StoryEditor
ŽivotMRAVI U GUZICI

Mlada omiška fotografkinja o uzbudljivom iskustvu u Indiji: Gledali smo kako spaljuju tijela, bilo je fascinantno

5. listopada 2016. - 22:43

Znate ono kad vam nešto ne da mira da sidite na jednon mistu, pa vam znaju reć: Je l' ti, mala, al' imaš crve u guzici? Ili možda mrvu simpatičnije reć, mrave u guzici. Tako je i s našom sugovornicom iz Omiša, ni njoj mravi ne daju mira, pa često poželi prominit sredinu.

- Mislim da svak želi negdi "zujat", da nisi uvik na istome mistu, pa tako i ja znam kazat: Ajme, uvatili su me mravi u guzici, moran negdi otić, otputovat - potvrđuje nam veselo mlada fotografkinja Damira Kalajžić iz Omiša koja je upravo po ovoj uzrečici nazvala svoju izložbu fotografija s putovanja po Indiji gdje je bila prije dvije godine.

Izložba "Mravi u guzici" održana je u sklopu 7. dana fotografije u Makarskoj koju je priredila Udruga "Foton" s kojom Damira, kako kaže, često i rado surađuje.

- Volim ljude, volim komunicirati, putovati i fotografirati, posebno bilježiti, ne toliko krajolike, koliko trenutke jer volim kad je nešto spontano. Tako se uz fotografiju prenose i emocije, i to me onda najviše ispunjava - priča s iskrenim žarom 30-godišnja Omišanka dok i mi vrtimo njezin “book” s fotografijama po indijskim gradovima koji je načinila za uspomenu. Uslikani slonovi, majmunčići, živopisne tržnice, sveta mjesta, pustinja... i nasmijani ljudi. Damira je do tada mnogo putovala, ali tek se prije koju godinu odlučila na izlet u daleke zemlje.

- Europa je lijepa, ali njezini gradovi su nekako na isti kalup, slično nešto, pa sam tako s prijateljicom Nađom odlučila proputovati Indiju. Imale smo pomoć nekih dobrih poznavatelja te zemlje u planiranju putovanja, pa smo dosta toga imale priliku razgledati - kaže Damira.

Na putu su bile 24 dana, prošle više od 4000 kilometara i posjetile osam gradova.

- To je nešto potpuno drukčije od onoga što ste ikada vidjeli. Isplati se krenuti na taj put. Bilo je raznih zgoda, koje ovdje ne možete ni zamisliti. U gradu Rishikesu, podno Himalaje, bile smo u jednoj draguljarnici i tako dok smo gledali bisere, kroz vrata je provirila krava. Ej, krava u draguljarnici! Na naše čuđenje vlasnik je samo odgovorio kako je njegov sin hrani, pa se samo došla javiti. A mi se i dalje nismo mogle stati čuditi i smijati.

Indiju voliš i ne voliš, a na neke stvari koje su ti u početku veoma neobične poslije se navikneš. No, zaista se teško naviknuti na šporkicu, jer je jako šporko. Ali s druge strane moraš zavoliti te ljude koji se ponašaju preljubazno i prijateljski. Naš vodič, Kishor, koji često vodi Europljane po Indiji, također je bio takav, nema di nas nije vodija, drža nas je ka kap vode na dlanu, a upoznao nas je i sa svojon familijon - govori Damira guštajući opet prelistavat “album” i ponovo gledati lica ljudi koje su susretali.

- Na neka mjesta bi se vratila opet, isti sekund, a na neka i ne baš - kazuje prisjećajući se svih prijevoznih sredstava kojima su putovali, automobila, vlakova, deva, slonova...

- Deve su zakon, a jedino u što više ne bih ušla je njihov "sleeper train", spavaći vagon - vrti glavom Damira kako to iskustvo ne bi nikad više poželjela ponoviti. Ali, doći u Indiju, a ne prisustvovati jednom kremiranju to bi joj, kaže, bilo krivo da je propustila.

- Gledali smo to uživo, bilo je fascinantno. Kremiraju od 250 do 300 ljudi dnevno na tom gatu uz rijeku, i tako to rade posljednjih 5000 godina. To je bilo u gradu Varanasi. Uokolo vidiš kako sve gori, pričinilo mi se to kao neki ulaz u Danteov pakao. Da izgori jedno tijelo, treba od 900 do 1200 kilograma drva - doznala je svašta Damira, pa je i njihovo putovanje, odnosno “book” bogatiji i za tekstualni opis putovanja koji je ispisala prijateljica Nađa.

- Sretni ste, taman palimo jedno tijelo, pa možete pogledati - kazali su im po dolasku.

- Prije spaljivanja potope ih u Ganges, a od svega toga, stotinjak metara dalje ljudi se najnormalnije kupaju - opisuje Damira, pa pokazuje dalje oku malo ugodnije događaje, fotografije pustinje.

