StoryEditorOCM
ŽivotKAMENI DISNEYLAND

Kod Ljube iz Imotskog sve je od kamena, od ogledala do balkona. On je prvo samouko kamenoklesarsko ime ovog kraja

Piše Braco Ćosić
1. ožujka 2023. - 18:53

Poznate su vam, vjerujemo, one lijepe riječi iz pjesme "Ja ne mogu drugo nego da je volim", Zdenka Runjića i Drage Britvića, u izvedbi legendarnog Miše Kovača: "Vezali me uz taj kamen, ko da je od suhog zlata…" Dakako, Mišo pjeva o ljubavi prema drugoj osobi, prema ženi. A kad bismo te riječi malo pomiješali i prebacili na ljubav prema, zamislite, kamenu, onda bi u ovoj priči prvi stih te pjesme izgledao nekako ovako:

"Vezan sam uz taj kamen, od suvoga on je zlata..." Lijep stih, vjerujemo. A izgovorio nam ga je junak ove priče, Ljubomir Ljubo Žužul, danas umirovljeni službenik Porezne uprave u Imotskom.

Ne‘š ti, uspoređivati kamen sa suhim zlatom, reći će mnogi. Da je kamen suho zlato, Imotska krajina bila bi najbogatije područje kugle zemaljske. Toliko ga ima da su mu napisane i pjesme, poput jedne koja ide nekako ovako: "U srcu drage majke Dalmacije, kameno more nebo di miluju..."

Eto, uspoređuju ga i sa sinjim morem. I što će vrijedni Imoćani stoljećima i stoljećima u tom kamenom moru raditi uz škrtu zemlju nego zabaviti se kamenom. A on tvrd, opor, ali njima drag. I onda su, udarajući i klešući ga macom i špicom, stvarali od njega kamene bajke, stvarali generacije i generacije vrhunskih kamenoklesara, koji su tu živjeli, podizali svoju djecu, upravo od kamena i na kamenu.

image

Toma Bebić

Na prste jedne ruke moglo bi se nabrojiti one koje je kamen uputio na umjetničke akademije i koji su postali poznati umjetnici. A ostali? Ostali su bili samouki, sami su se obrazovali, usporedno klešući kamen i obrćući ga preko žuljevitih ruku. I svi su oni umjetnici, svatko na svoj način, ali, kao u svakom poslu, izdvoji se netko tko je vrh. Ljubomir Ljubo Žužul sigurno je trenutačno prvo samouko kamenoklesarsko umjetničko ime Imotske krajine.

E, Ljubo, majstore!

Rekosmo trenutačno, jer nikad se ne zna hoće li u tom kamenome moru izniknuti netko bolji. No, gledajući kako splašnjava ljubav prema takvoj vrsti posla, priznajemo skeptičnost.

I što je to učinilo da Ljubo Žužul, po našem mišljenju, ima tu titulu? Teško je to, priznajemo, opisati riječju. Da biste se uvjerili, treba samo skoknuti u Grubine kod Imotskog, u zaselak Žužuli, parkirati automobil ispred Ljubine kuće i ništa više. Potom izići van, širom otvoriti oči, duboko udahnuti i samo gledati.

image

Jedan dio kamenih dvora obitelji Žužul, rad samoukog umjetnika Ljube

Vidjet ćete da se nalazite u srcu jedne kamene bajke. Kao da ste u Disneylandu od kamena s mnogim sadržajima, gdje ne znate kamo bi krenuli, što biste prvo pogledali. Pogled vam skreće od stojne kuće isklesane od kamena, preko nekoliko depandansa, dakako od ručno klesanog kamena. Tu je i plivački bazen obrubljen kamenom, onda kamena nadstrešnica s kuhinjom na otvorenom, koja je ujedno svojevrsni otvoreni muzej rukom isklesanih poznatih pop-rock likova, pa staze, a zidovi oko njih od klesanoga imotskog kamena, čatrnje, mali zdenci, vodoskoci, bezbroj kamenih skalinada, nadstrešnice za odmor od kamena, pokrivene kamenim pločama.

E, to nije sve, jer sve je to ukomponirano s izvrsno dizajniranom željeznom ogradom, na kojoj se na početku i na kraju nalaze također željezni likovi nekih starih ljudi iz Imotske krajine u narodnim nošnjama. Svi rukom izrađeni. Tko ih je tako lijepe izradio? Ljubo Žužul! I onda u središtu toga kamenitog Disneylanda glavom, brkovima i s prepoznatljivom kapom na glavi veliki kameni kip Kikaša.

image

Ljubo Žužul pokraj kamenog kipa legendarnog Kikaša, junaka Raosovih ‘Prosjaka i sinova‘

Onoga istog, pljunutog iz Raosovih "Prosjaka i sinova". Stani, gledaj, nećeš trepnuti. Isklesan od gromade kamena teške nekoliko tona, izvučene iz zemlje negdje u Imotskoj krajini, dovezene ispred Ljubine kuće, ostavljene njemu da iz njega macom, špicom, fleksaricom, brusilicom stvori legendarnog Raosova junaka. E, Ljubo, majstore!

