Jedna Hrvatica katolkinja odlučila je prijeći na pravoslavlje, a o tome posljednjih tjedana snima i videozapise. O njoj smo već pisali, a u nastavku teksta donosimo razlike i sličnosti između dvije kršćanske crkve.
– Hrvatica sam i prešla sam na pravoslavnu vjeru u travnju 2026. godine. Podrijetlom sam Hrvatica i bila sam katolkinja. Živjela sam i odrasla u Njemačkoj, otišla sam u Crnu Goru i tamo sam se krstila u pravoslavnoj crkvi. Imam mnogo razloga zašto sam to učinila. Dugo sam razmišljala o tome hoću li o tome pričati u javnosti ili ne... Želim naučiti čitati ćirilicu kako bih mogla proučavati Bibliju na tome pismu, posebno zbog molitvi – navela je Sanja Ivanović, koja svoj Instagram opisuje i ovim natuknicama: "Uz Božju pomoć do financijske stabilnosti", "Za influencere i poduzetnike"...
– Pravoslavno krštenje sam imala s 39 godina u crkvi Svete Trojice u Crnoj Gori... – govori u drugom videu.
Ispod videa nanizale su se stotine i stotine komentara:
► "Neka ti je srećan krst pravoslavni."
► "Tko mijenja vjeru, taj nema svoje ja."
► "Dobrodošla, sestro!"
► "Ja sam prešla 2024., isto u Crnoj Gori."
► "Bogom blagosloveno i srećno krštenje."
► "Slava Bogu, naučila si jednu jako dobru lekciju za ceo svoj život, pravoslavlje je jedini smer hrišćanstva ispravan."
► "Čestitam, draga sestro, napravila si najbolju odluku što se tiče vere, tj. religije... Pravoslavlje je najlepša vera na svetu, najmilija Bogu i najbliža Bogu, pa nismo tek tako ortodoksi... Ostali smo verni Hristovom učenju."
► "Tko je jednom kršten ne može se još jednom krstiti."
► "Ne želim umanjivati tvoju odluku niti osporavati tvoje pravo na nju. Samo mislim da je vjera mnogo dublja od promjene imena crkve kojoj pripadamo. Bog je jedan, a suština vjere trebala bi biti ista: da postanemo bolji ljudi. Dobri sinovi i kćeri, prijatelji, učenici, članovi porodice i društva. Da imamo poštovanja, ljubavi, razumijevanja i dobrote za druge. Kada čovjek počne raditi na sebi i živjeti ono u što vjeruje, tada molitva dobiva svoj pravi smisao. Tada manje razmišlja o tome koliko je koja riječ ili stavka u Bibliji drukčije protumačena, a mnogo više o tome kako da svojim životom pokaže vjeru. Jer promjene koje zaista vrijede ne počinju promjenom vjerske pripadnosti, nego promjenom čovjeka iznutra. A tek kada se promijenimo iznutra, počinju se mijenjati i stvari oko nas."
► "Još samo da se udaš za pravoslavca i onda je sve u jednom paketu."
► "Hrvatica, katolik i prešla na pravoslavnu vjeru i krstila se. Pa ako si katolik, znači da si već krštena i to je to za svu vječnost. Ne može se krstiti dvaput, triput… Samo se može preći u pravoslavnu vjeru, a ne ponovno krstiti."
► "Na kraju krajeva nije ni bitno koje smo vere nego koliko smo zapravo ljudi."
► "Au, ljudi, jbt, koji vam je klinac? Svako nek‘ radi kako želi sve dok ne škodi nikome. Koga briga ko ide u koji hram? Da li će ikada na Balkanu razum prevladati?"
► "I ja sam Hrvatica, preći ću na pravoslavnu vjeru. Rođena sam 1973."
► "Čitaj slobodno i ‘Jeruzalemsku Bibliju‘ u hrvatskom prijevodu. Ništa joj ne fali."
► "Da smo normalni, trebalo bi biti svejedno. Jedan je Isus bio..."
► "Nisi mijenjala vjeru, i dalje si kršćanka, jer i dalje vjeruješ u Boga, Isusa i Svetog Duha."
► "Hrvatica od stoljeća sedmog, to potvrđuju te naočale."
► "Ti si mogla naučiti ćirilicu i bez prijelaza u pravoslavnu vjeru. A što si prešla u pravoslavnu vjeru, nisi ništa postigla, Bog je jedan, samo da znaš."
