi na više od tisuću metara nadmorske visine. Ronces na španjolskom znači bodljikavi trn, a valles je dolina. Napuštam Roncesvalles ostavljajući ga mističnog u magli. Dok prelazim cestu, ugledam bračni par Nijemaca na biciklima i divim im se na čeličnoj snazi i volji koju imaju. Ljudi poput njih živjet će sto godina!
Ovog je jutra dosta peregrinosa, a mnogi od njih već su otišli ranom zorom. Ne obazirem se previše na druge, uživam u glazbi dok hodam promatrajući zelena prostranstva španjolske regije Navara probijajući se kroz gustu šumu. Današnja ruta je kudikamo lakša od one jučerašnje. Nema toliko uspona i manje-više sve je ravno, osim na nekoliko mjesta. Zastanem pored izvora vode da se malo odmorim i namažem noge. U prvom selu na putu prema Zubiriju (današnja ruta duga je oko 21 kilometar) popijem kavu. Uskoro nastavim dalje pitajući se jesam li na dobrom putu. Potom nailazim na dobro poznati znak žute strelice koja je simbol Camina. Znam da je sve u redu!
Nastavljam dalje opet kroz šumu. Hodam sam i moram priznati nije mi svejedno. U glavi mi se vrte razni scenariji, od toga da će me netko opljačkati usred šume ili da će me napasti neka životinja. Na određenim dijelovima staze znaju se pojaviti upozorenja s natpisom “Zona de perros” (Zona sa psima). Dolazim do još jednog mjestašca, prekrasnog sela. Prolazeći kroz njega pitam se kako je tu zimi. Vjerojatno otužno kao kad u Dalmaciji zapuše bura, a ovdje padne snijeg. Ugledam SMS od Alfonsa da je već prošao Zubiri i krenuo prema Pamploni. Svaka mu čast! Ja sam ipak odlučio ne nabijati toliki ritam i polagano hodati uživajući u svakom trenutku.
Kako je dobro biti odsječen od svijeta i živjeti u neznanju! Tijekom Camina odlučio sam ne koristiti društvene mreže i aplikacije za dopisivanje poput WhatsAppa i Vibera, niti čitati portale. Nije mi ni do razgovara na mobitel. Javit ću se s vremena na vrijeme samo najbližim osobama. Internet mi služi samo da rezerviram smještaj. A najradije bih bio potpuno isključen i uopće ne koristio mobitel.
Zadnja etapa današnje staze nikako da završi, ostalo mi je nešto više od šest kilometara. Rijetko koga sretnem kroz šumu. Napokon stižem u Zubiri. Danas mi je trebalo nešto više od sedam sati hodanja da stignem. Prvo što ugledam je most za koji legenda kaže da ćete ukrotiti divlje životinje ako ih provedete preko njega tri puta. Ispod je rijeka, čujem glasove mještana i djece kako se kupaju. Zubiri je malo slatko mjestašce podno Pireneja, sviđa mi se odmah na prvu. U mom albergu koji se zove “Seconda etapa” (Druga etapa) dočekuje me simpatična Ana. Oduševi se kad joj kažem da sam iz Hrvatske. Kaže mi da se u Španjolskoj dosta vrte reklamni spotovi o Hrvatskoj i kako misli da je to jedna hit turistička destinacija. Naravno, spomenula je i Luku Modrića, kazavši da ga u njezinoj zemlji ljudi jako vole, ali imaju i poseban nadimak za njega zbog njegove “visine”. Odvede me do moje sobe u kojoj su već dvije starije gospođe iz Francuske i jedan momak iz Amerike. Čak mi je očistila tenisice i ponudila da mi opere odjeću.
Siđem u dvorište i čujem kako me netko zove. Pomislim u prvi tren: “Evo nekoga iz Hrvatske tko me poznaje, nevjerojatno!” Kad ono, javlja mi se Turkinja Candan. Dogovorimo se da ćemo sutra zajedno krenuti prema Pamploni. Izađem iz alberga i malo prošetam mjestom. U jednom kafiću popijem dva Tinta de verana, omiljenog španjolskog pića. Oko mene jedna četveročlana ekipa muškaraca strastveno igra društvenu igru. Španjolci se definitivno znaju zabavljati, slično kao i Turci.
