StoryEditor
Životopasna avantura

Jurica Galić Juka na zadnjem je putovanju doživio tešku dramu: ‘Bacili su me na koljena, zavezali mi oči, uperili puške u glavu‘, Spasio ga je mobitel skriven u mudantama...

29. svibnja 2022. - 17:11

Egida "Jukinih zlatnih deset", savršeno pristaje tekstu koji je pred vama. Desetljeće putovanja i putopisa, fotografija koje pobjeđuju na međunarodnim natječajima i pojavljuju se na stranicama jednog National Geographica i Meridijana, prometnulo je ovog četrdeset i šestogodišnjeg Splićanina u fotografa i pisca od formata.

Deset godina je to u kojima je Jurica Galić Juka kreativno "eksplodirao", pa nanizao toliko snimaka, videa, izložbi i knjiga..., a sve ne bi li se ispuhao, smirio, obuzdao silnu energiju koja iz njega navire kao iz vulkana. A ta divlja energija, kreacija, na zadovoljstvo njegovih obožavatelja stalno ključa, ostavljajući iza sebe duboku stvaralačku brazdu.

Ovaj ljubitelj drevne povijesti dugo sliježe dojmove s posljednje avanture iz Sjevernog Sudana. Ne pišemo tek tako ovo "avantura", jer naš se sugovornik prvi put na svojim putešestvijama zaista našao u neposrednoj opasnosti. Znao je za antivladine prosvjede i vlast koja ugnjetava Sudance, pokušao je, veli, na sve načine izbjeći i bilo kakav konflikt sa snagama reda koje tlače narod i sama su, ističe, esencija zla, no, jednostavno se dogodilo da ga u glavnom gradu Kartumu – privedu. I zatvore! Pao je u ruke vojne hunte.

Povez preko očiju

– Zadnjeg dana putovanja, nakon kave koju sam popio nedaleko od glavne ulice, krenuo sam se malo odmoriti u hotelu jer je grad pritiskala ogromna žega, kad sam se našao na mjestu gdje je masa od sto tisuća ljudi nasrnula na policiju i vojsku. U meni je proradio novinarski nerv. Stavio sam aparat sa strane i uspio snimiti video prosvjeda, a da me nitko nije primijetio.

Taman što sam se dokopao ulaza u hotel, vrag mi nije dao mira, odlučio sam napraviti još par fotografija, i tu sam pogriješio. Čim sam usmjerio objektiv u gomilu, počela je galama. Imao sam dvije "kartice" na koje sam snimao isti materijal pa sam jednu spremio, a drugu ostavio dođe li do pretresa.

Na brzinu sam, dok su mi prišli policajci u civilu, uspio izbrisati snimljeni video. Jedan policajac mi želi grubo zgrabiti fotoaparat, uhvatim ga za ruku i kažem da nema nikakvih problema, pokazat ću mu snimke, a on u tom trenutku krene jaukati kao da ga koljem. Istog trena stiže pick-up i četvero ljudi s puškama koje su mi uperili u glavu, bacili me na koljena pa ukrcali u kombi koji je bio pun pušaka koje sam dodirivao nogama – kaže Juka, kojem je definitivno bilo najgore kad su mu preko očiju stavili povez.

image

U Kartumu, glavnom gradu Sudana, vojska i policija su strah i trepet

Jurica Galic Juka

– To je bio trenutak kad ti se ispred očiju vrte slike iz života. S jedne strane pokušavam kontrolirati rad srca, a s druge instinktivno, napamet prebirući po aparatu, izbrisati sve što bi me u njihovim očima moglo kompromitirati. Namjestio sam im fotoaparat "na početak", pa neka pregledaju sedam tisuća fotografija. Za to će im trebati dani – snašao se, jer mu je, veli, bilo stalo da slike prosvjeda odu u svijet i pokažu kako obespravljeni narod prkosi onima koji su silom ugrabili vlast.

Guantanamo

U pritvoru ga spašava mobitel koji je skrio u donjim gaćama, a nakon što je čuvarima režima predao rezervni. Baterija mobilnog telefona bila je na devetnaest posto koji život znače. Dovoljno da pozove vozača Ahmeda, inače bivšeg policajca i učitelja koji na sve načine pokušava zaraditi za život, pa ga je, radeći u fušu, pratio na putešestvijama po Sudanu. Od Ahmeda je zatražio i dobio pomoć.

–​ Odmah je kontaktirao vlasnika hotela u kojem sam odsjeo, a ovaj policiju. Imao sam sreće da je nazvao lokalnog moćnika koji ima veliku lovu, a tamo sve funkcionira na taj način. Čim je stigao poziv zapovjedniku zatvora, jeli su mi iz ruke. Isti oni koji su samo par sati prije prema meni bili krajnje bezobrazni, sad su padali ničice i ispričavali se. U tome je prednjačio zapovjednik zatvora, dok je njegovih stotinjak uhapšenih sunarodnjaka, s rukama iza glave i na koljenima, šutke gledalo u pod. Bio je to ponižavajući prizor nalik onima iz Guantanama. Jedva sam se suzdržao da grubo ne reagiram – priznaje.

Obišao je Juka u posljednjih deset godina Južnu Ameriku, Aziju, a sad je na red došla Afrika. Nakon Egipta, tragajući za ostacima civilizacije koju su stvorili Nubiji ili Kuši, zatekao se u Sudanu da bi ispričao priču o moćnim crnim faraonima. Interesantno je, istaknut će, da su dugo bili marginalizirani od strane arheologa koji, iz najgorih rasističkih pobuda, nisu mogli prihvatiti činjenicu da su ljudi tamne boje kože, koje su egipatski vladari gazili stoljećima, u jednom trenutku ustali, pokorili svoje gospodare i stvorili civilizaciju nadmoćniju njihovoj, uspostavivši ogromno carstvo koje je Nubima osiguralo puno stoljeće blagostanja.

