Nekadašnja djeca zaustavljala su ga na ulici, a on ih nije uvijek odmah prepoznavao. U međuvremenu bi izrasli u odrasle ljude, promijenili lica i glasove, otišli svojim životnim putovima. Trebalo ga je samo podsjetiti na ime i uspomene bi se vratile. U tim susretima Jovica Škaro pronalazio je potvrdu da je ono što je desetljećima radio imalo smisla.
Kad je 2019. govorio o četrdeset godina Srdelica, procjenjivao je da je kroz zbor prošlo više od dvije tisuće djece. Precizne evidencije, priznavao je, nije osobito volio voditi. Više ga je veselilo vidjeti u kakve su ljude njegovi mali pjevači odrasli.
Vijest o smrti splitskog skladatelja, zborovođe i pjesnika Jovice Škare Kadujara zato otvara i priču o dijelu gradskog života koji se odvijao na dječjim probama, prvim nastupima i zajedničkim putovanjima. Ondje gdje su se učile pjesme, ali i stjecala prva prijateljstva i hrabrost za izlazak pred publiku.
Ime nastalo u školskoj gužvi
Priča o Srdelicama počela je 1979. godine u splitskoj Osnovnoj školi Vlado Bagat, današnjoj školi Pojišan. Škaro je ondje nastupao i susreo se sa školskim zborom. Kad su djeca, stisnuta jedno uz drugo, izišla na pozornicu, učiteljica ih je usporedila sa srdelicama.
Taj je prizor, prema zapisu Vedrana Matošića objavljenom u publikaciji dostupnoj na stranicama Turističke zajednice grada Splita, zboru dao ime. U njegovu se razvoju posebno spominju i Milka Barać te Tribina mladih uz Kinoteku Zlatna vrata.
S vremenom su Srdelice nastupale s velikim pjevačkim imenima, među kojima su bili Tereza Kesovija, Radojka Šverko, Mišo Kovač, Severina i Sergio Endrigo. Ipak, iza tih susreta sa slavnim izvođačima ostajao je redovit rad s djecom, iz generacije u generaciju.
Koliko mu je taj rad značio, govorio je i za Slobodnu Dalmaciju 2014. godine. Opisivao je tugu koja bi ga uhvatila kada bi stariji članovi na kraju školske godine odlazili iz zbora. Dolazila su nova djeca, ali sa svakom generacijom koja bi prerasla Srdelice odlazio je i dio njegova dotadašnjeg života.
"Nije to posao koji završi s probom”, kazao je tada, objašnjavajući da je djeci i njihovim obiteljima istodobno bio voditelj, pedagog i prijatelj. Srdelice su mu postale i glazbeni i osobni oslonac.
Dječje pjesme morale su pripadati djeci
Škarin pogled na dječju glazbu dobro se vidio u pravilima na kojima je inzistirao kao umjetnički voditelj Malog Splita. U razgovoru za Večernji list 2016. objašnjavao je da pjesme moraju odgovarati dobi izvođača. Najmlađima su pripadale teme obitelji, prijateljstva, domovine i djece svijeta, dok je tinejdžerima ostavljao više slobode.
Važan mu je bio i mediteranski glazbeni ugođaj, odnosno povezanost festivala s dalmatinskom zabavnom pjesmom. Govorio je tada i o nekadašnjim malim izvođačima koji su nastavili svirati u bendovima, pjevati u klapama i kazališnim zborovima ili raditi kao korepetitori i glazbeni urednici. Prvi Mali Split, održan 1991. na Bačvicama, pamtio je i po nastupu djevojčice iz Osijeka Lane Klingor.
Festival je održavala mreža suradnika, prijatelja i obitelji. U pripreme su se uključivali i njegov sin i kći, a mnogo se poslova obavljalo zahvaljujući osobnom angažmanu ljudi okupljenih oko dječje pjesme.
Dvije godine poslije, uoči novog festivalskog izdanja, Mali Split opisao je kao svojevrsnu krunu života. Osobito su ga veselila prijateljstva među djecom koja su dolazila iz različitih krajeva Hrvatske i drugih zemalja. Festival je za njega prerastao u priču koja je obuhvaćala obitelj, prijatelje i čitavu zajednicu.