Odlazim do rijeke namočiti noge. Postalo je prohladno i puše vjetar. Vraćam se do smještaja, uzimam sa sušila opranu odjeću, presvučem se i idem na večeru. Za istim smo stolom Candan, stariji gospodin rođen u Engleskoj koji zadnje tri godine živi na Tajlandu, bračni par iz Njemačke (ne onaj s biciklima), momak iz Južnoafričke Republike, djevojka iz Italije i ja. Kad bi nas život sve spojio? Vjerojatno nikad! Inače, na Caminu možete uzeti posebne menije za peregrinose koji dođu između 12 i 15 eura, a u njih su uključeni predjelo, glavno jelo, desert i crno vino.
Pretresali smo razne teme, od toga tko se čime bavi u životu do toga kako nam je živjeti u našim državama. Nešto prije deset sati vratio sam se u alberge i otišao spavati. Vani je padala sitna kiša. Noge su mi zasad u redu, nema žuljeva i nadam se da će tako ostati. A Camino? Camino je sve! Preoduševljen sam, iako su tek prošla samo dva dana.
DAN 3. (Zubiri - Pamplona)
Danas sam stigao u Pamplonu! Sad sam stvarno izgubio pojam o vremenu. Uopće ne znam koji je dan, datum, pa ni sat. Dogovor s Candan bio je da skupa krenemo, ali sam kasnio, a kako nisam htio da me čeka, kažem joj da krene sama.
- Ako nam je suđeno da se vidimo u Pamploni, vidjet ćemo se - nasmijano mi je rekla i otišla.
Današnja etapa bila mi je dosad najdraža. Vodila je kroz šumu, rijeku, prostrane zelene pašnjake… Bilo je opet i popriličnih uspona. Jutro me dočekalo prohladno, no odlučio sam imati kratke rukave što se kasnije pokazalo kao pun pogodak jer sam se brzo zagrijao, a uskoro je izašlo i sunce koje me pratilo čitav dan. Uz cvrkut ptica i buđenje novog dana naiđem na mladog konja koji mi se približio želeći se igrati. Ostanem desetak minuta s njim, gledamo se pogledima. Razumijem ja njega, razumije on mene.
Uskoro naiđe Michael, momak iz Južnoafričke Republike kojeg sam sinoć upoznao na večeri. Nakon kratkog odmora uz rijeku uputimo se dalje zajedno.
- Znaš, možda mi koji nemamo obitelj možemo više uživati u životu, ali svaka medalja ima dvije strane. Isto je tužno kad dođeš kući i nema te tko pozdraviti i zagrliti te - kaže mi u jednom trenutku.
Fascinira me što je prvog dana prespavao usred Pireneja u svom šatoru. Nije mu to strano, kao ni jahati slona u svojoj državi. U jednom se trenutku razdvojimo i nastavimo dalje sami, svatko sa svojim mislima.
I danas sam susreo bračni par sa sinom od nekih pet godina kojeg cijelo vrijeme vode u dječjim kolicima, a podignu ga kad je staza teška. Do Pamplone dolazim u društvu dvije starije gospođe iz Pariza. Skoro bismo se bili izgubili i završili na autocesti da nas jedan gospodin u predgrađu nije naveo na pravi put.
Fascinira me kroz koliko sam se brežuljaka i šuma u ova tri dana morao probiti da dođem u Pamplonu. Iako lijep i bučan grad, nekako mi se ovdje gubi duh Camina, kao da sam se opet vratio u onu staru životnu kolotečinu. Zato se radujem novim stazama i ponovnom sjedinjenju s prirodom. Svjestan sam da je još dug put preda mnom. Da sam tek odškrinuo djelić Camina...
