Majka je sina kojeg uopće ne doživljava kao svoje dijete smjestila u dom - razlog je strašan da ne može biti strašniji

Samohrana majka pohvaljena je nakon što je priznala da je svog sina s invaliditetom smjestila u udaljeni smještaj, kako bi zaboravila da uopće postoji. Objasnila je kako sama odgaja svoja dva sina, od sedam i 12 godina, otkako joj je prije tri godine suprug poginuo u nesreći na radnom mjestu.

No, progoni je sumnja da je "nesreća na radu" zapravo samoubojstvo, jer se i on teško pomirio s odgojem djeteta s "izuzetno teškim invaliditetom".

Ispovijedajući se na Redditu, rekla je: "Kad sam bila trudna, rekli su nam da će imati Downov sindrom. Mogli bismo se nositi s tim - iako je teško.", rekla je, ali onda nastavila:

"Ispostavilo se da ima deleciju kromosoma. Njegov je poremećaj prilično rijedak, pa neću objaviti koji je od njih, ali dovoljno je reći da on nikada neće biti ništa više nego što je sada ili je ikada bio. A što je on - nije ništa. Čini se da nije svjestan, ne pomiče oči, sjedi u jednom položaju, ne reagira na buku, dodir ili bol", kaže očajna majka.

"On je u potpunom kaosu. Nije sposoban ni za što. Hrani se na cijev i na kisiku je. U pelenama je i bit će zauvijek. Ne ispušta nikakve zvukove, ne pokušava komunicirati. Nikada nije čak ni plakao. Nikada nije pokušao stupiti u interakciju bilo s kim u svojoj okolini."

"Nisam uzrujana jer imam dijete s posebnim potrebama. Osjećam se tako jer mi ova ‘stvar‘ oduzima 200% vremena i ne radi ništa. Nisam dobila nesavršeno dijete. Nisam dobila dijete uopće."

Nastavila je objašnjavati kako je ona jedina odgovorna za sve njegove potrebe - uključujući odgovor na njegove "respiratorne krize, probleme ss stolicom, s cjevčicom za hranu, infekcije i dekubituse".

Štoviše, počela je shvaćati kako je "zanemarila" potrebe svog drugog sina, dvanaestogodišnjaka, jer je bila prezauzeta brigom o sinu s invaliditetom. Ona, majka, došla je do toga da kaže: “Ne volim ga. On nema osobnost, nemam što voljeti. Naš stariji sin je patio jer mu je nepostojeći brat obojio sve u životu."

"Imamo patronažnu sestru, ali samo 20 sati tjedno i nemamo pravo na više. Krenula sam na pravni fakultet, ostvarila svoje snove i plan za moju djecu, ali moj stariji sin ne može raditi puno stvari koje želi jer mlađem trebaju totalna njega i posjete liječniku."

Stoga ga je odlučila poslati ga da živi u medicinskoj ustanovi gdje bi se o njemu mogle brinuti obučene medicinske sestre i medicinski timovi. Možete li se zamisliti u njezinom položaju?