Petra Tomeva Mitrikeskog šira hrvatska javnost upoznala je kao sudionika HRT-ovog panela "Peti dan". Ovaj makedonski "purger" diplomirao je molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu je magistrirao i doktorirao molekularnu genetiku. Područja znanstvenog zanimanja su mu molekularna genetika jednostaničnih organizama i rekombinacija i popravak DNA, genetička transformacija jednostaničnih gljiva i višestaničnih biljaka te populacijska genetika i genomika.
No svoju svestranost potvrđuje i razvijenim interesom za povijest i filozofiju znanosti, te za odnos znanosti i kršćanskog vjerovanja. O odnosu između religije i znanosti govorio je za Slobodnu Dalmaciju.
Studirali ste biologiju, na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti predajete Uvod u genetiku čovjeka. Je li bavljenje znanošću ikada dovelo u sumnju Vašu vjeru u Boga?
Ne. Pitanje Boga nije znanstveno pitanje, jer znanost nema metafizičkih sposobnosti, za razliku od filozofije. Naime, u epistemološkom smislu znanost je ograničena na logiku te eksperiment. Svi znanstveni zaključci u prirodoslovlju moraju biti logični – s jedne strane te eksperimentalno osporivi – s druge.
Drugim riječima, ako za neki znanstveni zaključak ne postoji epistemički put kojim ga se može razotkriti kao netočnog, tada takva tvrdnja ne može biti potpuno valjana prirodoslovna tvrdnja. No, takva tvrdnja još uvijek može biti valjana humanistička tvrdnja.
Dakle, zapravo, nama u prirodoslovlju nisu dozvoljena preduvjerenja. Naši zaključci, pod pretpostavkom da su logični, što određuju početne pretpostavke, nužno ovise o eksperimentu. Zato, prirodoslovlje kao takvo ne može voditi ka ateizmu jer da bi takvo stanje uma moglo biti znanstveno opravdano moralo bi iza sebe imati valjanu eksperimentalnu potvrdu.
No, Boga se ne može eksperimentalno dohvatiti bez obzira na to je li cilj opovrgnuti ga ili dokazati niti ga se može logički osporiti (to znaju svi filozofi koji drže do sebe, ali ne i svi prirodoslovci). To znači da su ateizam ili teizam kod prirodoslovaca uvjerenja koja ne bi trebala imati puno veze s time što se bave znanošću.
Trebaju li znanost i religija biti potpuno odvojene sfere čovjekovog života? Je li to moguće, s obzirom na to da znanstvena otkrića često povlače pitanje etičnosti?
Ne. Uostalom to i nije baš moguće jer se radi o dva vrlo snažna aspekta ljudskog uma: razumu i vjeri. Temeljno je pitanje da li ih se uopće može i razdvojiti?! Štoviše, postoji cijeli jedan kutak filozofije (dosta je mlad, tek 60-ak godina; pokrenuo ga je Ian Graeme Barbour (1923.-2013.), američki fizičar i protestantski teolog) koji je posvećen odnosu znanosti i religije, a ja vodim i Centar za proučavanje znanosti i religije (podružnica Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu) koji je posvećen tomu.
Pripadnik ste Pravoslavne crkve. U katoličkoj tradiciji poznati su slučajevi "trzavica" između znanstvenika i crkve (slučaj Galileo, Giordano Bruno,...). Kakav je bio odnos i kakav je danas Pravoslavne crkve i znanosti. Je li dijalog između znanosti i religije teži na "istočnom plućnom krilu kršćanstva" ili je to samo predrasuda?
Rekao bih da je potpuno suprotno. Naime, sadašnje stanje na kršćanskom zapadu što se tiče odnosa znanosti i religije zapravo je stečevina i porod srednjovjekovne skolastike (koja je bila vrlo robusna analitička filozofija, rekao bih, ali možda će me kolege filozofi izgrditi zbog ovoga, ha, ha).
