Kako i ne bi, na smetlište je otišlo možda i neko vrijedno papirnato svjedočanstvo dalmatinskog života, neka od kartolina koja je mogla imati drugu budućnost. Recimo, sačuvati se među folijama vrijedne kolekcionarske zbirke. Ili završiti u ukoričenom Golešovu projektu, spektakularnoj monografiji pod nazivom Zaboravljena Dalmacija na starim razglednicama.
Kroz ruke mi jeprošlo 20.000 kartolina
U svojoj strasti za očuvanjem dalmatinske patine, Goleš je prije nekoliko godina krenuo u jedan vrlo zanimljiv publicistički projekt, objedinjavanja najvrednijih, najzanimljivijih, najstarijih kartolina s našeg područja. Pohranio ih je među stranice svoje bogate, 3,5 kilograma teške, impresivne knjige, istinskom kolekcionarskom blagu. Uz pomoć kolega, ljudi koji se isto tako pažljivo, strpljivo bave ovim hobijem, imao je prigodu pogledati neke od najvrednijih zbirki kartolina iz privatnih arhiva. A onda uz pomoć istih tih dragih ljudi, brojne od tih papirnatih podsjetnica na život težaka i ribara, cara i seljaka, trajno ukoričiti u dalmatinsku kartolinsku kolekcionarsku bibliju.- Od prije osam godina sam postao kolekcionar razglednica, od prije četiri sam počeo s realizacijom projekta, u suradnji s ostalim kolegama. Tijekom pripreme knjige kroz moje je ruke prošlo više od 20 tisuća kartolina. Kroz prvu selekciju najrjeđih razglednica Dalmacije, izbor sam ograničio na njih 1500. Išao sam i dalje, na točno 854 razglednice iz 26 najboljih zbirki, koliko ih je našlo svoje mjesto u monografiji. Od toga je najveći broj prvi put predstavljen javnosti i publiciran. Među njima se nalazi i 250 njih gotovo neprocjenjive vrijednosti s prefiksom unikatnih, sačuvanih u samo jednom primjerku. Kada pogledam iza sebe, sada kada je prvo izdanje već odavno otišlo svojim vlasnicima, mogu reći kako knjigu nije bio problem napraviti. Problem je bio sakupiti ovako ekskluzivan fundus na jednome mjestu. Knjiga, naime, ne bi nikada nastala da nije bilo kooperativnosti kolekcionara s kojim sam većinom dobar prijatelj. I to je bila ulaznica za pristup pomno čuvanim najboljim primjercima razglednica iz njihovih zbirki – veli Goleš.
Ima nekih i kojima će možda biti žao, ima kako ne. Neki vlasnici zanimljivih dalmatinskih zbirki Goleša su odbili bez problema. Vjerojatno tada nisu ni slutili da će monografija koju je Goleš tiskao u 100 primjeraka, a planirao u tisuću, tako lako već u predprodaji naći put do zainteresiranih ljubitelja Dalmacije. I da su zadnja dva primjerka na internetskim aukcijama dosegli cijenu do 400 eura. Prvih 70 knjiga je otišlo u ruke vlasnika predstavljenih zbirki i prvih kupaca u pretprodaji, dok se zadnjih 30 razgrabilo po cijenama od 300 eura po primjerku. I to mahom među kolekcionarima.
Spreman sam platiti i tisuće kuna
Puno? Neki su tvrdili da i jest. No, ruku na srce, Goleš je ovaj monumentalni mali povijesni zbir tiskao isključivo uz pomoć kolekcionara i kupaca u pretprodaji. Da je imao više novca, tiskao bi i više knjiga, da je bilo pomoći dalmatinskih institucija, resornih ministarstava, kulturnjaka, da je netko iole shvatio kako se na ovim vrijednim primjercima kriju život i povijest, kultura i svakodnevica našeg kraja. Ali odgovor od njih stigao nije. Da jest, tada bi cijena tiskanja zbog većeg broja primjeraka zasigurno bila niža.- Ali bio je to gluhi telefon. Sramota je da nitko u Ministarstvu kulture i u županijskim odborima za kulturu nije prepoznao ovakav projekt i pomogao u tiskanju. Ali dobro, neću cjepidlačiti, jer sam ponosan šta san ovako nešto napravio. To je simbioza sačuvanog duha Dalmacije i kolekcionarske strasti. Kako to opisat? Netko za neku razglednicu neće dati ni kune, a ja ću isprsit i nekoliko tisuća. Neko je neće ni primijetiti, a ja ću radi nje otići na sajmove vani. To je stvar gledanja. Ali zato san puno ponosan kad vidim da sam napravio nešto ovako dobro - veli.
