StoryEditor
Životživi punim plućima

Mikrofon je zamijenila skijama pa osvojila dvije medalje, sad se ‘baca‘ na novu sportsku disciplinu: reporterka Nove TV u 44-oj ruši baš sve rekorde 

Piše Silvana Uzinić
13. veljače 2020. - 07:32
Hrvatski ski team u RusijiPrivatni Album

Reporterka Nove TV Barbara Štrbac ove je godine na Svjetskom skijaškom prvenstvu novinara, koje održano u ruskom Sochiju, osvojila čak dvije medalje - zlatnu u veleslalomu i brončanu u kombinaciji.

Da je Barbi, kako je od milja zovu kolege i prijatelji, pasionirana skijašica, nije novost, ali svatko tko misli da je novinarsko natjecanje tek malo više od rekreativnog sporta, sigurno griješi.

Među sedmom silom, naime, sva je sila vrhunskih skijaša, ima i bivših pravih natjecatelja svojih nacionalnih vrsta. Utoliko svaki uspjeh hrvatskih novinara, a zajedno s ovogodišnjim ima ih već nekoliko u vitrini Ski sekcije, zbilja nije mali.

Ove godine boje Hrvatske zastupali su još Milan Vuksan s Nove TV, Darin Janković sa Sportklub televizije i Ana Raić Knežević s portala Telegram.hr. S Barbi smo popričali nakon povratka iz Rusije, gdje se u skijaškom centru Rosa Khutor okupilo više od 130 novinara sa svih strana svijeta, ali u razgovoru nam je otkrila da, osim skijanja, ima i posve novu veliku ljubav.

Koja ti je ovo medalja po redu na svjetskim prvenstvima novinara?

- Prvu medalju na svjetskom prvenstvu osvojila sam 2010. godine u Argentini. Bila je to bronca i bila sam presretna. Bio je to moje drugo prvenstvo. Na prvom, u Maroku, sam “osvojila” takozvanu drvenu medalju, bila sam četvrta. Prošle godine u Francuskoj sam imala dobru “berbu”.

Bronca u veleslalomu, srebro u skijaškom trčanju, što je i za mene bilo zaista veliko iznenađenje, i srebro u kombinaciji. Zlatna medalja u veleslalomu je nešto čemu sam se dugo nadala i sada je konačno tu. S petim mjestom u skijaškom trčanju zadnjeg dana ovogodišnjeg prvenstva osvojila sam i brončanu medalju u alpsko-nordijskoj kombinaciji.

Na koliko prvenstava si do sada sudjelovala?

- SCIJ (Ski club international des journalistes) je mnogo više od samog natjecanja. To je organizacija koja još od 1955. godine okuplja novinare oko zajedničke ljubavi - skijanja. Tada je služila kao most među novinarima iz Istočnog i Zapadnog bloka. Osim skijanja, svaki put kada se okupimo imamo i mnogobrojne panele i okrugle stolove o svim pitanjima važnima za novinarstvo. To je prije svega dragocjen “networking” jer upoznate kolege iz cijelog svijeta. Osim zimskih, postoje i ljetna okupljanja koja uglavnom organiziraju zemlje koje nemaju skijališta. Moje prvo prvenstvo bilo je 2010. u Maroku. SCIJ u Sochiju bio je moj 12. susret.

Nevjerojatno iskustvo

Koliko je bilo natjecateljica u tvojoj kategoriji i koje vrijeme si postigla?

- Svi sudionici raspoređeni su u tri kategorije - juniore, seniore i superseniore. Ja sam još uvijek ove godine bila u juniorima što je mnoge nasmijalo, ali raspon godina kolega je velik. Ove godine najmlađi kolega je imao 28, a najstariji 81 godinu i to je jedini način da se kategorije koliko-toliko pravedno formiraju, a da ih nema previše.

Dakle juniori do 45., seniori od 45. do 60. i superseniori od 60. nadalje. Kao i na svim skijaškim natjecanjima, presuđuju stotinke pa sam od drugoplasirane Talijanke bila brža za 34 stotinke, a od brončane Španjolke 49 stotinki. Ukupno je u svim kategorijama bilo 130 natjecatelja iz 25 zemalja.

Možeš li izdvojiti neku zemlju domaćina koja se po nečemu izdvojila od ostalih?

- SCIJ mi je otvorio mogućnost da skijam na gotovo svim kontinentima. Od najegzotičnije Afrike (Maroko), Sjeverne Amerike (Kanada), Južne Amerike (Argentina), Azije (Turska) i naravno Europe. Posebno mi je u sjećanju ostao Oukaimeden u Maroku, koji se ne može mjeriti ni sa čim što smatramo uobičajenim skijanjem.

