StoryEditor
ŽivotDRUGI SVIJET

Jelena Jamasaky nam otkriva kako je biti nevjesta u Japanu: Žena vrijedi jako malo, ali dobiva muževu plaću i daje mu džeparac! Teško sam se navikla

28. veljače 2020. - 08:32
Jelena Jamasaky: Ne smijem sjediti prekriženih nogu, ali u privatnosti se čvrsto držim svoje ”hrvatske strane”...  Nikola Vilić/Hanza Media

Iako bi se na prvu moglo pomisliti da je hrana početak i kraj za mnoge kad je riječ o upoznavanju nepoznatih zemalja, iznenadili biste se: na Danu japanske kulture, kojeg je prvi put u Splitu organiziralo Japansko hrvatsko društvo razmjene, ništa manje nisu bile posjećene radionice origamija i kaligrafije od restorana hotela “Briig” u večernjim satima.

Splićani, i još više Splićanke, uglavnom mlađih godina, pokazali su velik interes za upoznavanje tajni tradicionalnih vještina ove daleke nam zemlje, a učitelji su bili iznimni: predsjednica hrvatskog, te članica američkog i britanskog origami društva, Sanja Srbljinović Čuček, te majstor kaligrafije, profesor i predsjednik Seisho Calligraphy Association iz Osake, Baikei Uehira, sa sinom i suprugom Taiga Uehira i Uehira Seike.

Četiri uzastopne radionice origamija proletjele su u manje ili više nespretnim pokušajima presavijanja papira u željene oblike i napuštanju zablude da se ovdje radi samo o igri za djecu.

Radionica kaligrafije, vještine lijepog pisanja rukom uz pomoć kista i tinte, koja je privukla veliku pažnju, završila je performansom obitelji Uehira i crtanjem na platnu i svilenoj tkanini.

Između ostalog, znatiželjnici su saznali kako na ‘kanji’ pismu izgleda ‘Sukurito’, odnosno Split, a pismeni Japanci pronaći će u njemu pojmove za blagostanje, originalnost, ljubav i trajanje. Tako je, naime, ovaj majstor doživio mjesto u koje je stigao:

- Baikei Uehira je poznati umjetnik, ima svoju veliku školu u Osaki i nastupa u medijima. Putuje po svijetu već 30 godina promovirajući kaligrafiju, koja je japanska nematerijalna kulturna baština – objasnila je Jelena Yamasaki, prevodeći s japanskog jezika.

Majstori kaligrafije

- Prije nego što počne crtati, majstor se “izdvoji” u nekom vidu meditacije, poveže s površinom papira. Ima samo jednu priliku za izvedbu, nema brisanja. Trenutak kada četka s tintom dotakne bijeli papir je jako važan: u njemu se otvara bezbroj mogućnosti i počinje kreacija.

Jedan od Uehirinih poznatih projekata je bio na rižinu papiru dugom 20 metara, širokom dva metra, u Sahari na pijesku. Crtao je četkom teškom deset kilograma, to je bilo jako efektno – govori Jelena.

Jelena Yamasaki nije samo prevoditeljica sa japanskog, ona je “most” dviju udaljenih kultura od kada se prije 25 godina preselila u Japan, gdje ima obitelj, a osnivačica je Japansko hrvatskog društva razmjene, JCEA.

Prije nego što su prvi put došli u Split, japanska grupa je gostovala u Zagrebu i u Rijeci, Europskoj prijestolnici kulture ove godine:

- Moram reći da veliki interes vlada za japansku kulturu, za ono što je od ranije poznato, poput ikebane i čajne ceremonije, a sad su mnogi saznali i za kaligrafiju, bubnjare iz Kiota, samuraje iz Tokija... Bili smo u karnevalskoj povorci, što je bio divan doživljaj,

Japancima je to bio prvi put da sudjeluju u takvom nečem – opisuje gospođa Yamasaki, koja je prošle godine u Zagreb dovela zbor sa 60 pjevača da bi u HNK s našima izveli Beethovenovu Devetu simfoniju.

Zatim, 20 japanskih harfistica koje su nastupile u “Lisinskom” s Ansamblom “Lado”, a u zadarskom Sv. Donatu Japanci su pjevali s našom klapom, jer kaže da najviše voli projekte u kojima dolazi do razmjene iskustava, da se kulture isprepliću i da uče jedni od drugih.

I u suprotnom smjeru se razmjenjivalo, klapa Kaleta iz Zadra je putovala na Daleki istok, a kuhar Hrvoje Zirojević je čak dva puta predstavio naše recepte.

U protekle dvije decenije niz projekata je odradila u organizaciji seminara, kulturnih, znanstvenih i sportskih događaja, a osmišljava i “tailor made” turističke ture, po željama i vodi japanske turiste svuda po Lijepoj našoj.

