StoryEditor
ŽivotGEORGE STINNEY

Mučna priča o dječaku smaknutom sa 14 godina opet trese javnost: bio je toliko sitan da su ispod njega na električnu stolicu stavili njegovu Bibliju

13. lipnja 2020. - 10:59
Beata Zawrzel/AFP

Četvrtog dana svoje policijske karijere, 37-godišnjeg Thomasa Lanea u Minneapolisu zapalo je da s još trojicom kolega uhiti Georgea Floyda, 46-godišnjeg Afroamerikanca koji je upravo pokušao u obližnjem dućanu platiti račun lažnom novčanicom od 20 dolara. Floyd nije bio naoružan, nije bio prijetnja četvorici policajaca, no svejedno je nakon intervencije u kojoj mu je Derek Chauvin koljenom pritiskao vrat gotovo devet minuta, a Thomas Lane, Tou Thao i J. Alexander Kueng pridržavali mu ruke i noge – bio mrtav.

Intervenciju je snimio prolaznik, a snimka tog ubojstva obišla je svijet te pokrenula goleme prosvjede diljem Amerike. Derek Chauvin je pritvoren i optužen za ubojstvo drugog stupnja te mu je određena jamčevina od 1,25 milijuna dolara, dok su ostaloj trojici policajaca, zbog pomaganja u tome ubojstvu, određene jamčevine od po 750 tisuća dolara. Thomas Lane prvi je skupio tu svotu i u četvrtak izišao iz zatvora u okrugu Hennepin, dvadesetak kilometara od mjesta gdje je Floyd ubijen. Lane i ostali policajci izbačeni su iz službe, a mračna je ironija sudbine da je Thomasu Laneu "mentor" bio upravo Derek Chauvin, koji ga je, umjesto u "svijetlu policijsku budućnost", odveo u pritvor iz kojeg je, ipak, uspio barem privremeno i uvjetno izići.

Njegov izlazak iz pritvora, dakako, nije smirio mase koje prosvjeduju tražeći pravdu za afroameričku zajednicu u Americi. U tom smislu, društvene mreže, a i mnogi mediji, podsjetili su i podsjećaju javnost na dvostruke kriterije koji vrijede za crne i bijele Amerikance. Iz ponora zaborava tako je ponovno izvučeno nekoliko mučnih priča. Tako se Amerika ponovno sjeća i Georgea Stinneyja, najmlađeg ikad smaknutog Amerikanca, koji je usmrćen na električnoj stolici 1944. godine, a desetljećima kasnije, 2014., pokazalo se i sudski potvrdilo kako je to dijete ubijeno bez ikakvog dokaza krivnje.

Nesretnik priznao ubojstvo

Zločin koji je potresao selo Alcolu dogodio se 1944. godine, gdje su 23. ožujka nestale dvije bijele djevojčice nakon što su na biciklima otišle od kuće. Betty June Binnicker (11) i Mary Emma Thames (7) udaljile su se kilometar i pol do željezničke pruge koja je ujedno predstavljala granicu koja razdvaja bijeli i crnački dio okruga. Tamo su na tračnicama sjedili Stinney i njegova sestra koji su čuvali krave te su ih djevojčice navodno upitale znaju li gdje ima lijepog poljskog cvijeća. Bilo je to zadnji put da su dvije djevojčice viđene žive, a kad su sljedećeg dana tijela dviju curica pronađena u jarku iza lokalne crkve, razbijenih lubanja, seljani su znali tko je kriv – George Stinney! On je večer prije toga, kad su mještani još tragali za djevojčicama, bio kazao kako ih je vidio i s njima razgovarao te je policija začas došla po njega.

On je, nesretnik, priznao ubojstvo nakon samo sat vremena ispitivanja u ćeliji, tijekom kojega, kao ni kasnije, nije napravljen zapisnik. S njim nisu bili njegovi roditelji, koji su pobjegli, zajedno s drugom djecom, daleko od Alcole u strahu od linča i odmazde. Dobio je odvjetnika Charlesa H. Plowdena, koji uopće nije bio prisutan tijekom ispitivanja, a vijest o priznanju krivnje priopćena mu je usmeno, što njemu, čini se, nije ni smetalo. Zaključio je, utvrđeno je kasnije, kako njegovoj karijeri ne bi koristilo praviti buku oko jednog crnog dječaka koji je bijelim policajcima, uostalom, priznao krivnju.

Suđenje je počelo mjesec dana nakon uhićenja, a njegov vrli odvjetnik nije pozvao nijednog svjedoka, čak ni njegovu sestru s kojom je čitavog dana čuvao krave. Porota od 11 bijelih muškaraca, pred bijelom publikom budući da crnci u sudnicu nisu smjeli ući – osim kao optuženici, naravno! – osudila ga je nakon samo sat vremena, koliko je čitavo suđenje trajalo, te je dječak pogubljen u lipnju 1944. godine. Osuđen je jer je, prema presudi, pokušao silovati stariju bijelu djevojčicu, Betty Binnicker, a onda teškom letvom koju je našao u dvorištu obližnje pilane ubio i nju i Mary Thames.