Takav snažan racionalizam kojeg je skolastika uspjela iznjedriti u jednom trenutku je počeo zahtijevati empirijske dokaze, jer sama logika više nije zadovoljavala srednjovjekovne europske mislitelje, od kojih su neki u međuvremenu nepovratno izgubili svoju osobnu vjeru, čija su akademska nastojanja u tom smjeru zapravo i porodila znanost kakvu ju manje-više znamo danas.
Zbog toga su stare skolastičke dileme postale predmet umovanja i nadmudrivanja teista i ateista te u neku ruku traju i danas. Kršćanski istok u svojoj uspavanosti u okrilju tradicije kršćanskog otajstva i kontemplacije odmah je odbacio skolastiku kao nešto previše racionalno koje ostavlja premalo mjesta otajstvu te tako ostalo izvan takvog diskursa.
Stoga moje je mišljenje da je danas puno lakše o ovom govoriti na Istoku negoli na Zapadu, ako se zanemari činjenica da na Istoku za to ima i puno manje interesa. Jednostavno, teolozima tamo je ovo otprilike samo još jedna zapadna suvišna igrarija.
Je li Vas ikada ijedan argument ateističkog aktiviste impresionirao? Što biste naveli kao manjkavost, faličnost ateističkog prozelitizma?
Ja sam čovjek iz akademije i nemam namjeru izlaziti iz njenih okvira zbog bilo koje tričarije. Aktivizmu (bilo kojemu) nije mjesto u akademiji, to je čak besramno, ali i vrlo plitko-umno od strane kolega koji ga tamo provlače (ne može se ustvrditi da je akademija sveta, jer svet je samo Bog i ono što on osveti, ali ipak akademija je sklonište u kojem um može i treba boraviti neometano od strane nesuvislih ideologija).
To sam uvijek osuđivao, a tako ću nastaviti i dalje. Što se tiče argumentacije ateista, ona je po definiciji racionalna (premda dosta često i iracionalna, ovisno o sposobnostima pojedinog autora) te kao takva potpada pod škare akademske analize.
Dakle, nemam problema s čitanjem takvih tekstova, nekad su čak i zabavni (opet ovisno o autoru). Ono što je očito je da ti ljudi raspravljaju o vjeri premda (opet očito) nemaju nikakvo sakramentalno niti liturgijsko iskustvo. Stoga njihova argumentacija nužno boravi samo u racionalnom području bez ikakve mogućnost zalaženja u ono otajstveno (gdje vjera zapravo jest).
To znači da je njihova argumentacija već na početku epistemički zakinuta čineći njihove zaključke ograničenima, a ponekad i besmislenima. Zašto bi netko tko dolazi iz akademije sam sebi epistemički ograničavao svoj analitički um? To je nelogično po definiciji.
Znanost napreduje velikom brzinom. U predviđanjima čak i bliske budućnosti, postavljaju se brojni upitnici. Ako čovjek bude mogao artificijelno stvoriti novi život (klona) ili osjetno produžiti svoj život, ima li u takvom svijetu tradicionalna religija budućnost?
Pitanje je dosta hipotetsko. Teško mu ju prići potpuno akademski bez da se zađe u futurologiju, a tamo je vrlo sklisko. No, ok, znanost sama sebe ne može objasniti, potrebna je filozofija da ju se objasni. To znači da buduće super razvijeno društvo (u tehničko-tehnološkom smislu) neće tako lako moći opstati oslanjajući se samo na znanost bez suvisle filozofske potpore (tj. analize) koja nužno mora dolaziti iz akademije (ako ništa drugo, suvislo tumačenje društva će uvijek biti potrebno onima koji savjetuju političare koji donose ključne odluke koje se tiču svih nas).
A filozofi znaju da je tumačenje društva nemoguće bez retrospekcije ljudske misli, a s ciljem njene projekcije (dizajniranje budućnosti).
To pak znači da budući da ljudska misao ne može bez vjere (niti bez razuma, ako zanemarimo neke očite bedastoće koje nudi post-moderna "misao“) – tako je bar bilo tijekom cjelokupnog vremena koja se već pretvorilo u povijest – tada je jasno da je opstanak organizirane religije (posebice kršćanstva) zagarantirana.
Kako glasi Vaša definicija odnosa znanosti i vjere?
Stalni dijalog.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....