Pola u Zadru, pola u Osaki

- To mi je pola posao, a pola misija. Promoviram Hrvatsku i informiram Japance o našim ljepotama. Sebi sam zacrtala, stavila cilj, da neće postojati ni jedan Japanac koji ne zna za Hrvatsku. A ako postoji, ja ću i njemu sve objasniti. I to radim volonterski – kaže, smijući se.

Inače, pola godine živi u Japanu, pola ovdje: kad je ovdje, živi u Zadru, kad je tamo u – Osaki.

- Osaka je tamo nešto kao Split u Hrvatskoj: malo južnije, ljudi su temperamentniji, otvoreniji i slobodniji nego u Tokiju. Odmalena ljetujem u Zadru, tako i danas dolazim u taj grad, čak mi kažu da imam i tamošnji naglasak. 

A japanski sam učila “kroz uho”, ni jedan dan nisam išla u školu jezika – kaže ova rođena Zagrepčanka, koja se nekad prezivala Josipović-Štrkalj.

Njezini sinovi, Teo i Nino, svake godine dolaze tu gdje imaju baku i djeda, uče hrvatski, engleski, “opuštaju se, resetiraju”.

Kaže da obožavaju Hrvatsku iako im je malo čudno koliko smo opušteni: kako to da nema pravila, ništa se ne zna? Sve je “lako ćemo”, a oni žele znati odmah, svaku sekundu, kako ćemo se dogovoriti, koji je proces, koji su koraci? U Japanu je to dosta veliko opterećenje - govori njihova majka, koja kaže da se jako teško prilagodila na život u toj zemlji:

Otvara mu vrata, nosi prtljagu

- Japansko je društvo patrijarhalno, žena vrijedi jako malo. Uglavnom otvara vrata muškarcu, drži mu stolicu i unosi prtljagu. Da, školuju se, ali da bi više vrijedile, da se bolje udaju. Njima je to poput čina na epoleti. Kad se uda, većina žena prestaje raditi.

Jer, udaje se za cijelu obitelj, a ne samo za muža. U pravilu, ako je njezin muž prvorođeni sin, žena bi trebala preuzeti brigu o njegovoj obitelji i planirati i podizati njihovu novu obitelj, djecu.

Ne smije raditi, ne smije mužu parirati, rame uz rame. Njegova plaća ide njoj na račun i ona mužu daje mjesečni džeparac. Meni taj način ne odgovara, aktivna sam i posao mi je prioritet, a pogotovu promocija moje zemlje. Tek nakon toga provodim vrijeme s obitelji – priča Jelena Yamasaki, a na pitanje koliko je usvojila istočnjačkih navika tijekom godina, odgovara:

Zahvalnost je jako važna

- Puno. Japanci će oprostiti onima koji dođu na kratko, ali budući da ja živim dugo tamo, moram biti kao prava japanska žena. U javnosti se ponašam prema očekivanjima, čak je i način sjedenja propisan, ja ne smijem sjediti prekriženih nogu, ali u privatnosti se čvrsto držim svoje hrvatske “strane”.

Ali, uzela sam mnoge pozitivne stvari iz njihove kulture: oni vrednuju zahvalnost, poštovanje, davanje važnosti drugome prije nego sebi, sebe stavljaju u sjenu, uvijek su “broj dva”.

Cijene pretke i ono što su oni prije nas napravili. Zahvalnost je jako važna i ne smetati drugome.

Kod njih nikada nećete čuti da netko govori glasno na mobitel, a kod nas čujem pet raznih štorija, mogu knjigu napisat’ dok sam u tramvaju ili autobusu.

Dosta sam užurbani tip, radim na pet kolosijeka, ali sam savladala njihovu tradicionalnu ceremoniju čaja - dvije godine sam je proučavala.

Tražila sam način kako pomoći našim ljudima koji imaju PTSP, s njom se može mnogo postići. Ceremonija izgleda jednostavno, ali je jako složena, ima jako puno pravila.

Kroz nju, kao i u kaligrafiji, čovjek se usredotoči, makne sve i usredotoči se samo na ono što je sad i u budućnosti. Spoje se um i tijelo u jedno, onda je sve moguće, otvaraju se vrata, čovjek ne lupa glavom kroz zid. To je novo stanje uma - objašnjava Jelena koja mladenačkim izgledom također svjedoči o nekim drugačijim životnim navikama na Istoku: jede samo do 70 posto sitosti, veli, i diže se od stola “kad je najteže”.

I obavezno se prije spavanja kupa u kadi s vrelom vodom, iznad 43 stupnja, što detoksificira cijelo tijelo. Japanci ne mogu bez kade, a razlog zašto su bili smješteni u novom hotelu na Bačvicama je i to što su mogli odvojeno spavati od supruga, ne koriste “bračni krevet”. Zajedno spavaju samo prije vjenčanja, a poslije toga – svatko u svome...