DAN 4. (Pamplona - Puente la Reina)
Dok ovo pišem, sjedim uz rijeku Arga. Nalazim se u predivnom pitoresknom mjestu koje se zove Puente la Reina (Kraljičin most). Deset je minuta do 18 sati. Jedan momak do mene lovi ribu. Iako se donedavno činilo da će pasti kiša, sada je izašlo sunce, ptice pjevuše svoj pjev, žao mi je iti pisati ove retke koliko je lijep prizor. Oko mene rijeka, s lijeve strane šuma, dok s desne vidim obrise sela. Savršeno mjesto za meditaciju, čišćenje duše i tijela. Uma. Teško riječima mogu dočarati ono što trenutno osjećam. Uskoro dolaze djeca na kanuima, instruktori ih uče voziti. Sretni su i zadovoljni. Španjolska ima posebnu energiju.
Probudio sam se oko šest i petnaest, doručkovao i oko sedam i pol iz Pamplone krenuo zajedno s AnnHelen iz Švedske. Predivna žena! Baš mi je ugodno s njom razgovarati. Priča kako je živjeti u Švedskoj. Ima svoju tvrtku za konzalting, a u slobodno vrijeme s drugim suprugom brine o životinjama na farmi. S prvim ima dvoje odrasle djece, sina i kćer. Govori kako joj je kći dugo godina bila u vezi s muškarcem, da bi se nedavno upustila u vezu s djevojkom. AnnHelen je to sasvim normalno i nema nikakvih predrasuda prema gej populaciji.
- Meni je najvažnije da je moje dijete sretno - kaže.
Uskoro započinjemo uspon prema brdu Alto de el Perdon (Brdo oprosta) iznad Pamplone. Poželim dalje nastaviti sam. Svatko od nas peregrinosa ima svoj ritam i kad se osjeti potreba za samoćom, to je sasvim razumljivo. Uspon je poprilično velik, a dok sam stao da se odmorim, ugledam Candan.
- Eto, rekla si mi kad smo se zadnji put vidjeli da će sudbina odrediti hoćemo li se opet susresti. I vidiš da je moralo biti tako!
Zastanemo u obližnjem selu i jedemo na malom zidiću. Pitam je koliko ima godina.
- Pedeset i nešto - odgovara.
Uzvratim da joj nikad ne bih dao toliko.
- Godine ništa ne znače, one su samo broj. A ti ćeš uvijek u meni imati dobru prijateljicu iz Turske.
- Ja ću se uvijek ovog Camina sjetiti po tebi jer sam te prvu upoznao!
Candan je prototip uobičajene turske žene. Već po tetovažama na njezinu tijelu shvatite koliko odudara od pravila koja nameće islam. Nije udana i nema djece. Njezina je obitelj bogata, žive u Istanbulu u kvartu Ortakoy blizu poznatog mosta Mučenika, koji mogu vidjeti iz kuće. Prizor kao iz turske serije. Ona živi u unutrašnjosti zemlje, blizu grada Kayseri gdje ima farmu sa životinjama. Krenem s Candan dalje prema brdu.
Netom prije uspona na Alto del el Perdon na jednom stupu ugledam naljepnicu s natpisom Hajduk Split. Zaplakao sam od sreće i zadržao se kod tog stupa nekoliko minuta. Osjećao sam se bliže svojoj kući i Dalmaciji. Svuda pođi, doma dođi!
Na vrhu brda dominira mnoštvo vjetrenjača i nekoliko metalnih skulptura. Jedan mi stariji gospodin iz Barcelone ugledavši vjetrenjače kaže: “Pogledaj koliko su velike, a koliko se ona kućica doima mala pored njih. Moram ovo uslikati i poslati kćeri.” Sjetim se jedne scene iz filma “Put” koja je ovdje snimana. Napravim nekoliko fotografija i kažem Johnu, 19-godišnjem mladiću iz Teksasa kojeg sam netom upoznao, da mu moram nešto pokazati. Odvedem ga do naljepnice s natpisom Hajduk i govorim mu da me taj prizor emocionalno ispunio. Na putu prema Puente la Reina nastavljam sam.
