Omiš se još nije oporavio od kobne noći koju će teško zaboraviti. Uz golemu materijalnu štetu, strah i prizore vatrene stihije koja je gutala sve pred sobom, tragedija je već u prvim satima odnijela jedan ljudski život. Kada smo se nadali da će na tome stati, nakon gotovo dva tjedna liječenja stigla je još jedna najteža vijest - požar je odnio i drugu žrtvu. Omiš je ponovno zavijen u crno, dok mnogi još zbrajaju posljedice i pokušavaju se vratiti svakodnevnom životu.
U moru takvih vijesti pojavila se i jedna sasvim drukčija priča. Ne briše ona ono što se dogodilo, niti joj je to namjera. Ali podsjeća na ljude koji su te noći i sljedećih dana učinili sve što su mogli da spase druge, njihove domove i jedan od najvrjednijih dijelova omiškog kraja - kanjon Cetine.
Omišanin Malduk Vlahović (26) u petak, 28. kolovoza je oko 11.30 sati krenuo od Radmanovih mlinica i preplivao oko šest i pol kilometara Cetine do Omiša. U vodi je proveo približno tri sata. Pothvat je posvetio vatrogascima i pilotima kanadera koji su se borili s požarom i spriječili da vatra učini još veću katastrofu u kanjonu. Ideja nije nastala slučajno.
- Tražio sam neki novi izazov. Prije osam godina preplivao sam Brački kanal pa mi je trebalo nešto novo i drukčije. Kako svaki dan vozim izletničku brodicu do Radmanovih mlinica, već sam prije razmišljao da bih mogao otplivati tu relaciju. Ali ovaj put htio sam to nekome i posvetiti. Prvi su mi na pamet pali vatrogasci i kanaderi. Branili su ljudima kuće koliko se moglo i dali sve od sebe da se sačuva što više toga. A kada je svanulo i kada su došli kanaderi, stigli su u pravi trenutak - govori nam Malduk.
‘Izgledalo je kao vrata pakla‘
Njegova zahvalnost ljudima koji su se borili protiv vatre nije samo promatranje događaja sa strane. U noći s 13. na 14. kolovoza, kada se požar približio Omišu, Malduk je s ocem izašao njihovom brodicom na more. Kao i brojni drugi Omišani koji su imali plovila i mogli pomoći, krenuli su prema području Brzeta, Nemire, Male Luke, Ruskamena i drugim mjestima uz obalu iz kojih su ljudi tražili izlaz pred vatrom.
Malduk pritom ni danas ne želi da se njihov angažman posebno ističe. Kaže da nisu bili jedini - te su noći pomagali mnogi. Ali ono što je vidio teško se zaboravlja.
- S balkona se u početku nije vidjela vatra, samo je svjetlo od požara postajalo sve jače. Otac je bio na gradskoj plaži i rekao mi je da sve gori i pitao hoću li otići s njim pomoći ljudima brodom. Krenuli smo. Taman su počele pucati trafostanice, nestalo je struje, automobili su u panici ulazili u suprotni smjer… Bio je potpuni kaos - prisjeća se. Kada su izašli iz ušća Cetine, dočekala ih je snažna bura.
- Približili smo se Brzetu i to je izgledalo kao vrata pakla. Sve je bilo užareno, vatra se širila s obje strane. Fotografije i snimke ne mogu dočarati kako je to izgledalo uživo. Dolazili su udari vrelog zraka, kroz dim se gotovo ništa nije vidjelo.
Jedan prizor posebno mu je ostao urezan.
- Došli smo do obale i vidjeli nekoliko brodova, ali nismo znali koga čekaju. Tek kada je jedan upalio reflektore, pojavilo se možda stotinjak ljudi na obali. Sjedili su jedni uz druge, stisnuti na kamenu. Mrtva tišina. Bez svjetla mobitela, bez ičega. Samo su sjedili i čekali. Možda je upravo nakon takve noći ideja o plivanju dobila smisao koji prije nije imala.
