Primalja svjedoči najljepšem i najsnažnijem događaju kojim je priroda obdarila čovjeka, a naša sugovornica Jelena Tomić (65) iz splitskog rodilišta porodila je u svojemu 44-godišnjem radnom vijeku više od 4000 djece.
Svi su oni dolaskom na svijet prošli kroz njezine nježne ruke, zaplakali i onako topli bili dodani majci u naručje na prvi poljubac. To je onaj trenutak kad svi strahovi i bolovi prestaju, i kada se zaboravi i prebriše onih nekoliko neugodnih sati koji su prethodili sretnom trenutku.
O svom dugogodišnjem stažu primalje, koja će dogodine na proljeće u zasluženu mirovinu, gospođa Jelena nam je posvjedočila uz dogovorenu kavu prije odlaska u još jedno noćno dežurstvo.
Uz široki osmijeh lako smo je prepoznali baš kako je opisuju i njezine kolegice: to vam je vesela, vrckava, vrijedna žena koja odrađuje i dnevne i noćne smjene iako je pred mirovinom, ništa joj nije teško... i ponosna je Imoćanka.
– Sjećam se, i vas sam porodila. Ja sam prva primila vaše blizanke – ali neće o detaljima jer je to već poslovna tajna, kaže uz znakovit osmijeh.
Ne mogu vjerovati da je i mene porađala jer ja sam sve detalje zaboravila.
Zašto ste se odlučili postati primalja? Je li to obiteljska tradicija ili je to zaista poziv, a ne zanimanje, kao što neki tvrde?
– Neću filozofirati; kad sam se odlučila za medicinsku školu, nudio se opći i primaljski smjer. Meni je primaljski bio draži jer je to posao sa zdravim ženama, svjedočiš veselju novog života, i bila sam oko toga jako znatiželjna. A što se tradicije tiče, ima i tu nešto.
Naime, u mojem djetinjstvu u Imotskoj krajini bila je jedna baka, Dula se zvala, koja je išla po selima i babila žene, što je u to doba za nju bilo puno posla. Tada su žene rađale po desetero djece, a nije bilo ni primalja, a kamoli liječnika. Sve je bilo u njezinim rukama. I bila je jako omiljena i vješta.
Znali smo, kad se pojavi Dula, bit će u nekoj kući fešta. Sprijateljila sam se s njezinom unukom i često smo od Dule slušale razne zanimljive priče oko rađanja. One su mi vjerojatno kao djetetu hranile radoznalost i pojačale želju da i sama odaberem tu struku. I nisam pogriješila. Sretna sam i da opet biram, isto bih izabrala.
U babici je spas
Je li vam draži izraz primalja ili babica? Neke se sestre ljute kad ih nazovete babicom?
– Babica mi je draži. To je starinski izraz, ali meni je baš super.
Što je posao primalje?
– Posao primalje je da prihvati svaku trudnicu koja dođe roditi. Kad je dočekaš s osmijehom, odmah joj je lakše i kad je ohrabriš da ćeš biti uz nju cijelo vrijeme poroda, ona u tebi vidi spas. Već tim susretom moraš stvoriti povjerenje i ako u tome uspiješ, žene su manje preplašene i bolje surađuju. To se pokazalo apsolutno točno.
Taj prvi susret je vrlo važan, žena mora biti sigurna da ćete biti uz nju, pratiti sve promjene i prvi primiti novorođenče. Mi smo te koje pomažu kod prvog podoja i poslije za vrijeme dojenja u rodilištu. I mi ćemo prve uočiti da tijekom porođaja nešto ne ide kako treba i o tome obavijestiti ginekologa porodničara.
Događalo se da primim ženu koja dolazi roditi drugi ili treći, neke i četvrti put, i odmah mi s vrata kaže: "Fala bogu da si mi ti opet na porodu!" Osjećaju se kao da vide nekog svog najbližeg. Jer žene uvijek, bez obzira jesu li prvorotkinje ili su već rađale, imaju strah, svaki porod je rizik na određeni način, i svaki je drukčiji. A imam ja i žena koje sam davno porodila, a sada porađam njihove kćeri. To su također vrlo zanimljiva iskustva.
Što je u tome pozivu privlačno? Puno odgovornosti, rizika, boli, vike, stresa... U rađaonici nema tišine?
– Kad sve to što ste nabrojili odbacimo, ostaje rođenje novog malog čovjeka. To je neopisivo važan cilj ovog našeg posla koji briše svu tu, recimo, galamu. Padnu ponekad i teške riječi, poneka psovka, uvreda... Istina je, neke žene nepotrebno viču, ali to treba razumjeti, tako im je lakše...
Zamislite sreću kada žena koja je imala nekoliko spontanih pobačaja i gotovo izgubila nadu da će ikada postati majka rodi zdravo dijete. To je za nas veliko slavlje, osoblje se tome veseli zajedno s majkom. To se ne da prepričati. I zato je rađaonica mjesto radosti.
Ženama izlazimo ususret
Bude tu i tužnih priča?
– Istina je. Rađala su se ponekad i mrtva ili teško oštećena djeca koja nisu preživjela. To su teški trenuci, i babice ih jednako teško proživljavaju. I nama poteku suze. Kako utješiti majku čije dijete nije zaplakalo a oko nje se rađa život? Ali, srećom, takve situacije su danas vrlo, vrlo rijetke. Danas su svim ženama na raspolaganju brojni testovi kojima mogu utvrditi nose li zdravo dijete, postoje testovi za probir za genetske greške i to većina žena koristi.
