Ovo predstavljanje jedne zanimljive Imoćanke, osebujne umjetnice, trebalo se zapravo po svim novinarskim kriterijima dogoditi još pred kraj 2019. godine, u predvečerje pandemije koronavirusa, nakon njezine izložbe pred Božić.
Naime, u dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Imotskom prvi put je svoje slikarske radove predstavila tada 50- godišnja Maja Perić. Izložba je izazvala živo zanimanje javnosti, pregrš pohvala i izvrsne recenzije struke.
I onda Božić, Nova godina pa pandemija, pa danas, sutra, i konačno ovih dana jednostavno smo nakon niza molbi uspjeli nagovoriti gospođu Maju da nam otkrije taj svoj svijet boja, platna i kistova.
A nakon svih viđenih slika s izložbe, pustih pohvala, mislili smo da će nas primiti u nekom ateljeu.
Znate, onom gdje su stolovi zamazani bojama, gdje su posude sa pustim kistovima, pa metri platna, bijeli zamazani mantili, stalci... Kad smo došli u prelijepu kuću na Perića Brijegu kod Imotskog, ostali smo začuđeni.
Vrijeme za slikanje
No, o tome nakon što vam predstavimo 53-godišnju Imoćanku Maju, majku troje akademski obrazovane punoljetne djece, koja je domaćica, spremačica, ekonomski tehničar, po potrebi i građevinski, trgovkinja..., ma sve što je potrebno njezinoj obitelji.
U isto vrijeme je i umjetnica, slikarica, radi, stvara prelijepe pejsaže, sakralne slike. Kad se gradila kuća, ona je bila građevinac, kuhala je, peglala, čistila, u isto vrijeme radila kao trgovkinja, ali Bože moj, našlo se vremena i za boje, kistove i platno. Kad se kuća sređivala, kad se u nju uselilo, ona je bila opet u poslu, ali slikanje je uvijek imalo svoj termin.
Dolazimo u moderni, lijepi dnevni boravak, sve je tip-top, u drugoj prostoriji je kuhinja, nešto se kuha, a gospođa Maja na platnu naslonjenom na letve upravo dovršava sliku Modrog jezera.
- Ovako vam je otkako sam prije pet-šest godina rekla sama sebi, e Majo, dosta je samozatajnosti, vrijeme je da ljudi to vide! No to sam rekla nakon što me je bezbroj prijatelja, obitelj, uvjeravala da je to što radim odlično, da imam tu umjetničku žicu. A ranije sam razmišljala, imam svoj posao, tu su djeca, muž, obitelj, obveze u kući. Ako ću raditi, ozbiljno se posvetiti svemu tome, moram imati atelje, vremena za slikanje, mir, tišinu - priča nam Maja.
Pitanje je bilo kako sve to uskladiti, ali je pronašla - svoje rješenje.
- Počnem kuhati u kuhinji, onda na stol stavim boje, nekako namjestim platno i radim. Onda dođu djeca, ručak, e daj to premjesti u dnevni boravak. Ako dođu gosti ili djeca i suprug gledaju televiziju, hajde ti Majo sa svojim priborom i idejama u spavaću sobu.
A ako je lijepo vrijeme, hajde na terasu ili ispred kuće i slikaj. I vidite mnoge slike su se tako završile - sa širokim osmijehom nam veli gospođa Maja, a sin Mijo potvrđuje majčine riječi.
I kad vidite Majine slike, realistični izričaj samouke imotske majke i domaćice, ostanete bez teksta.Toliko lijepih uradaka, ovjekovječenih baštinskih detalja nasljeđa Imotske krajine, starih vodenica, suhozida, kamenih okućnica...
Volim realizam
- Da, iskreno volim realizam, autentičnost oka i trenutka, pejzaži su mi na prvom mjestu, jer Imotska krajina toga lijepoga ima na pretek. No silno volim i slikati naše stare kamene kuće u ruralnim dijelovima Imotske krajine, naše suhozide, sve ono što je stoljećima stvarala ruka imotskog čovjeka, bilo da radim u mojoj dragoj tehnici akrilu, bilo olovka, tuš ili konačno i ulje.
No dođe mi trenukak kada se uhvatim baš onoga što je u duši, a to su i sakralni likovi - priča nam Maja Perić.
Ne voli, kaže, mrtvu prirodu, već ono živo, zapravo što priroda pokreće, voli detalje.
- Možda će netko reći, e nu Maje, ali meni je idol Michelangelo, obožavam ga, sve znam o njemu! A Imotska krajina je prepuna detalja, prepuna prirodnih vrijednosti, to je nevjerojatna inspiracija za umjetnike. Ja sam eto pokušala tek djelić toga zaustaviti na mojim crtežima, mojim slikama na platnu i neka to ostane generacijama iza mene.
Kako smo sada u novoj kući, fala Bogu, ima i prostora... - zadovoljna je gospođa Maja.
Pokazala nam je i jednu od najdražih slika, stari most u Prološcu. Neka se zna odakle dolazi ova samozatajna umjetnica, čuvarica imotskog baštinskog nasljeđa na platnima.
Neka su završila u prijatelja kao poklon, neka su spremljene za novu izložbu. A Imoćani s nestrpljenjem očekuju njezine nove radove.