Bez neoprena, u 17 stupnjeva
Malduk nije profesionalni plivač, ali mu duge dionice nisu sasvim nepoznate. Za svoj 18. rođendan, prije osam godina, preplivao je Brački kanal. Posljednjih mjesec i pol dana prije novog pothvata pripremao se plivajući po dva do tri kilometra u moru. Potom se razbolio i napravio stanku od dva do tri tjedna, a nakon toga odlučio je iskušati sasvim drukčije uvjete - Cetinu i slatku vodu.
Mislio je da će mu Cetina biti lakša, zbog manjka vjetra i valova koji su ga prije osam godina dočekali u Bračkom kanalu. Prevario se.
- Najviše me iznenadila plovnost. More je gušće zbog soli, pa vas puno bolje drži na površini, dok je u slatkoj vodi uzgon manji i tijelo lakše tone. Čak kada bih pokušao popiti malo soka, glava bi mi odmah išla pod vodu - smije se. Temperatura Cetine bila je oko 17 stupnjeva. Neopren nije imao.
- Tjedan dana prije, svaki put kada bih tijekom ljetne sezone s obitelji vozio goste izletničkom brodicom na relaciji Omiš – Radmanove mlinice – Omiš, stavljao sam ruku u vodu da vidim što me čeka. Kad sam krenuo, prvo sam ušao do struka i nekoliko minuta se polijevao vodom da se tijelo privikne.
Za sobom je vukao sigurnosnu plutaču narančaste boje kako bi bio uočljiv brodicama, dok su ga roditelji pratili s brodom. Otac je, kaže kroz smijeh, imao ulogu strogog suca. Pravilo je bilo jasno: brod se ne dira. Nije birao ni trenutak u kojem bi ga struja Cetine nosila prema Omišu.
- Htio sam da to bude moje plivanje, bez pomoći struje. Protok gotovo da nije postojao, a vjetar me povremeno čak vraćao uzvodno. I plutača koju sam vukao bila mi je dodatna kočnica.
Fizički napor bio je velik, ali tri sata u vodi donijela su nešto drugo.
– To je na neki način meditacija. Kada uhvatiš tehniku, uđeš u ritam i mozak se napola ugasi. Ali psihički je zanimljivo jer si tri sata sam sa sobom u glavi. U ta tri sata prođe ti valjda ono za što bi ti inače trebala tri dana - sve brige, sva sjećanja, ono što se dogodilo i ono što tek treba doći. Odustajanje, kaže, nije bilo opcija.
Kada je konačno stigao do Omiša i stao na noge, tijelo je tek tada poslalo račun.
- Počelo mi se ljuljati u glavi, potpuno sam izgubio ravnotežu. A jedino o čemu sam tada ozbiljno razmišljao bilo je što ću pojesti - smije se.
Cetina mu nije samo rijeka
Kod Malduka je teško odvojiti ovaj pothvat od mjesta na kojem je odrastao. Njegov je dom uz Cetinu. Obitelj desetljećima tijekom ljetnih mjeseci turističkim brodicama vozi goste na relaciji Omiš – Radmanove mlinice – Omiš. Malduk od mladih dana pomaže ocu, a ove su godine svojim gostima osmislili i kartu na kojoj su označene prirodne i kulturno-povijesne vrijednosti kanjona. Po struci je dizajner vizualnih komunikacija, a upravo je on kartu i dizajnirao.
No Cetina mu nije samo rijeka kojom svakodnevno prolazi niti mjesto od kojega obitelj živi. Ona je dio njegova odrastanja i identiteta. Kuća Vlahovićevih nalazi se uz Cetinu, pa su rijeka, kanjon, Omiš i Mirabela prizori uz koje je odrastao i koje gleda praktički čim otvori prozor. Ljubav prema Omišu, njegovoj povijesti, baštini i prirodi odmalena su mu usađivali roditelji.
