StoryEditor
ŽivotTKO JE NAJJAČI KOLEKCIONAR U HRVATSKOJ

Ivo Sanader i Nadan Vidošević kao novi Strossmayer i Mimara?!

Piše PSD.
24. listopada 2010. - 00:34

Bez obzira je li bivši premijer Ivo Sanader za nedavna posjeta Americi kupio dva Picassa ili ne u newyorškoj galeriji, otvorio je uz nagađanja s tim u vezi i brojna pitanja. Tko su najveći hrvatski kolekcionari? Jesu li nužno u pitanju političari i tajkuni? Kako dolaze do slika? Kolike su svote u pitanju? Što će sa slikama kad im dođu u posjed? Kako ih sačuvati od lopova i izbjeći neugodna pitanja javnosti?

Sve u svemu, tabu tema, jer izdvajati za slike mogu samo “šporkani”, dok većina gladuje! Ma, je li baš tako? Ili je u pitanju strast kojoj se ne da odoljeti. Provjereni način pranja novca ili još bolje pametna investicija na kojoj se ne da izgubiti? Ma, kad će Picassu pasti cijena? Ili toliko popularnom u nas Bukovcu?

Kako se ponašaju naši kolekcionari umjetnina, s obzirom na to da smo u nezavidnim tranzicijskim okolnostima? Onima gdje kolekcionarom gotovo znači biti lopovom? Žele li ostati anonimni ili im ipak ne da vrag mira pa su spremni prigodno i ustupiti vrijedne eksponate za zanimljive i intrigantne izložbe?

Slikarski kapitalci

Recimo poput one nedavno održane u zagrebačkim Klovićevim dvorima “Remek-djela iz privatnih zbirki”, kojoj je uz asistenciju Igora Zidića organizator bio Žarko Deči, zagrebački galerist i kolekcionar, a imala je cilj podastrijeti oku javnosti nepravedno skrivene radove hrvatske moderne. A kod onih što uvijek u nešto sumnjaju i potpiriti nagađanja tko im je vlasnikom, budući da je većina nastojala ostati anonimna, bez obzira što su dali radove za izložbu.

Ili još bolji primjer, izložba “Izbor iz zbirke Vjeke i Branka Roglića”, od 42 slike, 15 skulptura i 24 medalje najvećih hrvatskih likovnih umjetnika 20. stoljeća, priređena u zagrebačkoj galeriji Laval Nugent, uvaženoga poslovnog čovjeka za kojega vrijedi da je znao prepoznati prave umjetnike, a karijere kipara Kuzme Kovačića i slikara Harija Ivančića potkrjepljuju izrečenu tezu. Pa ustupljeni kapitalci Sanadera i Nadana Vidoševića za izložbu “Vlaho Bukovac - hrvatski kozmopolit” u Haagu.

Nahmadove tajne

Bez obzira što su Sanader i Picasso zakotrljali i proširili priču, praksa pokazuje da će joj malo tko i teško ući u bit. Jer galeristi, ovi naši, a kamo neće tako moćni kao Helly Nahmad, što svoje biserje čuvaju u trezorima Švicarske, nastoje sačuvati diskreciju kupca, a sva naklapanja ovit će celofanom zvanim poslovnost. Ako ne drugo, čine se zanimljivima naklapanja, bez obzira na sadašnju stigmu u javnosti, tko će nastaviti lanac započet Strossmayerom, nastavljen Mimarom, hoće li se netko sjetiti dobrotvorstva Ive Marinkovića u Bolu?

Hoće li umjetnička ostavština velikog, ako ne i najvećega živućeg hrvatskog kolekcionara, Zagrepčanina Josipa Kovačića iznjedriti i muzej hrvatskih slikarica. Mogao bi ga “preteći”, idejom, Albert Faggiani, gospodarstvenik iz Pule koji zadnjih desetak godina s konzultantima radi na izuzetnoj zbirci umjetnina koju želi sačuvati kao cjelinu i predstaviti je javnosti. Iskrenije od svega ne želi “licemjerno” skrivati svoj trud, znanje i umijeće. Koliko će još proći do normalnih vremena?

Kad će nas mimoići zabluda da je posjedovanje umjetnina bitnije od samoga konzumiranja umjetnosti? Hoće li doći vrijeme gdje će opće dobro nadglasati privatnost, posesivnost i biti predano oku javnosti? I što kada stanovi postanu tijesni za sve ono što vam je život značilo, hoće li umjetninama natrpani saloni postati preko noći darovnice, zapravo temelji budućih muzeja? Slučaj Biškupić u Splitu...

Pa kad se sve zbroji, a strasti i spekulacije oko Sanadera dovedu u normalne vode, kolekcionarom se postaje ipak iz ljubavi prema umjetnosti. Materijalna vrijednost ipak je, čini se, u drugom planu. Zdravko Mihoćinec, voditelj zagrebačke aukcijske kuće Kontura, potvrđuje izneseno. - Pomalo će se stanje profilirati, pa i kultivirati. Financije i investicije s tim u vezi još uvijek su bezrazložno dominantne u javnosti. Kolekcionari su ljudi koji vole i razumiju umjetnost, imaju istančan odnos prema povijesnoj i kulturnoj baštini, a u “posao” su ih uvukli estetika i vizualni moment.

