StoryEditorOCM
ŽivotPutovanje koje će pamtiti

Iz rodnog Niša preselila se u München i postala vozačica autobusa, a ovo je njena priča o avanturi života u ratom zahvaćenom gradu: 'Govorili su mi kako nisam normalna...'

Piše Vinko Paić
17. listopada 2019. - 14:28

Ima jedna stara legenda koja kaže da je prorok Muhamed zaobišao Damask jer je želio samo jednom ući u raj i to onda kad umre. Glavni sirijski grad trenutno je daleko od raja i trebat će proći još nekoliko desetaka godina dok se u njemu život potpuno ne vrati u normalu, a on sam pokuša vratiti ono što je nekad bio: prava turistička meka i dragulj Bliskog istoka.

Zloglasni rat čije su slike obišle svijet u ovom je djelu Sirije prestao u travnju prošle godine oslobođenjem istočne Gute, predgrađa Damaska i palestinskog logora Yarmuk koji su držali džihadisti. Unatoč nestabilnoj političkoj situaciji i učestalim terorističkim napadima u drugim sirijskim gradovima kao i oružanim sukobima (pretpostavlja se da je od početka građanskog rata od proljeća 2011. godine do danas stradalo više od 470 tisuća muškaraca, žena i djece), sve je više avanturista koji se odlučuju na posjet Damasku.

Među njima je i Maja Đoković, po struci je pravnica, no kako se nikad nije vidjela u administrativnim poslovima, nakon što se iz rodnog Niša preselila u München postala je vozačica autobusa i distributer jednog španjolskog brenda za Njemačku.

Majka je dvoje tinejdžera, u putovanja se zaljubila još odmalena, a Palestina, Izrael, Kazahstan, Iran, Bjelorusija, Australija, Fidži, Kina, Japan, Amerika... samo su neke od zemalja čije žigove ima u svojoj putovnici.

- Nisam plašljiva po prirodi. Nekad volim putovati u društvu, no često se dogodi da idem sama, jer se moji interesi ne poklapaju s onima mojih prijateljica. Ja obožavam akciju, zemlje bogate poviješću, a one se izležavaju na plažima Sejšela i Maldiva. Sin i kći su mi do svoje trinaeste godine posjetili više od 60 zemalja. Suprug pak uglavnom ostaje kući jer ne voli letjeti. Bliski me istok fascinira godinama. Još od malena sam učila sve o Mezopotamiji, kolijevkama čovječanstva, željela sam sva ta čudesna mjesta iz biblijskh priča posjetiti. Dok sam bila dijete svuda sam sa sobom nosila atlas i proučavala zemlje, znala sam sve glavne gradove napamet. Sirija mi je bila dugogodišnja želja i posljednjih sam godina neprestano maštala o tome da se samo uputim i krenem, kaže nam Maja.

Želja joj se ispunila ovog kolovoza kad je punih pet dana boravila u Damasku. Putovanje je planirala šest mjeseci jer nije bilo tako jednostavno sve organizirati - još uvijek nema komercijalnih letova do Sirije. Leti se unutar zemlje, no od 20. lipnja prošle godine uvedena je redovna linija Damask-Moskva i Damask-Teheran. Maja je odlučila u Siriju ući iz Libanona. Prvo je iz Sofije letjela za Larnaku na Cipru i onda za Bejrut što ju je sve skupa došlo oko 180 eura u oba smjera.

- Najteže mi je bilo doći do vize jer mi sirijski konzulat u Berlinu nije bio od velike pomoći. Rekli su mi da mi je ne mogu dati jer nemam podrijetlo iz Sirije. Stoga sam odlučila stvari uzeti u svoje ruke. Kako sam čula da je najlakši način u Damask ući iz Bejruta, prvo sam se uputila tamo. Preko jednog gospodina koji mi je bio vozač dobila sam kontakt njegova prijatelja iz Damaska i zamolila ga da mi pomogne oko vize. Naposljetku mi je trebala samo kopija putovnice da mi je izrade u sirijskom veleposlanstvu. Čak nije bila potrebna nikakva uplata. Dobila sam je za mjesec dana uz napomenu da je preuzimam na ulasku u zemlju. Mojoj sreći tada nije bilo kraja. Jedino mi je žao da svojima nisam rekla gdje idem. Mislili su da sam na Cipru. Kad sam se vratila muž mi je rekao: Ti nisi normalna. Mislim, znaju oni da sam snalažljiva, ali ih nisam htjela opterećivati. Isto je bilo i kad sam putovala u Sjevernu Koreju, ističe Maja.