Smjestim se u hostel oko 15.30. Upoznajem Maysie iz New Yorka koja je na Caminu s Emily, prijateljicom iz studentskih dana. I ona se poput mene isključila iz vanjskog svijeta, također svakog dana piše dnevnik. Želja joj je postati spisateljicom. Na Putu ima dosta Amerikanaca. Mnogi peregrinosi s kojima sam pričao, ne samo iz Amerike, čuli su za Hrvatsku. Osjećam se ponosno kad mi kažu da znaju za našu malu državu. Čak i John zna za nas. Pitao me bio kakav je odnos između Hrvatske i Srbije. Momak koji je tek počeo živjeti i koji živi na drugom kraju svijeta zna za dvije male države na brdovitom Balkanu i za onaj nesretni rat otprije trideset godina.
Jučer sam se na Putu počeo moliti, iako se ne deklariram kao vjernik, nego kao agnostik. No volio bih pokušati produbiti vjeru na Caminu, ako je to moguće.
Odlučio sam da ću se više moliti za druge, manje za sebe. Molitve koje su me učili dok sam bio mali. Ostale su mi u sjećanju. Molit ću za duše onih koji su me napustili i za one koji su još uvijek tu sa mnom. Na ovom čudnom i tajanstvenom planetu u svemiru na kojemu smo tek mali, sitni prolaznici kroz vrijeme…
DAN 5. (Puente la Reina - Estella)
Danas sam se probudio mrvicu kasnije nego inače, a krenuo sam oko osam sati s Maysie i Emily. Put danas prolazi kroz polja vinove loze, žitna polja, vidim i dosta posađenih krumpira. U malom mjestu Lorca naiđem na bar u kojem pojedem dvije preukusne tortilje s krumpirom. Nakon što sam se uputio dalje, čujem da me na cesti netko zove. Ugledam Johna i prijatelja. Kratki smo dio puta išli skupa, oni imaju brži ritam od mene, mladi su i ne mogu ih baš pratiti.
Nailazim na cesti stablo trešnje čije krošnje izviruju iz nečijeg dvorišta i uberem nekoliko plodova pa jedem putem. Naišao sam danas i na štand s voćem, hranom i sokovima. Jedna ga udruga drži usred šumskog puteljka, možete uzeti što god i koliko toga želite, a sve funkcionira na bazi donacija.
Opet susrećem Maysie i Emily. Idemo dobar dio puta skupa. Kako nisu našle smještaj u Estelli, ostaju u selu prije. Kažem im da će sudbina sigurno htjeti da se još jednom vidimo na Caminu.
Danas prži sunce, noge me lagano počinju izdavati, sve teže mi je hodati... Ali nema odustajanja! Nema! Znam da mogu ovo! Jedva dođem do Estelle. Kad sam se smjestio u zajedničku sobu za peregrinose, ugledam Erica iz Amerike, momka u ranim dvadesetim godinama. Ovo je već treći put da spavamo u istom mjestu i u istoj sobi. Na izlasku iz kupaonice ugledam Candan. I ona je tu, samo u drugoj sobi. Dogovorimo se da ćemo na večeru. Pitala se kako cijeli dan nije naišla na mene. Malo smo prohodali Estellom i sjeli na večeru blizu trga Plaza de los Fueros. Odmah tu je crkva, djeca igraju nogomet. Atmosfera kao u nekoj meksičkoj sapunici. Uzeli smo paellu s mesom, gljivama i krumpirima. Naravno, ja sam pio omiljeni Tinto de verano, a ona vodu i čaj. U jednom se trenutku dotaknemo teme smrti.
- Ne bojim je se. Naša duša je i dalje živa, ide s mjesta na mjesto, a tijelo je to koje više ne postoji - kaže mi Candan.
DAN 6. (Estella - Torres del Rio)
Napuštam Estellu preko mosta, grad još spava. Nije još ni šest sati. Ptice se već čuju ovako rano. Milina mi je hodati jer nema previše ljudi. Dolazim do poznatog mjesta na Caminu gdje iz slavine teče vino koje možete uliti u bocu i popiti ga kako bi lakše stigli do Santiaga. Nažalost, ovog jutra, vino nije teklo. Do Los Arcosa mi je ostalo oko 19 kilometara. Može se ići dvjema stazama. Jedna vodi kroz šumu i nije baš popularna, a druga kroz nekoliko sela. Većina peregrinosa odlučuje se za drugu stazu pa tako i ja. Današnju sam rutu prohodao skroz sam. Nisam s nikim razgovarao putem, osim što bih drugima zaželio “Buen Camino”. Put me vodio kroz vinograde, zelene ravnice, žuta polja…
Satralo me!