Juku žalosti što arheološko blago iz Nubije, danas gotovo nitko ne obilazi. No, zato je on fotoaparatom i kamerom zabilježio sve što treba vidjeti uz najveću rijeku na svijetu - Nil. Više od sto lokacija u Egiptu i Sudanu.

image

Ples derviša u Sudanu

Jurica Galic Juka

– Na zaista svjetski vrijednim arheološkim nalazištima, bio sam sam samcat. Ratovi su sudbina Nubijaca, naroda koji je dostigao velike civilizacijske dosege, da bi se, kao i mnogi drugi u povijesti, strmoglavio zbog nesavjesnog odnosa prema prirodi, pa gotovo nestao s lica zemlje. Kad su otkrili rude, šesto godina su sjajno živjeli crpeći to bogatstvo, no istodobno su sjekli šume, što ih je na kraju stajalo propasti. Danas u Sjevernom Sudanu živi oko sedamdeset posto Arapa i trideset posto onih koji se i dalje osjećaju Nubijcima, iako je taj identitet režim potirao u korist islama – objašnjava Juka, koji uspoređuje ovaj narod s Dalmatincima.

Hodajući bankomat

– Rade da bi živjeli, a ne žive da bi radili. Za razliku od Egipćana, koji znaju biti nasrtljivi do granice fizičkog obračuna da bi vam nešto prodali jer svakog zapadnjaka doživljavaju hodajućim bankomatom, Nubijci su izuzetno susretljivi i gostoljubljivi. Trideset posto ljudi živi ispod granice siromaštva, ali svaka vrsta žicanja ili gramzivosti im je nepoznanica – oduševljen je svjetski putnik Galić gostoprimstvom ljudi koje su uništili neprestani ratovi i sankcije koje im je svojedobno zbog autokratskog režima odrezao SAD.

– Kad osvijestite činjenicu da je zbog ogromnih zaliha nafte i zlata Sjeverni Sudan, država od četrdeset i tri milijuna ljudi, iznimno bogata zemlja, spopadne vas tuga jer ljudi tamo žive u teškoj bijedi. Od Ramzesova doba, slobodu su uživali samo od 2019. do 2021.! Režimi, ratovi s Južnim Sudanom, britanski kolonijalizam..., sve je to na tom napaćenom, a ponosnom narodu koji se ne libi ustati protiv nepravde, ostavilo traga. O standardu dovoljno govori činjenica da sam najbolji smještaj, koji je za naše prilike izuzetno skroman, plaćao dvadeset eura noć, a što sam putovao dublje u provinciju, sve sam češće nailazio na sobe sa zemljanim podovima i običnom prostirkom, spavajući nerijetko i pod otvorenim nebom jer su kiše u tom dijelu svijeta prava rijetkost – priča pustolov Juka.

image

Starica iz Sudana

Jurica Galic Juka
U Sjevernom Sudanu nalaze se stotine piramida. Kroz povijest su bile na meti lopova i kojekakvih avanturista. Najgori je u tom smislu bio jedan pohlepni Talijan, Giuseppe Farlini iz Bologne, kojem se posrećilo u prvoj piramidi u koju je zavirio pronaći zlatnike. Da toga nije bilo, piramide iz Meroea najvjerojatnije bi do danas ostale među najoučavanijima na svijetu.

– Farlini je prvu piramidu uz pomoć svojih ljudi "rastavio" kamen po kamen i našao zlatnike; ne puno, ali dovoljno da ga zaintrigira u potrazi za blagom, što je dovelo do toga da je eksplozivom uništio čak četrdeset piramida, a više ništa nije pronašao. Nubijci nisu pokapali mrtve u piramidama nego ispod njih, tako da je blago bilo skriveno na sasvim drugim mjestima – objašnjava Jurica Galić Juka.      

Juku ne intrigiraju samo daleki zakutci svijeta, odradio je, veli, stolačku tarču – viteški turnir, pa digao dron da bi snimio divlje konje na visoravni kod Livna. Za vrijeme korone, kad se nije moglo putovati, bavio se talijanskim bunkerima u zaleđu Splita. Pozornost publike na YouTubeu i društvenim mrežama privukli su i njegovi živopisni dokumentarci iz Vrlike. Sve je to urodilo brojnim izložbama i predavanjima, kojima će, diljem Hrvatske, obilježiti desetu godišnjicu aktivnog djelovanja u ulozi fotografa i putopisca novog kova iz digitalne ere, koja je ubrzala život do neslućenih brzina. Zato Galić svojim video uradcima pokušava zaustaviti vrijeme. Za sada mu dobro ide. Go, Juka, go, go...

Jurin the best of

Jurica Galić Juka, član je FIJETE-a, najstarijeg svjetskog udruženja putopisnih žurnalista. Okitio se s pedesetak svjetskih i nacionalnih nagrada, a na samostalnim izložbama izlagao je trinaest puta. Žanr mu je putopisna i dokumentarna fotografija, a omiljene teme portreti, pejzaži, ulice i ostaci drevnih civilizacija. Do sada je proputovao sedamdeset država svijeta. Pamti ga se po sjajnim reportažama s Uskršnjeg otoka, iz Černobila, špilje Hang En u Vijetnamu, pustinje Atacama, Ceste smrti u Boliviji, Myanmara, Perua, Kambodže, Indije...

U povodu desete obljetnice rada, Juka će se publici u Splitu predstaviti s najboljih tristo fotografija na predavanju u četvrtak, drugog lipnja, s početkom u 18 sati, u prostorijama gradske knjižnice "Marko Marulić", bivša depadansa, Ulica slobode 2.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. rujan 2022 21:30