Da dobro... Zaboravljena Dalmacija na starim razglednicama postala je in knjiga među kolekcionarima. Jednom čovjeku iz Srbije kojem je žena Bračka, na adresu je otišlo sedam Goleševih monografija. Jedna je knjiga išla u Beograd, jedna na Kubu, još nekoliko u Italiju, jedna u Panamu… Kao i razglednice razmilile su se diljem svijeta. Goleš kaže kako su sve knjige bile numerirane, pa su kupci mogli birati redni broj. Jedan je tražio onu s brojem 7 jer mu je to po astrologiji sretna znamenka. Jedan onu s rednim brojem 70 po godini rođenja. A jedan 28, kada mu je sinov rođendan. Tih prvih sto vlasnika monografije naći će se i na stranicama nove knjige, još jedne Goleševe poslastice za koju je već startao s pripremama.
- Bit će to modifikacija postojeće monografije koju ću tiskati u 1500 primjeraka. I za koju se toplo nadam da ću naći sponzore što će mi pomoći u realizaciji projekta. Ima li materijala? Još kako, Dalmacija na svojim tavanima, podrumima, konobama i u starim kućama, čuva nevjerojatno blago. U ovom trenu znam za nekoliko fantastičnih zbirki, s nekoliko desetaka brutalno dobrih primjeraka razglednica. Idemo dalje, Dalmaciju treba čuvati, pokazivati s ponosom, isticati je, prezentirati, to je naše blago, tradicija – kaže Goleš, ne krijući ponos, a i zašto bi ga krio kada je to stvarno za čestitke, što su mu u prvoj monografiji tekstove potpisali tako uvaženi dalmatinoljupci i stručnjaci dr. sc. Josip Belamarić, akademik Nenad Cambj i Jakša Fiamengo, Ivan Bogavčić, Ivo Babić, Bože V.Žigo. I na tome im je jako zahvalan.
”Kapitalka” iz zbirke Mikelić
Za Goleša, a tako je zasigurno i sa svim njegovim kolegama po hobiju, razglednica nosi nevjerojatno bogatstvo podataka. Prikaz je ona stotina detalja uhvaćenih okom kamere, zornih pokazatelja navika ljudi, krajolika, detalja iz svakodnevnog života, zaleđenih crtica s pazara i trgovina, okupljališta, veselica i sahrana. Primjer je i nekoliko razglednica objavljenih u knjizi, i to premijerno, u povodu 100. godišnjice Prvog svjetskog rata, s motivima prolaska lijesova Franje Ferdinanda, austrougarskog prestolonasljednika, i njegove odabranice Sofije Chotek kroz Metković. Potom i ukrcaj njihovih lijesova na jahtu “Dalmat” koja ih je odvela do ratnog broda “Viribus Unitisa”, a on ih prebacio u Trst.- To su neprocjenjivi povijesni trenuci u svjetskim okvirima objavljeni na razglednicama! I takav se, primjerice, nalazi i u monografiji. Primjera je puno, iz knjige se mogu izdvojiti i interijer uljare u Povljima iz 1912., proslava 400. godišnjice svetog Križa u Vrboskoj, prvi slet Hrvatske sokolske župe u Šibeniku 1908., pa čak i prva razglednica momčadi Hajduka iz 1913.. Često me pitaju koja mi je razglednica najdraža. Teško je to reći, svaka je osobita. Ako ću gledati po svojoj zbirci, tada je to ona tršćanskog fotografa Vittorija Steina koja prikazuje ribarsku družinu u Zlarinu iz 1916.. Kada bih birao od razglednica koje nemam u zbirci, a da su iz knjige, izdvojio bih vjenčanje braće Karaman u Krilu iz 1906. jer nosi sa sobom veliko bogatstvo detalja. I najstariju poznatu razglednicu Splita, prema odlaznom poštanskom žigu koji je potpuno čitljiv upotrijebljenu u srpnju 1893.. Dolazi iz zbirke Mikelić u Splitu. Iduća splitska razglednica tiskana je tri godine poslije. Prema našim saznanjima najstarija poznata razglednica Dalmacije datira iz 1892., dolazi iz Zadra, prikazuje njegovu panoramu, i ne pripada nikakvoj seriji. Stoga se zaključuje da je tiskana najvjerojatnije za nekog privatnog naručitelja. Iza nje dolazi ova splitska, a onda iz Dubrovnika 1895. godine – kaže.
