StoryEditor
ŽivotNije čovjek, nego

Haiku majstor s Martinske glavice: naoružan dugom sijedom bradom i poezijom, Srđan stihom i smijehom prkosi životu

17. travnja 2017. - 23:00

Praćeni cvrkutom ptica i zujanjem razigranih kukaca, uspeli smo se na Martinsku glavicu, brežuljak na rubu slikovitog sela Žrnova smještenog u zaleđu utvrđene Korčule, pa smo pod stoljetnom česminom, čije korijenje ljubomorno stišće temelje tamošnje crkve sv. Martina, pronašli zaklon od jakog proljetnog sunca.

Pjesnik Srđan Duhović, naoružan dugom sijedom bradom i poezijom, kolegica Anđela fotoaparatom i ja perom, sjeli smo na ugrijani kamen da bismo se podružili gdje se valjda i sam svetac odmara na ovakve dane, ne bismo li doznali više o ovom umjetniku i osobenjaku, koji stihom i smijehom, kako ćete doznati, prkosi životu.

'Osjećam se kao dječačić'

– Po struci sam pitur, tako sam i zaslužio mirovinu, a pisati sam počeo kasno; tek pred tridesetak godina – govori nam uz zagonetan pogled, veselo kriveći brk, kao da nas iskušava; testira nam reakciju pa na naše tiho odobravanje nastavlja.

– Taman negdje kad sam počeo zarađivati, još u srednjoj školi, počeo sam i bilježiti te stihove. Upoznaš neku žensku osobu i tako to krene – smije se univerzalnoj pjesničkoj istini.

– Onda ste ih sigurno zavodili pjesmom. Bit će ste im recitirali pod prozorom – pozivam na detalje.

– Više sam ja to okreća na šalu. Ja se volim puno šaliti. Neozbiljan sam čovjek. Osjećam se kao dječačić od petnaest godina – naglašava kao da se u tome krije tajna njegove moći, početak i kraj njegove priče.

– Što vas je navelo na to da te svoje stihove i zabilježite? Sjećate li se prvog trenutka kada ste odlučili nešto zapisati?– zanimam se za trenutak kada je deblji kist zamijenio tanjim, zamišljajući ga kako u trlišu umrljanom od boja, na vrh kakvih skala, s pinelom u ruci zaneseno recitira sebi u bradu.

Sve je na papirima

– Aaah – uzdiše sjetno ne skidajući osmijeh s lica.

– Moralo je to biti negdje u društvu, na poslu, ili na fešti. Ne sjećam se točno... Oduvijek sam čini što me volja. Hodao sam okolo, govori s ljudima i na papirima koji bi mi se našli pri ruci zapisiva misli. Komad karte s poda bi posluži, samo da ne zaboravim. Prvu sam zbirku poezije, "Dani do kraja", izdao 1990. godine – prisjeća se pa iz vrećice vadi jedan takav "komad karte", istrgnut iz kakve bilježnice, na koji je velikim slovima napisao naslove svojih zbirki, kronološki ih poredavši po godinama izdanja.

– Uvijek vam to kod mene ovako izgleda – reagira na naše čuđenje "razlistanoj" vrećici.

– Posvuda su papiri. Svaka pjesma na svom listu, otkinutom kantunu, izgužvanoj ambalaži. Sve što vridi i što me zanima zapisano je na nekom papiru. Ništa ja ne tipkam – smije se na sam spomen te riječi pa objašnjava kako ima prijatelja koji mu pomaže u onom dijelu komunikacije koji odrađuje "emajlom", dok sve ostalo, kaže, sam rješava olovkom.

Poezija na otoku

– Ovo mi je najnovije; moja druga zbirke haiku poezije – govori nam, iz vrećice potom vadeći omanju knjižicu i CD.

Četrdesetak kratkih pjesama ukoričenih pod naslovom "Ritam samoće", kako doznajemo, izdvojio je iz barem dvostruko toliko zapisanih u protekloj godini, odnosno, od izdanja njegova prvog "nosača zvuka", na kojem svoje stihove govori uz glazbenu pratnju Marija Merdžama, a u aranžmanu kantautora Damira Poše, njegova, kako ističe, dugogodišnjeg dobrog prijatelja.

– Pa otkuda vam haiku? – krećem redom otvarajući prostor očekivanoj šali.

– A tako mi je došlo – spremno će gradeći zagonetku uz neizbježan osmijeh.

– Nije baš uobičajen vid poezije na otoku – ne popuštam.

– A nije – smije se gladeći bradu pa nastavlja:

– Nekako mi se svidio taj haiku. U par stihova rečeš sve. Haiku poezija zna biti toliko jaka da je jača od dugih pjesama. I dobro je prihvaćena! Valjda i zbog vremena u kojima živimo; nema se vremena – smije se, sliježući ramenima kao da ne razumije zašto je tome tako pa nastavlja ne krijući zadovoljstvo.

'Što je više svita, luđi sam!'

– Na promociji moje prve zbirke haiku pjesama, "Izgubljeni koraci", cila se naklada rasprodala već idućeg dana. Zamislite vi to! Tako da je doživjela i drugo izdanje – razdragano će naš sugovornik, prisjećajući se ugodnih trenutaka pred publikom.

Pod svjetlima pozornice, kaže, najviše uživa.

