Kad imaš osamnaest onda ti rat koji se priprema i zahuktava djeluje nestvarno. Imaš drugačije prioritete. Briga ti je, recimo, da na dan svojeg maturalnog plesa budeš, blago rečeno, najljepši. Koliko će taj tvoj izlet u finu odjeću, divnu frizuru i postole "na tak" koštati tvoje roditelje ne brineš. Oni su ti koji brinu.
- Ne sjećam se cifre, ali znam da nije bilo jeftino. Kad okrenem, nije ni bilo pretjerano skupo! Onako, srednje - tako će moja Majka trideset i dvije godine nakon što je ispratila na prvi svečani bal svoje najstarije dijete.
A slika priprema mi je još uvijek živa. Crni pliš i burgundijsko crvena svila stigli su, pažljivo umotani, iz Austrije. Teta je željela biti dijelom "najvažnijega dana", to je bio njen poklon. Šalturicu smo imali u neboderu, tek koji kat poviše nas, gospođa Mira se prihvatila tog (odgovornog) posla. Nacrt je bio moj. Onako, iz glave.
Staviti curetak s Kacunara iz rebatinki u veštu je podvig. Ali staviti je u postole pet centimetara udaljene od tla je vrhunski potez. Negdje u Bosanskoj smo pronašli prave, onako, nagrišpana crna svila, srebrni tak. Nošene, naravno, tu jednu noć i nikada više...
Frizura je bila potez, gledajući s odmakom od ovih par desetljeća, koji sam komodno mogla izbjeći. Ali nisam. Pojavila sam se sa "mini valom". Sva važna. I sebi lijepa.
Šminka? Kako onda, tako i sad, to je nešto što ne koristim, ili pak koristim u rijetkim prilikama, maturalni bal je bila rijetka prilika. Moje su me prijateljice uresile, puder, trepavice, sjenilo, sto čuda...
Tatin mi je komentar bio najvažniji.
- Dobro je - kazao je.
I pustio me u svijet. Prijatelj Goran me vozio, jedini je u ta vremena imao "vozačku" i auto, nota bene. Hotel "Split", velika dvorana, svi moji prijatelji sređeni i uređeni, prekrasni, noć puna glazbe i smijeha. Maturalni ples nosim u škatulici najljepših sjećanja...
Prošle su godine, moje Dijete će uskoro na ples. Maturalni.
Već smo "odradili" dva Brata prije nje, Prvoga koji je bio presladak u veštitu, s crvenom ružom u rukama, Drugog kojem je pandemija ukrala taj dan.
Kod Nje nema ništa na brzinu, to je Ženska sve isplanirala, redom.
Kupovina haljine je prošla u valceru. Zgrožena svojim izgledom, nesvjesna ljepote koju imaš samo i jedino sa 18 godina, probala ih je par desetaka. Svaka joj je stala kao salivena, tako će "objektivna" Mama, svaka je bila gora od prethodne, tako će "subjektivna" Maturantica.
Do one prave. Nebesko plave. S tračkom zelenog.
U eurima 191 put lijepa. Onaj jedan na kraju me, doduše, zbunio, ali jedina kćer i tako... Uz veštu iz snova idu i postole iz snova. Srebrne. Elegantne. Svjetlucave. U brojkama jedan dva nula. Frizura, treba onu njenu grivu i ukrotiti, preliti sjajem, toplom smeđe-crvenom nijansom, okruglo 70 eura. Napraviti će cura i nokte, mislim, red je red, 25 eura. Večera u "Kampusu" koštala nas je 80 eura, počastiti će se djeca, sve je to OK.
I tada u priču ulijeće Teta, takve su tete, želi biti dijelom svečanog dana/noći svoje jedine ženske nećakinje. Ona je časti šminkom, to danas više ne rade prijateljice okružene puderima i sjenilima kojima je istekao rok trajanja, to rade profesionalne vizažistice. Cijena? Prava sitnica, negdje oko 35 do 40 eura.
I tako dok se Princeza priprema, roditelji ostaju tanji za 520 eura... Skupo? Jeftino?
Kako god, uvjerenja sam da ću za kojih tridesetak godina lakonski kazati kako se ne sjećam. Takve su mame. Zaborave brojke, ali ne zaborave osjećaj. Onaj osjećaj kada vidiš svoju bebu u haljini, nasmijanu, spremnu za sve što joj život kuha.