► "Mene zanima jeste li se krstili dva puta?"
Što razlikuje pravoslavlje i katoličanstvo?
Što razlikuje pravoslavlje i katoličanstvo? Ukratko, stoljeća podjela, različit teološki nauk i različito shvaćanje crkvene vlasti. Pravoslavlje i katoličanstvo dvije su velike kršćanske tradicije koje povezuju zajednički povijesni korijeni, vjera u Isusa Krista i sakramentalni život. Njihove se razlike, međutim, ne svode samo na obrede, izgled crkava ili običaje. U središtu razilaženja nalaze se pitanja crkvene vlasti, osobito uloge pape, te pojedina teološka učenja koja su se tijekom stoljeća različito razvijala na kršćanskom Istoku i Zapadu.
Najkraće rečeno, katolici priznaju papu kao vrhovnog poglavara Crkve, dok pravoslavni ne prihvaćaju njegovu univerzalnu vlast nad svim kršćanima. Pravoslavne crkve imaju vlastite poglavare i upravna tijela, a carigradski patrijarh među njima ima prvenstvo časti, ali nije "pravoslavni papa". Upravo je različito razumijevanje prvenstva rimskog biskupa jedno od najvažnijih pitanja koja i danas razdvajaju dvije tradicije.
Raskol nije nastao preko noći
Kao simbolična godina razdvajanja najčešće se navodi 1054., no podjela nije nastala jednim događajem. Stoljećima prije toga kršćanski Istok i Zapad postupno su se udaljavali zbog jezičnih, kulturnih, političkih i crkvenih razlika. Na Zapadu je prevladavao latinski jezik, a na Istoku grčki, dok su se Rim i Carigrad razvijali kao različita središta crkvenog života i utjecaja.
Napetosti su kulminirale 1054., kada su papinski izaslanici izopćili carigradskog patrijarha Mihaela Kerularija i njegove pristaše, a carigradska sinoda potom izopćila izaslanike. Posebno težak udarac odnosima zadali su križari osvajanjem i pljačkom Carigrada 1204. godine. Nasilje nad istočnim kršćanima i oskvrnuće njihovih svetinja produbili su nepovjerenje te dodatno otežali kasnije pokušaje pomirenja.
Papa i patrijarsi: najvažnija razlika u ustroju
Katolička crkva razvila je ustroj u kojem papa ima vrhovnu vlast nad cijelom Crkvom. Pravoslavlje, nasuprot tome, čini zajednica autokefalnih, odnosno upravno samostalnih crkava. Među njima su, primjerice, Ruska i Rumunjska pravoslavna crkva, koje imaju vlastite poglavare i samostalno uređuju svoj unutarnji život. Carigradski patrijarh ima posebno mjesto u pravoslavnom poretku, ali nema nad svim drugim crkvama ovlasti usporedive s onima koje papa ima u Katoličkoj crkvi. Postoje i teološki sporovi...
Jedna od najpoznatijih praktičnih razlika odnosi se na svećenički celibat. U latinskoj katoličkoj tradiciji celibat je pravilo za svećenike, dok u pravoslavlju oženjeni muškarac može postati svećenik. Važan je, međutim, redoslijed: brak se sklapa prije ređenja, a ne nakon što je netko već postao svećenik. Pravoslavni biskupi ne mogu biti oženjeni.
Zato raširena tvrdnja da se "pravoslavni svećenici mogu ženiti" nije sasvim precizna. Točnije je reći da pravoslavlje dopušta ređenje oženjenih muškaraca.
Pomirenje postoji, ali potpuno jedinstvo nije obnovljeno
Odnosi katolika i pravoslavnih tijekom povijesti nisu bili samo povijest sukoba. Bilo je više pokušaja obnove zajedništva, među njima na saborima u Lyonu u 13. te u Firenci u 15. stoljeću. Postignuti sporazumi, međutim, nisu doveli do trajnog ujedinjenja, među ostalim zato što nisu bili prihvaćeni u široj pravoslavnoj zajednici. Važan pomak dogodio se 1965., kada su papa Pavao VI. i carigradski patrijarh Atenagora uklonili uzajamna izopćenja povezana s događajima iz 1054. godine. Time nije obnovljeno puno crkveno zajedništvo, ali je učinjen snažan simboličan korak prema prevladavanju višestoljetnog neprijateljstva.
