StoryEditor
Životsamo ona!

Korčulanka Josipa Farac: Moji školski prijatelji klesari paze me i maze

Piše PSD.
8. listopada 2013. - 20:22
Uvijek je to tako kada se žena uhvati u koštac sa zanimanjem koje se odvajkada smatra isključivo muškim. Kao što je, na primjer, klesanje. Onda nastupi čuđenje, tu i tamo podbadanja, silna pitanja.

Nasreću, ima žena koje se lako na takve reakcije naviknu i usmjere je u svoju korist. Od takvih je i 15-godišnja Korčulanka Josipa Farac, jedina učenica u dva ovogodišnja prva razreda pučiške Klesarske škole, jedina i u cijeloj srednjoškolskoj ustanovi među 88 srednjoškolskih kolega.

Josipa je zrela i mudra za svoje godine. Došla je, kaže, naučiti baratati kamenom, osigurati sebi zanimanje za budućnost. I kada je shvatila kako njenu odluku svom snagom podržava cijela obitelj, ni najmanje nije dvojila o preseljenju s otoka na otok. Došla je, vidjela i ostala oduševljena.

Pučišća je toliko zavoljela da bi, tko zna, i to je moguće, možda tu mogla ostati i živjeti. Našla je prijateljice, upoznala mjesto, počela živjeti kao podstanarka kod jedne profesorice i našla ekipu među novim školskim kolegama. A to što je još malo mjerkaju, čude se, propituju ... to joj više ne predstavlja nikakav problem.

Buljili u nju

– Buljili su u mene ispočetka, uzlupalo bi mi se srce od neugode, stalno sam bila na mobitelu. Ali, profesorica mi je rekla drugi dan da ga spremim i upoznam se s nekim. Dobro da je to napravila, počela sam se upoznavati. Počela sam prilaziti ja njima i tako je krenula priča. Sad imam nekoliko odličnih prijatelja, i šta je je, paze me. Ovi stariji odmah stanu u obranu ako neko i slučajno ide što u šali dobaciti – kaže Josipa, blažena među kolegama.

Uvijek je, kaže, nešto oblikovala rukama. Ali, eto, nikada to nije bio kamen. Sve se promijenilo kada je u Korčuli poslušala prezentaciju programa pučiške škole, putem kući o tome razmišljala, ispričala mami. A kada je vidjela njezino oduševljenje – a mama je, veli, kamen oduvijek voljela – pala je i odluka o preseljenju.

Sada već smatra kako je to bilo pametno rješenje i da je prošla najbolje od svojih korčulanskih prijateljica. Jedina se žena u školi ne štedi. Dobro, ako već treba dignuti veći kamen u radionici, mušketira ima kao u priči. No, Josipa je svjesna da se učiti kroz rad mora, zbog toga je i došla, tako da se ne boji ni zubatke, bučarde ili piketa.

Zanimljivo je to kako svi misle da za klesarstvo treba imati mušku snagu. Prava je istina, potvrdio nam je ravnatelj škole Tonči Vlahović, kako su uspješnim klesarkama postajale i tanane cure. Stvar je u vještim rukama i glavi.

– Već sam prvi dan dobila žuljeve na rukama, pa sam nastavila raditi s rukavicama. Ali, sada mi je koža već otvrdnula pa nema više problema. Ispočetka sam mislila da se neću moći uklopiti u muško društvo, ali vidite me sada! Fali mi jedino obitelj i šetnja s prijateljicama. Sve ostalo imam u Pučišćima – kaže Josipa koja se jednog dana vidi kao vlasnica klesarske radionice, u kojoj će raditi omiljene pletere.

A tko zna, možda postane i diplomirana kiparica.

TANJA ŠIMUNDIĆ BENDIĆ
SNIMIO JADRAN BABIĆ/ CROPIX


#KLESARI#KLESARSTVO

Izdvojeno

01. lipanj 2020 14:04