- Joj, to je nešto najmekše na svijetu, tu smo se dobro istrčale i iskakale, ajme koji je to gušt! - veli i kako su tu na inzistiranje vodiča dočekali prekrasan zalazak sunca koji isto tako dočarava jedna prekrasna fotografija.

Iza Indije, prošle godine, uslijedio je put u Laos, Vijetnam i Kambodžu. Tamo su ovaj put krenule u većem sastavu, s još jednim prijateljem.

- Znate, morate se, radi sigurnosti, pridržavati određenih pravila na jednom takvom putu. Prije Indije su nam rekli: - Čim padne mrak, nemate što raditi na cesti! A ovoga puta je ipak lakše bilo putovati kad nas je bilo više, a i drukčije je nekako tamo kad je muško s vama, jako je opasno noću - priča Damira i prebacuje se na onu ljepšu stranu puta ističući kako ju je Laos potpuno osvojio.

- Posebno me oduševio svojom prekrasnom prirodom, tamo su ljudi s najvećim osmijehom na svijetu - poručuje naša sugovornica kako joj je sve to jedno posebno iskustvo i tvrdi kako se mladi trebaju ohrabriti i otići na jedan ovakav put.

- Baciš sebe u jednu potpuno drugu situaciju, ali ti se tako otvore širi vidici. A, ljudi su tamo toliko predivni da vam učine taj boravak još ljepšim i tako se opet poželite vratiti. Sam boravak nije toliko ni skup koliko neki misle, po meni je jeftinije od Europe - smatra Damira pa nam “polaže račune”. Ne uključujući put do Indije, za 24 dana boravka potrošila je tako ukupno 1100 eura.

Damira je inače magistra grafičkog dizajna, no mnogi je mladi sigurno bolje poznaju kao fotografkinju iz splitskih i hvarskih noćnih klubova.

- Ljeti sam u Hvaru, a zimi po Splitu, fotografiram noćni život i u tome uživam. Nije uvijek lagan tempo, a ni oprema nije baš lagana, pa se ponekad osjećam kao Terminator s onim oružjem u ruci, dok se kroz masu svijeta u klubu probijam s visoko podignutim fotoaparatom, ali budući da volim upoznavati nove ljude, “vatat” trenutke i emocije, to mi je sve super.

- Znači, noćas si opet legla jutros! Kad se uspiješ naspavat?

- Od šest ujutro do podne, to mi je dovoljno - ima Damira vrimena i za predavat u školi, kako čujemo.

Radi kao vanjski suradnik u splitskoj privatnoj gimnaziji "Futura Aetas Nostra Est", poučava vizualne komunikacije.

- To je jedno zanimljivo iskustvo jer i ja učim od njih, a ne samo oni od mene, uvijek nastojim da nam predavanja ne budu dosadna. Učenici su napredni i vole raditi, to mi se sviđa - govori Damira dok sjedimo uz pješčanu gradsku plažu u Omišu. Nije baš toliko mekan kao onaj iz Indije, ali je u srcu.

- Omiš je moj grad, iako moram priznati da zbog posla u njemu samo prespavam. No, čujem i vidim kako je počeo napredovati, raduje me da se napokon pokrenuo... Sve je više udruga koje rade za dobrobit mista i to mi je posebno drago, jer Omiš ima ogroman potencijal - smatra ova mlada Omišanka.

A, osim Splita i Hvara, mravi će Damiru, kako čujemo, uskoro poslati i na novo putovanje.

- Virujem da će to bit uskoro, ali još nisam sto posto odlučila di, mislim da će opet to bit negdje u Aziju, čim me pošalju moji mravi... - zaključuje Damira s osmijehom i sigurno već spremnim novim "filmom" u aparatu, kako bi nam donijela neki novi pogled na svijet.


Posmrtni ručak za 5000 ljudi
Prisustvovala je Damira u Indiji raznim obredima i tradicionalnim događanjima.
- Bili smo i na jednom darivanju hranom. To im je običaj nakon što netko umre, naprave hrane za 5000 ljudi. To traje jedno tri, četiri dana, a sve se jede rukama. Puno troše na smrt - konstatira Damira.


Dizajn vizualnih komunikacija
Izlagala je Damira osim u Makarskoj i na grupnim ili samostalnim izložbama u Rijeci, Splitu ili Zagrebu, gdje joj je rad predstavljen i na bijenalnoj izložbi hrvatskog dizajna 1516, u studentskoj kategoriji dizajn vizualnih komunikacija, a koja traje do 16. listopada u Muzeju za umjetnost i obrt i Salonu 'Izidor Kršnjavi' u Zagrebu.
- Riječ je o mom diplomskom radu na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na Odjelu dizajn vizualnih komunikacija, čija je tema vizualni identitet Turističke zajednice Omiša - pojašnjava.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. rujan 2020 15:29