Na 85 kilometara dugom putu iz Bejruta prema Damasku prešla je čak šest kontrolnih punktova. – Jesam li se uplašila? Jesam, ali samo da me ne bi vratili s granice iz nekog razloga. Mislila sam kako je to puno kompliciranije nego što zapravo jest. Naime, nikakvih neprilika nije bilo, samo te zaustave, pregledaju putovnicu i automobil i puste dalje. Sve traje oko dvije minute, nekad i manje. Svi su i više nego ljubazni. Iz auta sam izašla dva puta: jednom na libanonskoj strani da ispunim kartončić sa svojim podacima, a drugi put na sirijskoj kako bi mi ovjerili vizu i odredili koliko mogu ostati. Kad smo ušli u Damask već je bila noć. Vozač me ostavio u hotelu koji je za mene rezervirao Sirijac s kojim sam bila u kontaktu oko vize. Naime, još nije moguće da se smještaj rezervira samostalno, govori nam ova strastvena putoholičarka.

Za oko su joj prvo zapeli plakati s likom predsjednika Bashara al-Assada i natpisima: Ti si naš heroj i lav, S tobom smo do kraja, Porazio si 183 zemlje svijeta... Sedam godina od početka strašnog rata u Damasku više nema toliko ruševina i stanovnici se polako navikavaju na nove živote bez granata i detonacija.

– Život se odvija sasvim normalno. Ulice zažive oko 11 ujutro, pune su ljudi, djeca idu u školu, promet se odvija normalno, osjeti se miris orijentalnih začina... Poslije molitve ide se na čaj i nargilu. Sve je više kuća koje iznajmljuju lokalci, nadaju se kako će se jednom kad se turisti počnu vraćati to biti unosan posao. Ljudi su me pozdravljali, nekoliko njih mi je poželjelo dobrodošlicu i zahvalili mi se na posjetu. Začudilo me se što se djeca još boje prići i dosta su rezervirani. A onda mi je vodič rekao da je to zbog toga jer su rođeni za vrijeme rata i nisu naučili vidjeti turiste po gradu. Unatoč tome što su povučeni jako su dragi i nasmijani. Kao i ostali Sirijci, nadaleko poznati po svojoj gostoljubivosti. Pričali smo o svemu, samo ne o politici. O tome ne žele puno, iako sam shvatila da je za njih Assad heroj i velika ga većina podržava, od malih, običnih ljudi, do umjetnika, pjevača, glumaca, televizijskih voditelja... Osim njega, omiljen im je i Putin. Mnogi od njih su obrazovani, znaju jezike, s nekima sam mogla razgovarati i na njemačkom, prisjeća se Maja.

Prije rata žene nisu morale pokrivati lice i imale su ista prava kao muškarci. Država je potpuno bila odvojena od religije pa su tako u slozi zajedno živjeli kršćani, židovi i muslimani. Jedno od mjesta u gradu koje se ne propušta svakako je džamija Umayyad u kojoj se nalazi grobnica s glavom svetog Ivana Krstitelja, pronađene dok se iskopavala zemlja za gradnju džamije. Nezaobilazan je i Souk Al-Hemediye, najstariji sirijski bazar gdje možete pronaći doslovno sve što poželite.

– Cijene su i više nego povoljne, na njihovu štetu. Novac se mora zamijeniti prije ulaska u zemlju, nisam vidjela mjenjačnice, a kartice nisu u funkciji. Ja sam eure u sirijske funte promijenila u Libanonu, na posljednjem kontrolnom punktu prije ulaska u zemlju. Neke novčanice koje su mi ostale sačuvala sam za uspomenu. Osim suvenira kupila sam haljine, a često sam im morala ostavljati novac jer mi nisu htjeli naplatiti, bilo im je drago da vide turistkinju. Hrana im je izvrsna, restorani su autentični s predivnom glazbom, od tradicionalne arapske do zapadnjačke. Žene se oblače moderno i s puno šminke, izgledaju dosta suvremeno, kaže Maja.

Detonacije, srećom, nije čula niti ih je bilo. Od turista je još samo vidjela skupinu Kineza, a internetom se koristila u hotelu i bio je sasvim solidan.

– Možda će zvučati čudno, ali osjećala sam se sigurnije nego u Europi gdje stalno nailazim na vojnike s dugim cijevima. Želja mi je vratiti se opet oko Uskrsa iduće godine. Ovog puta ne bih išla sama jer sam okupila grupicu istomišljenika i avanturista koji mi se žele pridružiti. Tražila sam tri osobe, a javilo se njih 18. Voljela bih otići u Palmiru i još mnoga mjesta. Plan mi je vratiti turiste na ulice Damaska i Sirije onoliko koliko je to u mojoj moći. Iz ove jedinstvene zemlje nosim samo pozitivna iskustva - zaključuje Maja.