Kad kolekcionari “podivljaju”
Goleša je u kolekcionarstvo uveo prijatelj Tonči Vulić, a od samog starta se vezao uz topografske cjeline, lokalitet Rogoznice koji je potom širio dalje, na čitavo dalmatinsko područje. I kako to već biva, uslijedili su brojni kontakti, prijateljstva, zajednički odlasci na sajmove, potom i otvaranje facebook stranice Dalmatia old postcard koja broji skoro tri tisuće fanova. Prepun podataka pojašnjava kako su razglednice Dalmacije za vrijeme Austro-Ugarske bile jako rijetke, i da je njihovo sakupljanje danas dosta rašireno.Veli i kako postoje stotine zbirki razglednica u Hrvatskoj i izvan nje, koje čuvaju dalmatinsku kulturnu baštinu. Zašto? Iz razloga što su razni fotografi iz Europe, od Beča, Budimpešte, Trsta,Praga, kao i kolege im, nepoznati lokalni amateri, danas nepoznati široj javnosti, obilazili mala sela i gradove Dalmacije, te izrađivali razglednice u malim nakladama. Od nekoliko desetaka do nekoliko stotina primjeraka, koje su se potom prodavale po knjižarama, gostionicama i trgovinama.
- Na tržištu antikviteta se rijetko pojavljuju, i za njihovo očuvanje ponajprije su zaslužne vojske kolekcionara koje se bave kartofilijom. Nažalost, rijetke muzejske institucije prepoznaju važnost razglednica i njihovu vrijednost. U Dalmaciji se mogu tek rijetki izdvojiti, poput splitskog, kaštelanskog i drniškog muzeja. Postoji mnogo razglednica koje su sačuvane u samo jednom primjerku. Mnoge su toliko rijetke da se pojave na tržištu jednom u 15 do 20 godina. Ovisno o rijetkosti, specifičnosti motiva, mogu dosezati cijene od par desetaka, pa čak i do nekoliko stotina eura. Kolekcionari često podivljaju kada se na tržištu pojave do tada nepoznati primjerci razglednica poput, primjerice, meni zadnjeg poznatog primjera razglednice malog sela Širitovaca u drniškom zaleđu. Kolekcionar je platio 200 eura, a da nije trepnuo. Najstarije razglednice gradova poput Zadra i Dubrovnika se cijene na 500 do 1000 eura, najstarija sačuvana iz Dalmacije, splitska iz 1893-e i na više od 1500 eura. Naravno govorimo o rijetkostima – kaže Goleš.
Neke razglednice kriju nevjerojatne motive iz malenih mjesta širom Dalmacije poput vjenčanja, interijera, uljara, apoteka, prvih dalmatinskih hotela, društvenih igara, sajmova, sletova, odavno srušenih spomenika. Hobi je to u svakom slučaju i jedinstven i poseban. Ali i zanimljiv jer kolekcionari nemaju kataloge iz kojih mogu saznati koliko je razglednica pojedinog mjesta izdano, u kolikim tiražama.