Nema puno knaufa

A ako ste pomislili da je to sve, onda niste zavirili u Ljubinu kuću, tamo gdje jede, gdje spava, gdje se odmaraju on i njegova obitelj, supruga Mladenka, dva sina, nevjesta i unučad. A tamo su unutarnji okviri za prozore, pogađate, od domaćeg imotskog kamena, isklesani majstorskim rukama.

I neka se netko pohvali da to ima u svojoj kući!? Ljubo ih je isklesao, ugradio staklo u njih. A njegova biblioteka, podovi u kuhinji, okolni zidovi... Knauf samo tamo gdje je bilo nužno, sve ostalo kamen, rukom klesan. Čudo u kamenu i od kamena. Sami kamen, cement se ne vidi.

A ispred glavne Ljubine radionice opet hrpe kamena koji još treba isklesati. Kaže nam da će klesati dok god bude mogao micati nogama i rukama. Eto, sada kad smo vam predočili što radi taj meštar od kamena, itekako je vrijedno čuti njega.

image

Jeste li vidjeli u kući kamene prozore? Nigdje drva, sami kamen isklesan majstorskim rukama Ljube Žužula

– Evo još godina dana i bit će mi okruglih sedamdeset ljeta – veli nam simpatični kameni umjetnik, kako ga oslovljavaju susjedi.

– Još od 19. stoljeća, od moga pradida Marina, pa dida Joze, pa moga oca Luke, mene, i evo nastavak preko sina Luke i Ante, pa i kćerke, svi smo umjetnici u kamenu, svi neizmjerno volimo kamen i svi smo samouki. Istina, sin Luka je akademski obrazovan, povjesničar je umjetnosti i profesor povijesti u školi u Krivodolu, Ante je također obrazovan, kćerka je završila dizajn, ali nitko od njih nije promislio krenuti na umjetničku akademiju.

Sve ovo što smo radili u kamenu i što radimo od njega, sve je to dar gena naših predaka. Ja još i slikam i to je ljubav od školskih dana, a u posljednje sam se vrijeme prebacio i na stvaranje likova i predmeta od željeza.

Tu također, samo su željezne šipke, aparat za zavarivanje, neka fleksarica, onda – Ljubo, stvaraj. To mi uz klesanje kamena predstavlja zadovoljstvo. A pitate me kako stvaram ove likove koje vidite oko kuće i u kući?

image

Đorđe Balašević

Matan u Glavini Donjoj

Pa lijepo. Vidim neku gromadu kamena, kad ljudi nešto kopaju, grade kuće, čiste terene, ili zapazim neki kamen u brdu, i dovezem ga ispred svoje kuće. Znale su te gromade biti teške i deset tona.

image

Arsen Dedić

Obiđem ih i odmah mi je u glavi neki lik koji će niknuti ispod moje špice i mace, klesarskih alata. Najbolji je živac kamen, pravi imotski, on je moja opsesija, moj život, moj kruh svagdašnji. I moram vam nešto priznati. Otkako sam u mirovini, a ona je takva kakva je, u kamenu radim i da nešto zaradim. Pa rekoh sebi: Ljubo, godinama dušu daješ kamenu, neka on tebi bar malo nečim vrati – smije se majstor Ljubo i nastavlja.

– Evo, krenuo sam odnedavno i sa željezom i ljudi su oduševljeni, a meni je to posao kao s kamenom. Nisam ja klesao kamen kao dječarac, iako mi je svaki dan zvuk klesanja kamena parao uši jer su klesali did, otac, nego sam s tim krenuo u zrelim godinama. A kad tamo, krenulo mi pod rukom kao da sam desetljećima radio.

image

Ljubin željezni gitarist, skrojen od otpada oko kuće

Slikarstvo mi je bilo prioritet. Imam dva brata i oni su umjetnici, odlični pjesnici. Moj prvi veliki kip je legendarni Matan iz "Prosjaka i sinova", kojega sam isklesao od gromade teške osam tona. On krasi ulaz u naš šoping-centar u Glavini Donjoj, pa Kikaš ispred moje kuće, pa ovi naši poznati pjevači, rokeri, da ne govorim o stotinama predmeta koje sam isklesao – veli nam Ljubo.

A sin mu, profesor Luka, nastavlja očevu priču o kamenu:

– Ma ima tih stvari i predmeta čudo jedno, no za mene je ova naša kuća i okružje u kojem sam, to moram skromno priznati, i ja dao svoj klesarski obol – ipak najveće očevo djelo.

image

Ljubomir i njegov sin nasljednik, profesor Luka. Treba nastaviti kamenoklesarsku tradiciju

Manijakalni umjetnik

Pogledajte samo kamene likove glazbenih umjetnika s ovih naših prostora, od Arsena Dedića, Miladina Šobića, velikog crnogorskog kantautora, pa Tome Bebića, Balaševića, Johnnyja Štulića, na čijoj smo se glazbi ja i brat odgojili, pa kameni kip našega djeda, koji je svirao tamburicu u Belgiji.