Od toga da do staze u punoj skijaškoj opremi dojašete na muli do toga da oko vas skijaju ljudi u tradicionalnim marokanskim haljinama i sanjkaju se žene u nikabima. Nevjerojatno iskustvo. U lijepom mi je sjećanju i argentinski Cerro Castor na najjužnijem dijelu kontinenta pored Ushuaie te španjolsko skijalište Baquiera-Beret.

Kakvi su Rusi domaćini? Kakvo je to njihovo skijalište u Sochiju?

- Rosa Khutor je skijalište na kojem su se održavale skijaške utrke tijekom Olimpijade u Sochiju. Cijela ta regija može se podijeliti na prije i poslije Olimpijskih igara, koje su sjajno iskoristili za razvoj. Izgrađena je impresivna infrastruktura koja je sjajno iskorištena i danas.

Nijedan objekt nije zapušten, neki su prenamijenjeni i sve funkcionira. Samo skijanje Rusima je relativno novo pa se na skijalištu više nego drugdje mogu vidjeti ljudi koji još nisu do kraja ovladali skijaškom vještinom pa savjetujem oprez.

Vidi se da su navikli uglavnom na domaće goste i malo ljudi vlada nekim stranim jezikom, ali s hrvatskim i malo mahanja rukama može se sporazumjeti. Snijega im ne nedostaje, a sjajno su opremljeni i topovima.

Na najvišim dijelovima ipak treba pripaziti jer tamo topova nema pa na stazi može biti kamenja.

Kako se na novinarskim natjecanjima zabavljate? Koji su natjecatelji su ove godine pristigli iz najudaljenije zemlje?

- Raspored je uvijek zgusnut. Nakon skijanja tu su konferencije, paneli, okrugli stolovi, a zabava počinje nakon večere. Od karaoka do partija u lobbiju hotela. Poseban je doživljaj Nacionalna večera, na kojoj svaka zemlja sudionica donese specijalitete svoje zemlje.

Počela sa tri godine

Zašto voliš skijanje? Gdje si ga tako dobro naučila? Stigneš li od posla na Sljeme?

- Skijati sam počela u dobi od tri godine na Platku, i to je od prvog dana bila velika ljubav. Kasnije sam s roditeljima išla uglavnom u Italiju i Sloveniju.

Nikada nisam trenirala skijanje, to je uvijek bilo tjedan ili dva godišnje, kako kad, ali sam u početku uvijek išla u škole skijanja i očito sam imala dobre učitelje. Moje skijaško društvo s kojim se gotovo svake godine nađem na Kronplatzu čini i mnogo učitelja i demonstratora skijanja pa i s njima svako toliko brusim detalje. Na Sljeme ne stignem onoliko koliko bih željela, ali nastojim to ispraviti.

image
Marko Todorov/HANZA MEDIA

Kako održavaš skijašku formu tijekom godine?

- Pokušavam ostati u formi koliko mi to slobodno vrijeme dopušta. Ove sam zime krenula na umjetničko klizanje za odrasle i to me silno veseli. Da sam odrasla u nekom gradu koji ima klizalište to bi sigurno bio moj sport.

Umjetničko klizanje?

- Da. Prijateljica i ja smo razmišljale kamo na rekreaciju, ali da postoji u terminima koji nam zbog obimnog posla odgovaraju i tako je ona guglajući našla umjetničko klizanje. Oduševljena sam treninzima jer svi smo kao mali puno na televiziji gledali natjecanja, a ja sam na skijalištima tražila klizališta.

I stvarno učite sve one piruete, axele...?

- Da. U početku se to čini nemogućim, ali ide se element po element. Kad trenerica, inače Ruskinja Oksana, nešto pokaže, misliš da nikada to nećeš izvesti, ali kad uspiješ izvan sebe si od sreće. Ma to su one lakše piruete, ili takozvani vjenčići unatrag, onda “trojke”, skroz početnički.

Idemo od lakšeg prema težem. Jedini preduvjet je da znaš klizati.

A godine? Jesu li ograničavajuće, koliko je tebi godina?

- Nee. Meni je 44, ali ima i starijih i mlađih. Ima i nekoliko muškaraca koji su izvrsni. Svi radimo iz gušta, ali ništa nije lagano. Sutradan osjećam sve mišiće kao da sam bila na pravoj tjelovježbi. 

#BARBARA šTRBAC

Izdvojeno