Drevna metropola

Grad Damask ima oko 1,7 milijuna stanovnika, a s okolicom oko tri milijuna.

Hrvatska enciklopedija navodi: Damask leži na rijeci Baradi (oaza Guta) u istočnome predgorju Antilibanona, na visini od 680 m. Oko 80 km udaljen je od obale Sredozemnoga mora. U starom, orijentalnome dijelu grada (na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine od 1979.) jedna je od najglasovitijih džamija islamskoga svijeta, Velika džamija iz doba Omejida (VIII. st.), citadela (pregrađena u XII. st.), ri ekonstruiran Saladinov mauzolej. Damask je kulturno, trgovačko, financijsko i industrijsko središte zemlje. Sačuvani su stari obrti (izradba predmeta od bakra, mjedi i stakla; tkanje sagova, izradba intarzija...

Damask - naselje potječe iz IV. tisućljeća pr. Kr., iz predsumerskoga predsemitskog doba. U XVI. st. pr. Kr. Damask je bio pod vlašću Egipta, kada je prvi put zabilježeno ime (Dimaška), poslije pod Hetitima. Oko 1000. pr. Kr. bio je središte neovisnog Aramejskoga Kraljevstva, a svoj najveći procvat doživio je u prvoj polovici IX. st. pr. Kr.

Godine 732. pr. Kr. osvojio ga je asirski kralj Tiglatpileser III., 604. pr. Kr. Babilonci, a 538. pr. Kr. Perzijanci. Nakon bitke kraj Isa (333. pr. Kr.) pripao je carstvu Aleksandra III. Velikoga. Od III. do I. st. pr. Kr. vladali su njime Seleukidi i arapski Nabatejci; od 64. pr. Kr. pod rimskom vlašću. U V–VII. st., kao predstraža Bizanta, Damask je često stradao u ratovima s Perzijancima, a 636. zauzeli su ga Arapi. Kao sjedište kalifa Omejida (661–750) doživio je nov procvat, a za bagdadskih kalifa Abasida izgubio na utjecaju. U XI. st. Damask je pod Seldžucima. U XII. st. važno muslimansko uporište u križarskim ratovima. Od 1250. vladali su njime egipatski mameluci. Godine 1401. osvojio ga je i opustošio Timur, a 1516. zauzeo sultan Selim I.

Pod Osmanskim Carstvom Damask je ostao sve do 1918., s prekidom od 1831. do 1840. kada je ponovno bio u vlasti Egipta. U XIX. st. postao je središte arapskoga nacionalnog preporoda. Godine 1918. zauzele su ga trupe emira Faisala uz pomoć postrojbi generala Edmunda Henryja Allenbyja. Kada je 1920. proglašena neovisna kraljevina Sirija, Damask je postao prijestolnica nove države – ujedinjene Sirije, Libanona i Palestine. Kako Francuska i Velika Britanija nisu priznale novu državu, francuske trupe ušle su u grad (1920). Godine 1922., odlukom Lige naroda, Damask je postao sirijska prijestolnica pod francuskim mandatom.

Godine 1925. -26. u Damasku je izbio ustanak sirijskih nacionalnih snaga protiv kolonijalnoga režima. Nakon kapitulacije Francuske 1940. Damask priznaje vladu u Vichyju. Godine 1941. osvajaju ga savezničke trupe i vojska generala Charlesa de Gaullea; iste godine proglašena je i neovisnost Sirije. Godine 1945. došlo je do sukoba sirijskih i francuskih snaga, koje su izvršile zračno bombardiranje Damaska (31. V. 1945), ali su se na intervenciju Velike Britanije konačno povukle iz Sirije 1946, navodi Hrvatska enciklopedija.

U novije vrijeme Siriju je pogodio građanski rat koji se od proljeća 2011. godine, vodi između vlade predsjednika Bashara al-Assada na jednoj strani i džihadističkih pobunjenika na drugoj strani, koji uz pomoć zapadnih sila i njihovih arapskih saveznika nastoje svrgnuti njega i vladajuću stranku Baas. No, Assad se održao na vlasti uz pomoć Rusa.

Proteklih dana u Siriji turska je napala kurdske postrojbe na sjeveroistoku Sirije. Do sada je u toj akciji poginulo nekoliko stotina ljudi, a na desetke tisuća stanovnika odlučilo je u strahu napustiti svoje domove, javlja Reuters.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. siječanj 2023 12:07