– Što je više svita – luđi sam! U akciji sam najinspiriraniji. Ja ne recitiram svoje stihove ovako – govori nam ustajući u svečanu pozu, ruke ispružene pod bradom kao da čita kakvu najavu.

– Ja skačem i vičem – nastavlja razigrano, nezgrapnim skokom dočaravajući zanos.

– Moja poezija se na raznoraznim mjestima događa i to je ono što me puni i pokreće. Sjećam se kad sam imao predstavljanje svoje prve zbirke u Splitu, bila je to jedna prekrasna večer. Nastupio sam u Narodnom sveučilištu, a sve je prenosila i TV Jadran između poluvremena finala svjetskog kupa. Rodica mi je tada bila ravnateljica u HNK-u Split i dovela je cijeli jedan četvrti razred gimnazije.

Dica su se oduševila! – prisjeća se nastavljajući nizati uspomene na javne nastupe.

'Ludi pjesnik s Korčule'

Kako doznajemo, kroz suradnju s prijateljem Damirom mnogo je puta bio u prilici recitirati svoje stihove u najneobičnijim prigodama. Rado, kaže, pamti kada je u zagrebačkom kazalištu "Mala scena" publiku oduševio izborom svoje haiku poezije, praćen defom u vlastitoj izvedbi.

Ustavši iz publike, odšetao je, prisjeća se, na pozornicu, gdje je izrecitirao svoje u maniri pravog zabavljača pa se skrušeno vratio na svoje mjesto, što je, dodaje, cijela dvorana pozdravila ustavši uz gromoglasan pljesak, a slično je, kaže, prošao i u Rock klubu u Kninu.

– Damir je tamo gazdi reka: "Imam jednog ludog pjesnika s Korčule i volio bih da on nešto izrecitira prije mog nastupa", na što se ovaj čudio, ali mu je reka: "Ajde, ako ti misliš da je to dobra ideja." I tako sam ja doša na "stejdž" ispred punog kluba ljudi i odradi svoje vradžbine – govori nam mašući rukama kao da oko sebe plete nevidljivu mrežu, pa rasplesanih očiju nastavlja recitirajući: "Nisam čovjek, nego vrač. Blago onima koji su takvi!" – stihove jedne od omiljenih mu pjesama, koji ga, dodaje, najbolje opisuju.

– Odradi sam ja tamo svojih dvadeset minuta i za cilo se vrime muha nije čula. A zamisli, publiku koja je došla skakati na rock koncert – smije se prizivajući uspomene pa dodaje kako su ga na njegovo i njihovo iznenađenje i tom prilikom s pozornice oduševljeno ispratili pljeskom i ovacijama.

– Meni ih nije teško dobiti na svoju stranu – dodaje nudeći objašnjenje:

– Zasviram ja ponekad i harmoniku, a ne samo def, ne bi li što jasnije dočara atmosferu. Uprizorio stihove. A kad me uhvati ludost, na pozornici i pričam i pjevam i sviram i plešem. Nitko na to ne ostaje ravnodušan – radosno zaključuje, pa dodaje kako je širenje dobre energije u njegovoj prirodi, jer ga se, kako ističe, "nikada ne može vidjeti da nije nasmijan".

Na pitanje što ga inspirira, poziva se na ljubav prema ženi, pa ističe kako se ipak nikada nije ženio jer mu je sloboda bila draža. Na stihove ga, ističe, pozivaju slike zbilje koja ga okružuje, ne štedeći dalmatinske motive poput masline, težaka i sutona, a zabavio se i "filozofijom samog življenja", naoko ponekad sumornoj tematici dajući polet i nadu, kako i priliči njegovoj pojavi.

U akciji zapisujem najmoćnije stihove

Svoje zbirke, kako doznajemo, Srđan tiska u Skoplju, jer je tamo jeftinije, a s omiljenim mu društvom pjesnika iz susjednih zemalja često nastupa po cijeloj regiji, kada "u akciji i ekipi zapisuje najmoćnije stihove". Među dražim mu je iskustvima, kaže, nastup na lanjskoj Balkanijadi u Subotici – za koju kaže da je nešto poput pjesničke olimpijade, a s posebnim veseljem, priznaje, iščekuje ovogodišnji, treći međunarodni znanstveno-književni susret "Petar Kanavelić i Korčula", posvećen korčulanskom pjesniku koji je stvarao u 17. stoljeću, a čiji je ponosni idejni začetnik.

Preveden na mnoge jezike

Srđan Duhović član je Hrvatskog književnog društva u Rijeci, zatim Hrvatskog društva pisaca, kao i Bugarskog društva neovisnih pisaca, te Matice hrvatske i "Jutra poezije" – najstarije književne tribine na svijetu. A njegove su pjesme, otkriva nam ne krijući ponos, prevođene na slovenski, makedonski, talijanski, engleski, bugarski, rumunjski i druge jezike.

Kapi u noći, duga u naručju...

Iz mnoštva Srđanovih stihova izdvojili smo tek njih nekoliko koji će vam, uvjereni smo, na lice izmamiti osmijeh: 'Kapi u noći/Duga u naručju/Nestašni dječak' ili 'Kad je umor/pružio ruke.I noge/su klecale'.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. kolovoz 2022 08:15