Eto, ja sam završio fakultet u Zadru i imao sam niz izvrsnih ponuda za posao, za rad na fakultetu jer sam bio odličan student, ali vratio sam se u Grubine isključivo zbog kamena, pa makar to nekome izgledalo čudno. To je bilo jače od mene, kamen je i moj život, kao što je bio i jest mome ocu, djedu, pradjedu, šukundjedu. Vidite, ja sam drugačiji od oca, ne možemo zajedno klesati, jedan uz drugog.

On radi na jednoj, ja na drugoj strani jer imamo različite stilove rada. Ja volim klesati na starinski način, ruralne stvari, on voli detalje, uglancano, lukove u preciznom zidanju. No otac ima nevjerojatan talent, onaj genetski, i sve što radi to izvire iz njega, a ja sam svoj talent gradio, nadograđivao. On je majstor i kapa mu do poda.

Kada danas pogledam njegove slikarske radove dok je bio tinejdžer, kad nije imao ni olovku za slikanje, nego je slikao komadom ugljena, to je vrh vrhova.

image

Prva i velika Ljubina ljubav bilo je slikarstvo. I u tome je samouk

Rekao sam da je njegovo najveće djelo ova naša kuća i okućnica. On je sam samcat punih 40 godina stvarao ovo, ručno, bez ičije pomoći, svaki dan, svaki tjedan, mjesec. Nitko mu nije pomogao, osim što mu je majka na miješalici miješala one vezivne komponente i donosila dok je on klesao...

Zato joj je za jedan od njenih rođendana, zamislite, kupio motornu miješalicu. Pa gdje to ima nego u njega! Vidite od čega je sve ovo napravljeno u našoj kući, od ogledala, stolice, stola, pa do WC-a, sve je to moj Ljubo napravio svojim rukama. Nikakav drugi majstor ovdje nije radio.

On je, sjećam se, radio s drvom, ničega se nije bojao, išao je u sve i sve zna. Pazite, nije da hvalim oca, ali on je manijakalni umjetnik, jer kako razumjeti njegovu statiku za neki kameni lik težak tonama, kako za neki potporni kameni zid. To je nevjerojatno!

image

Kombinacija Gospe u kamenu i željeznog skijaša

Mir je uvjet i preduvjet

I još nešto, kad počne raditi, ima samo deset minuta pauze za ručak i to je to. Od jutra do ponoći, vani ili unutra. Kiša lije, ja i mama trčimo i stavljamo mu neke cerade da se ne stopi. On to sebi ne bi postavio, čudak jedan. On ne vidi mrak, on ne zna da je pao mrak, pa ja i mama kažemo da je već pola noći. No on i dalje samo kleše. I nikada se ne umara. Ovakav krhki čovjek, reklo bi se da ne može podignuti neki teški kamen, no on ga podigne. Svaka mu čast – veli sin Luka.

Zna se Ljubo sada malo i umoriti jer je korona ostavila traga, no to ga ne sprječava da nastavlja raditi. I to svaki dan, ma svaki sat, u njegovim je rukama maca, špica, klesarski alat. Šaljivo kaže da ima idealan brak.

image

Kameni muzej na otvorenom s likovima poznatih kantautora, rad samoukog Ljube Žužula

– Dok sam radio u Poreznoj upravi, došao bi kući, ručao, obukao radnu opremu i odmah idi kleši kamen. Tako si u manjem doticaju sa ženom, vidiš je oko kuće, sve je okej, ali ne zamaramo se razgovorima. I tako smo se naučili godinama. Mir je uvjet i preduvjet za skladan brak. Nadam se da ste me razumjeli – veli nam uz smijeh majstor nad majstorima imotskog kamena.

Konačno, ako se želite uvjeriti u istinitost ove priče, otiđite do Grubina, tamo ispred kuće koja je sva ručni kameni rad, i uvjerite se. Jamčimo vam da ćete negdje na kraju kamenog dvorišta vidjeti aoko krhki lik čovjeka koji s osmijehom kleše kamen. To vam je Ljubomir Ljubo Žužul, prvo kamenoklesarsko ime Imotske krajine.

I za kraj ove lijepe kamenite priče iz Grubina evo vam i pjesma koju je kamenu i klesarima posvetio Ljubin brat, poznati pjesnik Ante Žužul Marinović.

image

Ljubomir uz uokvirenu pjesmu svoga brata naslovljenu ‘Ja klesar‘

Ja klesar

Klešem

Riječ po riječ

Isklešem rečenicu

Ja klesar

Pticu u letu

Zvijezdu padalicu

Slovo ljubavi

Klešem kamenicu

Za napoj

Ja klesar

Špicom

Macom

Odbijačem

Znojem i krvlju ispišem

Ja klesar

U živcu kamenu

Zamahnem macom

Komad sunca odlomim

Ja klesar

Špicom jutro išaram

Odbijačem misečinu oblikujem

I jednog dana

Šćemerim ulaz u grob

Pa uđem polako

Ja klesar

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
01. ožujak 2023 19:06