A zašto su “ruke pametnije od glave” i što sve od jednog papira može ispasti ako smo mirni, koncentrirani i fokusirani na cilj, polaznike radionice origamija pokušala je naučiti gospođa Sanja Srbljinović Čuček.

Osoba koja se posvetila tome da u Hrvatskoj proširi krug autora, umjetnika i učitelja origamija najprije se bori s uvriježenom mišlju da se tu radi o nečemu “čime se bave djeca” ili, kod onih malo više informiranih, da je sve to povezano s tužnom pričom o djevojčici Sadako koja je željela izraditi tisuću papirnatih ždralova kako bi ozdravila od neizlječive bolesti...

Nisu dovoljno znatiželjni

- Popularnost origamija raste, ali ljudi malo znaju o modernom origamiju – kaže Sanja.

- Često se zaustave na onom dječjem, jer nisu dovoljno znatiželjni. Što je proširilo moju znatiželju? Kad sam shvatila da u rukama imam nešto fantastično, što može različitim ljudima u različitim situacijama pomoći. Recimo, u bolnici imamo dijete koje ne može imati igračke, damo mu u ruke komad papira.

ako su neki origamisti i počeli. Neki su se rehabilitirali nakon moždanog udara. Nekome je to dobro došlo kao terapija za depresiju, Amerikanci su ga dosta koristili kao terapiju za nju. U Rijeci sam upoznala djevojčicu kojoj je u nesreći odrezana ruka, rekli su joj, kad su je prišili, da više ništa neće moći raditi s njom.

Međutim, zaljubila se u origami i rehabilitirala ruku toliko da se ne vidi razlika između jedne i druge – govori nam ova prevoditeljica sa švedskog i danskog jezika, koju je do ove japanske vještine dovelo istraživanje interneta i jedna izložba u Salzburgu, gdje se zaustavila pred visokom figurom ždrala u plesu.

Imao je pera, kljun, oči i čuperak, sve detalje, i ona je ostala zatečena: jedan komad papira, bez rezanja, bez lijepljenja? Kako je to moguće? Izlagali su origami umjetnici iz cijele Europe, ali nitko iz Hrvatske.

- Moja čežnja je bila tu umjetničku avangardu dovesti ovdje, ne samo u umjetničke nego i u znanstvene krugove, na sveučilište, pa smo 2012. osnovali origami društvo, jedino u jugoistočnom dijelu Europe.

Bavimo se izložbama i popularizaciji origamija, najbliža društva su nam u Italiji i Mađarskoj, gdje možemo otići na konvencije, razmjenjivati ideje i oduševljenje s drugim origamistima – veli ona.

Ma kojih 70 posto...

I dok sam u društvu jednog pomorca, psihologinje, umirovljenice, ekonomistice, recepcionerke, povjesničara, inženjera ribarstva i mlade mame pokušavala presavijajući papir napraviti jednostavnu i smislenu figuru kita, ova zaljubljenica u origami i organizatorica prve međunarodne izložbe origami umjetnika 2008. godine u Gradskom muzeju u Krapini nam je ispričala još puno zanimljivosti.

O tome koliko je Akira Joshizava napravio da bi se na Zapadu origamijem počeli baviti kao umjetnošću. Kako se dan njegove smrti među matematičarima slavi kao Dan Ludolfova broja, Pi, i kao rođendan moderne origami umjetnosti.

Kako se prvi origami muzej u Europi nalazi u Zaragozi, a u njemu izlaže i američko hrvatski znanstvenik i origami umjetnik Goran Konjevod. Kako se za bolje razumijevanje veza između origamija i znanosti treba pogledati dokumentarac ‘Origami Revolution’, prikazan na japanskim, američkim, francuskim i njemačkim televizijama.

Kako je tanka nit između origamija i proizvodnje lijekova, zračnih jastuka ili NASA-inih projekata. Matematičkih problema. Kako nešto što vam spontano i lijepo napravi ulični izrađivač origamija već u sljedećem trenutku može biti tehnološki značajno. O pametnim materijalima i 3D printanju.

I još mnogo toga.

Znanstvenici se igraju origamijem, a da to i ne znamo.

Kako bi sve to bilo dostojno zaokruženo, zainteresirani Splićani pozvani su na večer japansko-hrvatske kuhinje na kojoj su chef restorana Median, Jerko Roso i chef Hrvoje Zirojević japanske specijalitete spremali s lokalnim namirnicama.

Reklo bi se, napamet, da se nitko od stola nije ustao sa 70 posto punim želucem. 

Izdvojeno

03. kolovoz 2020 22:51