U hotelu Lav ponudio je da djecu uči pjevati
Jedno od najpotresnijih poglavlja njegova rada počelo je u vrijeme rata, među obiteljima koje su morale napustiti domove. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, objavljenom 2020., prisjećao se dolazaka u hotel Lav, u kojem su bili smješteni prognanici. Poznavao je hotel iz prijašnjih nastupa, a ondje je sada susretao djecu i roditelje čiju je svakodnevicu promijenio rat. Ponudio je da djecu uči pjevati.
Tako je počela priča zbora Prognanici. Probe su djeci donosile druženje, igru i priliku da se nečemu raduju. No ono što su proživjela izbijalo je i tijekom predaha. Škaro se prisjećao da im je znao zadati crtanje, a na papirima bi se pojavljivali zapaljeni domovi, tenkovi i puške.
Zbor je službeno registriran 1991., a djelovanje je zaključio 1998. godine, nakon povratka djece u njihove krajeve. Među mjestima iz kojih su dolazili bili su Vukovar, Drniš, Knin, Vrlika, Osijek i Tenja. U toj priči možda se najjasnije vidi što je za Škaru značilo baviti se glazbom: doći među ljude kojima je teško i ponuditi ono što znaš.
Opus širi od dječje pozornice
Premda će ga mnogi najprije povezivati sa Srdelicama, Škarin autorski rad obuhvaćao je različite glazbene i književne oblike. U javnoj bazi HDS ZAMP-a uz njegovo ime navedena su 223 djela. Među naslovima su "Alkari”, "Alkarsko kolo”, "Božić u Splitu”, "Božić na rivi”, "Čača moj” i "Cijeloj školi puno hvala”. Taj popis pokazuje koliko se često vraćao zavičaju, obitelji i dječjem svijetu.
Glazbom se bavio od djetinjstva, a kao srednjoškolac skladao je i obrađivao pjesme koje je izvodio uz gitaru. Na festivalu mladih kompozitora u Subotici predstavio se kao autor i izvođač, a njegovu "Pastiricu” orkestrirao je Bojan Adamič.
Pisao je mjuzikle "Diokles”, "Marko Polo” i "Mile Gojsalić”, glazbu za lutkarske predstave te kantatu "Cvijetu Jasenovca”. Uz skladanje je objavljivao poeziju, uključujući čakavsku liriku. Među njegovim knjigama nalaze se "Beside”, "12 ljubavnih”, "Kako si more” i "More”. Objavio je više pjesničkih zbirki, a njegovi su stihovi zastupljeni i u Antologiji čakavske poezije XX. stoljeća.
Za svoj umjetnički, pedagoški i humanitarni doprinos primio je brojna priznanja, među kojima se ističu Nagrada Grada Splita za životno djelo 2014. godine i Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića 2015. godine. Član Hrvatskog društva skladatelja bio je od 2011. godine.
Rad s djecom širio je i izvan Splita: u Drnišu je osnovao Kalandrune, u Kninu organizirao Mali Knin, a djelovao je i sa zborovima u Trogiru i Kostanjama. Vodio je i ansambl Djevojke s Cetine.
Želio je da Srdelice nastave
U njegovim ranijim razgovorima provlačila se i briga o tome što će biti sa zborom kada ga više ne bude vodio. "Ne bih volio da s mojim odlaskom nestanu Srdelice”, rekao je 2019. Znao je koliko je teško održavati dječji zbor i koliko je ljubavi, vremena i rada u njega uloženo. Istodobno je vjerovao da će se ta priča nastaviti.
Najbolje objašnjenje njegova utjecaja možda je upravo u tome što se uspjeh takva rada ne može do kraja iščitati iz popisa skladbi i priznanja. Dio ostaje u ljudima koji su kao djeca dolazili na probe, poslije nastavili pjevati ili se jednostavno sjećali jednoga važnog dijela odrastanja. U onima koji bi ga, godinama kasnije, zaustavili na ulici i podsjetili kako se zovu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....