Evo što pišu katolički vjerski portali:
• Katolička i Pravoslavna Crkva imaju zajedničke korijene i velik dio vjerske baštine, ali ih razdvajaju pitanja crkvene vlasti, pojedina teološka učenja i razlike u obredima.
• 1054. godina smatra se simboličnom prekretnicom raskola. Tada su papinski izaslanici i carigradski patrijarh Mihajlo Cerularije izrekli međusobna izopćenja, nakon dugog razdoblja napetosti.
• Razdvajanju nisu pridonijele samo vjerske rasprave nego i politički interesi, kulturne i jezične razlike te suparništvo crkvenih središta.
• Obje tradicije vjeruju u Trojstvo i Isusa Krista, štuju Bogorodicu te se oslanjaju na Bibliju, crkvenu predaju i nauk svetih otaca.
• Suglasne su o nadahnutosti novozavjetnih knjiga, dok u popisima i razvrstavanju pojedinih starozavjetnih knjiga postoje razlike.
• Pravoslavne Crkve općenito priznaju sedam ekumenskih sabora prvog tisućljeća, dok Katolička Crkva ekumenskima smatra i kasnije sabore.
• Jedan od ključnih sporova odnosi se na Filioque, latinski dodatak „i od Sina” u vjerovanju. Pravoslavni prigovori odnose se i na teološko značenje dodatka i na jednostranu izmjenu zajedničkog teksta.
• Katolička Crkva papi priznaje vrhovnu vlast nad cijelom Crkvom, dok pravoslavlje povijesno prvenstvo Rima uglavnom razumije kao prvenstvo časti, a ne pravo upravljanja svim Crkvama.
• Pravoslavlje ne prihvaća katolički nauk o papinskoj nepogrešivosti, koja se odnosi na konačno definiranje učenja o vjeri i moralu pod određenim uvjetima.
• Obje tradicije imaju razvijen sakramentalni život. Mnoge razlike odnose se na obred i disciplinu, a ne na samo postojanje sakramenata.
• Krštenje se u pravoslavnoj praksi uobičajeno obavlja trostrukim uranjanjem, dok je na katoličkom Zapadu rašireno polijevanje vodom.
• U pravoslavlju svećenik redovito podjeljuje miropomazanje odmah nakon krštenja. U latinskoj katoličkoj praksi potvrda je najčešće odvojena od krštenja, a redoviti je djelitelj biskup.
• Latinska euharistijska tradicija upotrebljava beskvasni, a bizantska kvasni kruh. Razlike postoje i u načinu pričešćivanja te pristupu pričesti male djece.
• U tumačenju euharistije Zapad je osobito naglašavao Kristove riječi ustanovljenja, dok Istok snažno ističe epiklezu, molitvu zazivanja Duha Svetoga nad darovima.
• Pravoslavno razumijevanje pokore naglašava njezinu iscjeljujuću i odgojnu svrhu, dok katoličko uključuje i pojam zadovoljštine. Prijepori postoje i oko katoličkog nauka o oprostima.
• Katolički nauk inzistira na nerazrješivosti valjano sklopljene i izvršene sakramentalne ženidbe. Pravoslavna praksa u određenim okolnostima dopušta novi crkveni brak, uz uvjete koji se razlikuju među Crkvama.
• U latinskoj Katoličkoj Crkvi celibat je uobičajena obveza svećenika. Pravoslavlje dopušta ređenje oženjenih muškaraca, ali to ne znači slobodno sklapanje braka nakon ređenja.
• Katolici i pravoslavci mole za pokojne, ali pravoslavlje ne prihvaća nužno katoličku formulaciju čistilišta. Sama molitva za preminule ne znači jednako tumačenje posmrtnog čišćenja.
• Obje tradicije snažno štuju Mariju, ali pravoslavlje ne prihvaća na jednak način katoličke dogmatske definicije Bezgrešnog začeća iz 1854. i Uznesenja iz 1950. Prijepori uključuju sadržaj definicija i autoritet pape koji ih je proglasio.
• Unatoč podjelama, zajednička baština ostaje velika. Za razumijevanje razlika važno je odvojiti službeni nauk od mišljenja pojedinih teologa i lokalnih običaja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....