Tek iza toga dolazi, recimo, statusni simbol posjedovanjem neke slike i velikog imena u kolekciji, materijalna komponenta. Rijetko sam osjetio kod ljudi da su kupovali umjetnine imajući na umu jeftino kupiti, a skupo prodati. Kupnja neke slike ili antikviteta gotovo nikada nije rezon, nego malo dublji motiv. Ima velikih kolekcionara koji žele intimu s vrednotama, ali je sve više onih koji paralelno vode i stručni dio posla oko zbirki, otkrivajući zaboravljenu faktografiju bitnu povjesničarima umjetnosti i spašavajući tako za budućnost neprocjenjivi segment kulturne baštine - tvrdi Mihoćinec.

Ipak, može li se poput kockanja i to nazvati strašću, bolešću ili barem simptomima? Krađa iz ateljea zagrebačkog kolekcionara Gorana Serdarevića, vrijedna više od deset milijuna kuna, na vidjelo je iznijela i “pospremanje” ateljea pok. Otona Glihe. Famoznim gromačama ni Serdarević nije odolio. Cilj očito ne bira sredstvo! “Pravi kolekcionari iščekuju idealnu prigodu da se domognu neke slike, oboružani su strpljenjem bez obzira na konkurenciju”, reći će Davor Vugrinec, nekadašnji nogometni reprezentativac, igrač Dinama, Leccea, Trabzonspora...

Zbirku koju je skupljao više od deset godina, čine redom remek-djela Medovića, Kraljevića, Stančića, Joba, Srneca, Vidovića, Uzelca, Crnčića, Babića... pa Meštrovića, Kršinića, Radauša, Radovanija..., a “dopunjuje” je oko stotinu radova ključnog slikara hrvatske moderne Ive Režeka, kojima je izlagačka vrata širom otvorio i Gradski muzej Varaždina. Nije on jedini kolekcionar hrvatske moderne među nogometašima. Činili su to i ranije, na “lokalnoj razini” zanimljivi, pok. Ljubo Kokeza, bek Hajduka, ali i vratar Stanko Babo Mrduljaš, danas sa sinovima galerist i kolekcionar. I vratar Dinama Tomislav Butina, kolekcionar koji obožava i podupire mlade umjetnike.

Splitski krug

Iako je platežna moć ipak odlučujuća, ona koja u konačnici formira kolekcionara i daje mu legitimitet - ljubav prema umjetnosti ponekad je jača i od novca. Upornost u obilascima ateljea i prijateljevanje sa slikarima zna biti i te kako učinkovito. Ne za vraga, znalo se za socijalizma govoriti kako su zagrebački doktori, a ne povjesničari umjetnosti, stvarali imena.

Tko su moćni splitski kolekcionari, bez obzira jesu li zbirke naslijedili, pa ih dopunili, ili do njih došli vlastitim angažmanom, nije pristojno nagađati. Ipak, ima tu i liječnika opće prakse, psihijatara, nastavnika likovne kulture, odvjetnika, direktora bivšim socijalističkih mastodonta, službenika s conte titulom..., a zanimljivo je spomenuti da je svojedobno najjača zbirka umjetnina u Splitu bila jednog poslenika škvera!

Na koncu, valja očekivati da postoji neki originalni Picasso u Hrvatskoj. Nekadašnji veleposlanici Jugoslavije po svijetu bili su u prilici lakše doći do cijenjenih umjetnina. A, ako je Sanader i pojačao svoju kolekciju s Picassima, moguće će upravo oni biti biti jezičac prevage nad onom Vidoševićevom.

IGOR BREŠAN

Svemoćna Dora Maar

Trogirska pjevačica Tomislava Miše Tommy, za američko tržište Tommi Mischell, i sama kolekcionarka sa suprugom Nickom, posjedovala je dva mala Picassova crteža ali i kolekciju svjetski poznatih umjetnika, kolekciju različitih antikviteta... Iz ljubavi, koja je “trefila” supruga joj, također Trogiranina, danas se rodio biznis. “Klijenti u Americi naručuju kod nas rješenja interijera i slike u njima, a odgovor u poslu nikada ne smije biti negativan! Picasso je najtraženiji iz faze kad je bio s Dorom Maar.

Posebno su na cijeni njezini portreti koji dosežu astronomske iznose. Službeno najveća cijena za tu kategoriju postignuta je 2006. u aukcijskoj kući Sotheby’s, 96 miljuna dolara, a novac je izdvojio jedan ruski bogataš. Crteži i akvatinte kreću se od 200.000 pa do milijun dolara, gvaševi idu od 2 do 6 milijuna. Naravno, najcjenjenija su ulja, koja dosežu cijene od 6 milijuna dolara pa nadalje. Plava faza i inače raniji radovi postižu cijenu od 20 do 106 milijuna dolara. Ti se radovi vrlo rijetko mogu naći na tržištu, jer su uglavnom po muzejima.

Zadnji takav rad prodan je za 106 milijuna dolara ove godine u aukcijskoj kući Christie’s, a govori se da ga je kupio jedan ruski tajkun. Ima svega pet galerija u New Yorku u kojima se mogu povremeno kupiti Picassovi radovi: Jan Krugier, Aquavilla, Hammer, Gagosian i Helly Nahmad. U ovim galerijama Picasso se može nabaviti jeftinije nego ako se kupuje preko aukcijskih kuća, pogotovo ako su u pitanju Christie’s & Sotheby’s.

Prosudba (i) na neviđeno

Tko su prestižni hrvatski kolekcionari i na neviđeno je (uglavnom iz tiska) lako “zaključiti”. Bez redosljeda to su: Marinko Sudac, Veljko Marton, Ivica Todorić, Josip Rajić, Filip Trade, Pajo Kanižaj, Božo Biškupić, Tomislav Kličko, već spomenuti Ivo Sanader, Nadan Vidošević, Josip Kovačić, Branko Roglić, Davor Vugrinec, Albert Faggiani...

Izdvojeno