Majka Senka Vlahović, interpretatorica baštine, godinama se bavi očuvanjem i predstavljanjem bogate omiške povijesti. Otac je desetljećima vezan uz Cetinu i društveni život grada, poznat po humanitarnom angažmanu, a bio je i među osnivačima omiškog maratona. Ni veliki plivački izazovi u toj obitelji nisu počeli s Maldukom.
Njegov je otac Brački kanal preplivao sa 33 godine, dok je Malduk isti izazov odlučio svladati puno mlađi - za svoj 18. rođendan. Osam godina poslije stigla je Cetina. U takvoj obitelji teško je, čini se, prema Omišu ostati ravnodušan.
Ime po knezu Kačiću
A čak ga i ime veže uz omišku prošlost. Majka mu je dala ime Malduk, prema omiškom knezu iz vremena Kačića. Ime koje se danas rijetko čuje tako je od rođenja postalo još jedna njegova poveznica s gradom i njegovom poviješću. Zato je i plivanje kroz kanjon dobilo dodatnu simboliku. Cetina je, jednostavno, dio njegova života.
Dok je plivao, primijetio je još nešto što ga je razveselilo.
- Bio sam stvarno zahvalan koliko je Cetina čista. Od Radmanovih mlinica prema Omišu gotovo nisam vidio smeće na dnu. Kad vozim brod i vidim bocu koja pluta, pokupimo je. Lijepo je vidjeti da se ipak brinemo o tome što imamo.
A upravo je očuvanje prirode, uz zahvalu vatrogascima i kanaderima, druga poruka njegova pothvata. Jer požar je još jednom pokazao koliko ono što se godinama uzima zdravo za gotovo može biti ugroženo u samo nekoliko sati. Kanjon mnogim Omišanima znači život i egzistenciju, ali je prije svega dom biljnom i životinjskom svijetu koji u njemu postoji puno dulje od nas. Priroda bez čovjeka može. Čovjek bez prirode teško. Možda nam je upravo ono što se dogodilo nadomak vlastitih kuća trebalo biti još jedno upozorenje koliko je važno čuvati ono što imamo.
Možda jednog dana i maraton
Malduk ne govori mnogo o ponosu zbog prijeđenih šest i pol kilometara.
- Jesam i nisam ponosan. Znao sam da mogu još - kaže. Važnija mu je poruka koju neki ovakav pothvat može ostaviti.
- Najbitnije je napraviti ono što ste isplanirali. Motiv može biti samo vaš ili nešto čemu želite posvetiti to što radite. Ako se pritom može prenijeti neka poruka, to je bonus. Bitno je inspirirati ljude da naprave nešto, pomaknu svoje granice i izađu iz zone komfora.
A iz ovog njegova prvog plivanja Cetinom možda bi jednog dana mogla nastati i jedna lijepa omiška tradicija. Zašto se upravo na obljetnicu požara ne bi plivalo kanjonom? U znak zahvalnosti vatrogascima, pilotima kanadera i svima koji su uspjeli obraniti ljudske živote, Omiš i omiški kanjon od vatrene stihije, ali i u spomen na žrtve koje su u požaru izgubile život. Takav bi maraton mogao biti i podsjetnik na ono što je Omiš tih dana pokazao - koliko je važno držati se zajedno, pomoći čovjeku pokraj sebe kada je najteže i istodobno čuvati prirodu i okoliš bez kojih nema ni nas. Da se za ono što imamo, kao zajednica, borimo zajedno. A Malduk?
Kad smo ga pitali postoji li nakon Bračkog kanala i Cetine već neki novi izazov koji mu se mota po glavi, odgovor je stigao brzo, kroz smiješak i šalu: - Do Italije.
Zasad tek ideja, možda i san. Ali sudeći prema dosadašnjem obiteljskom "pedigreu“ i njegovu odnosu prema vlastitim granicama, ne treba je unaprijed otpisati. Malduk je za početak napravio svojih šest i pol kilometara. I, sasvim u njegovu stilu, ne smatra to nečim velikim. Ali ponekad baš takve male, osobne geste u pravom trenutku kažu više od velikih riječi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....