Oslobođen, presuda nevažeća

Sedamdeset godina kasnije njegova je sestra Kathrine Robinson, umirovljena učiteljica iz New Jerseyja, tad već stara 80 godina, pokrenula postupak posthumne rehabilitacije svoga brata, a koji je vodila sutkinja Carmen Tevis Mullen. Sutkinja Mullen nije mogla provesti novo suđenje – osuđenik je bio davno mrtav, a spis je bio toliko manjkav da se na osnovi njega nisu mogli izvesti nikakvi dokazi, te je ona pribjegla pravnom instrumentu koji se zove "coram nobis".

Riječ je o pravnom sredstvu koje se rijetko koristi, a koje, pojednostavljeno govoreći, znači da se sudu predstave dokazi o prijašnjoj presudi koji tu presudu čine nevažećom. U većini slučajeva ide se na ponovno suđenje, no kada to više nije moguće, pribjegava se upravo proceduri "coram nobisa". Sutkinja Mullen poništila je presudu iz 1944. pod obrazloženjem da su ustavna prava Georgea Stinneyja bila povrijeđena na sljedeći način: priznanje je vjerojatno dao prisilno, odvjetnik nije činio ništa kako bi ga na sudu branio po pravilima struke, pri izboru porote nije se vodilo računa o rasnim predrasudama, a smaknuće 14-godišnjaka samo je po sebi bilo "okrutna i neobična kazna".

Formalnopravno govoreći, međutim, George Stinney nije tom odlukom osobođen, ali je presuda proglašena nevažećom. Sudbina ovog dječaka čije ime ponovno izbija u javnost potaknula je svojedobno novinara i pisca Davida Stouta da 1988. napiše roman "Kosturi Karoline", po kojem je 1991. snimljen i istoimeni film. Upravo scene iz toga filma danas se dijele na društvenim mrežama, a one ilustriraju apsurdnost smrtne kazne za dijete.

George Stinney bio je tako sitan dječak, težak niti 46 kilograma, da je lokalni list Columbia Record, izvijestivši o pogubljenju, 16. lipnja 1944. u članku naveo: "Mladi Stinney je bio tako malen dječak da je bilo teško podesiti elektrodu na njegovu desnu nogu. Nakon što je prvo strujni udar od 2400 volti prošao kroz njegovo tijelo, maska smrti skliznula mu je s lica, a oči su mu bile i dalje otvorene kad su uslijedila dva dodatna udara, jedan od 1400 i jedan od 500 volti."

Bio je toliko sitan, visok tek 150 centimetara, da su izvršitelji kazne ispod njega na električnu stolicu bili stavili njegovu Bibliju, od koje se nije odvajao... Sve do posljednjeg daha.

Zašto je ubijena Breonna Taylor?

Osim Georgea Floyda, Georgea Stinneyja i još nekolicine crnih žrtava policije i pravosuđa, prosvjednici diljem Amerike, ali i na društvenim mrežama, s ogorčenjem spominju i mladu tehničarku Hitne pomoći koju je policija iz vatrenog oružja ubila u njezinu stanu u ožujku ove godine.

Njezina smrt nije snimljena, ali su okolnosti više nego strašne. Ubrzo iza ponoći 13. ožujka, policajci u Louisvilleu, izvršavajući sudski nalog za pretres, upali su u stan 26-godišnje Afroamerikanke Breonne Taylor. Ispalili su nekoliko hitaca, pogodivši mladu ženu najmanje osam puta.

Prema časopisu Louisville Courier Journal, policija je istraživala dvojicu dilera za koje su vjerovali da prodaju drogu iz kuće nedaleko od kuće gospođe Taylor. No sudac istrage je policiji potpisao nalog kojim im je omogućen pretres i prebivališta Breonne Taylor jer je policija tvrdila kako sumnjaju da jedan od dvojice osumnjičenih dilera koristi njezin stan za primanje paketa droge.

Nalog suca američki poznavatelji prilika zovu "nalog bez kucanja", koji daje za pravo službenicima zakona i reda da uđu u tuđi stan bez upozorenja i bez potrebe da se identificiraju kao policija.

Okolnosti smrti Breonne Taylor još uvijek nisu potpuno rasvijetljene. Zna se da su u Breonnin stan upali Jon Mattingly, Myles Cosgrove i Brett Hankison, no izvještajem policije, koje je javnosti predočeno tek tri mjeseca nakon ubojstva, nije zadovoljan ni gradonačelnik Louisvillea.

"Ovaj izvještaj nije prihvatljiv", kazao je gradonačelnik Greg Fischer prije dva dana. Neprihvatljiv je i prosvjednicima diljem Sjedinjenih Država.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

12. rujan 2020 11:35