Danas sam na jednoj klupi usred ničega ugledao natpis: “Budi tih. PRESTANI razmišljati. Samo hodaj.” Eto, sve rečeno! Sjetim se razgovora s Candan i zamišljam kako su duše dragih osoba koje sam izgubio u životu sad negdje blizu mene. Možda je neka duša jedan od mnogobrojnih žutih leptira koji su me pratili kroz polje i igrajući se plesali svoj ples.
Stižem u Los Arcos oko podne. To je posljednja etapa današnje staze, a kako tu nisam uspio naći smještaj, idem dalje još osam kilometara u Torres del Rio. Prolazim pokraj crkve iz koje se čuje lijepa glazba. Shvaćam da je nekome pogreb. Čujem kako svećenik spominje ime pokojnice - Ana Soledad.
Idućih osam kilometara me satralo. Leđa su me počela užasno boljeti. Ugledam na obližnjem brdu selo Sansol koje je kilometar prije Torres del Rija. Nikako doći do njega… Trajalo je cijelu vječnost. Doslovno sam padao s nogu na cesti ne znajući za sebe. Napokon se domognem Sansola i jurim prema prvom kafiću da se odmorim. Naručujem Tinto de verano. Na stolu do mene trojica starijih muškaraca. Lokalaca. Piju pivo u malenim čašicama. Malo popričamo. I oni spomenu Luku Modrića kad im kažem da sam iz Hrvatske. Podsjete me na naše stare ljude u Dalmaciji. Svima je zajednička ta neka tuga u očima. Kao da su svjesni da im ovaj život na Zemlji lagano otkucava.
Nastavljam dalje. Na putu prema selu u kojem sam rezervirao smještaj upoznajem Talijana iz Ancone. Zove se Mikele. Isto smo godište. I on hoda sam. Skužimo da smo u istom hostelu i zajedno se kroz gusto šipražje probijamo prema njemu. Ubrzo nakon što sam se smjestio ugledam AnnHelen. I ona je ovdje. Ostavim ruksak na krevetu, izvadim odjeću za sutra, a današnju koju sam nosio operem i stavim sušiti.
Javim se porukom bliskim osobama. Svima oduševljeno pišem kako mi je, iako na trenutke teško - zapravo lijepo!
- Ovo je čudesno. Magično. Totalno čišćenje duše, tijela, uma... Ponovit ću Camino za života!
Večera je počela u 19 sati. U velikoj sali bila su dva stola. Upoznajem fotografkinju Meriem iz Francuske, koja ne zna engleski, ali se nekako sporazumijevamo. AnnHelen me upoznaje s Jennie iz Irske koja sjedne do mene. Već je prošla jedan kratki dio Camina, stigla je tada do Pamplone. Sad joj je plan ići do Burgosa, pa se opet vratiti na Camino i nastaviti do Santiaga. Mnogi ljudi ne prolaze Put odjednom, nego ga hodaju u etapama. Jennie ima poseban smisao za humor i ugodno mi je u njenom društvu. Do nas je Lara iz Australije. Meriem nam pokazuje slike ptica koje je napravila na Caminu.
Prekrasne su mi ove zajedničke večere s peregrinosima. Posebne su i jedinstvene. Nakon večere, prije spavanja, podružim se ispred hostela sa skupinom mladih, uglavnom Amerikanaca. Svi su u ranim dvadesetima, osim mene i Mikela. Sjedimo na podu i razgovaramo. Simpatična je atmosfera ovdje u selu. Torres del Rio maleno je mjesto posebne energije. Meriem mi oduševljeno maše s prozora. Pridružuje joj se i Jennie pa poput Shakespeareove Julie viče prema meni: “Gdje je moj Romeo…?”
(nastavlja se)