Što žene najviše plaši? Mnoge se prema jednom istraživanju tuže na gubitak individualnosti?
– Ne bih rekla da je ta primjedba točna. Naprotiv. Koliko god da je babica malo, kao i općenito medicinskih sestara, mi ženama maksimalno izlazimo ususret. One dolaze u rodilište s planom poroda kojeg se mi moramo pridržavati. Ispunjavaju upitnik u kojem izražavaju svoje želje. Svaka druga trudnica traži epiduralnu anesteziju. I u većini slučajeva poštujemo taj plan.
Što se tiče prava na izbor, neke žene odbijaju da im se djeca cijepe cjepivima koja se dobiju odmah u rodilištu, pa i to poštujemo. One dolaze s potvrdama javnog bilježnika kojim potvrđuju svoju odluku.
I epiduralna se može dobiti!?
– Naravno.
A koliko zaista pomaže?
– Pomaže, pomaže. Trudovi neusporedivo manje bole. Iako neke žene ne žele epiduralnu anesteziju.
Pratnja ne smeta
Je li se smanjio i broj carskih rezova? Ima li još onih koje traže carski rez kako ne bi trpjele trudove?
– Općenito mogu reći da se smanjio broj carskih rezova. To je ozbiljna operacija i za nju mora postojati i ozbiljna dijagnoza. Carski rez ima svoje brojne rizike, moguće infekcije kao i druge velike operacije i treba ga shvatiti kao posljednju opciju za porod zdravog djeteta.
Ima li žena koje odbijaju dojenje?
– Ne. Ne sjećam se da je posljednjih godina ijedna žena odbila dojiti svoje dijete. Mi smo "rodilište prijatelj djece" i potičemo dojenje, educiramo majke o važnosti dojenja za zdrav i pravilan razvoj mališana. Majčino mlijeko nema konkurenciju.
Što mislite o partneru i općenito o pratnji na porodu? Neke žene ne žele da ih na tom događaju prati partner ili bilo tko drugi?
– Nema problema što se pratnje tiče. Oni nama ne smetaju, mi radimo svoj posao i ne primjećujemo ih. Ali mislim, zapravo sigurna sam, da ženama ta pratnja pomaže, osjećaju se sigurnije. Što se mene tiče, može doći tko god hoće, vrata su im otvorena. Gotovo svaka trudnica i dolazi s pratnjom, to je postalo posve normalno. I nećete vjerovati, najviše mojih Imoćana prati svoje žene i partnerice...
Što mislite o zahtjevima nekih žena i udruga protiv epiziotomije?
– Mi nikada ne znamo kad će biti nužna epiziotomija. Ponekad je to bolje nego da međica pukne i da ženama ponekad zbog toga ostanu trajne posljedice na zdravlje. Tu nema pravila.
Postoji li mogućnost rađanja na stolčiću, u vodi... kao u nekim drugim rodilištima?
– Porod na stolčiću neko smo vrijeme prakticirali, ali sad je malo zatišje, a za porod u vodi imamo boks s kadom i ostale uvjete, ali još nitko kod nas nije rađao u vodi jer, nažalost, za to trenutno nemamo dovoljno osposobljenog kadra, jednostavno nema primalja.
I dule pomažu
Što mislite o porodu kod kuće, za koji neke žene tvrde da je najprirodniji i najugodniji, pa čak i najsigurniji?
– Možda, kad sve ide u najboljem redu, ali to nitko ne može garantirati. Ali ja ne znam tko bi se od nas javio da obavi porod kod kuće. Nikad se ne zna kad nešto može poći po zlu, a tu odgovornost nitko ne želi preuzeti. Pa ne možemo se vraćati u vrijeme naših baka.
Kako gledate na prisutnost dula (duola) pri porodu?
– Ni one nam ne bi smetale. One nisu medicinsko osoblje, ali prošle su edukaciju kojom su osposobljene da mogu pružiti emocionalnu, fizičku i informativnu potporu prije, tijekom i poslije poroda. Koliko mi je poznato, u naše rodilište je do sada dolazila samo jedna, a navodno postoje dvije-tri na našem području. Mislim da mogu pomoći.
Tko je vas porodio? Jeste li i vi u splitskom rodilištu postali majka?
– Jesam, porodile su me moje školske kolegice, kao i ja njih. Mi smo vam u Rodilištu kao jedna obitelj. Slavimo svakog novog člana. Rodila sam dva sina, i imam za sada jednog unuka, ali nadam se da će ih biti još.
Je li teško biti majka dvoje djece i raditi u smjenama, raditi noću?
– Jest, teško je, ali morate se dobro organizirati. Moj suprug je pomorac, ali prestao je ploviti kad smo dobili djecu, i svi se članovi obitelji moraju prilagoditi mojim smjenama, imati razumijevanja da sam u noćnoj smjeni, da sutradan dolazim umorna, odraditi dio kućnih poslova... i to je kod mene dobro funkcioniralo. Djeca su završila fakultete i nismo imali nikakvih problema u njihovu odrastanju.
Predsjednik - babac
Možete li usporediti porode nekad i danas?
– To vam je nebo i zemlja. Nekada smo vitalne parametre osluškivali drvenom slušalicom i pipkanjem, i to je bilo sve. Danas su nam na raspolaganju brojni dijagnostički uređaji koji prate sve što se događa s djetetom u utrobi i s majkom, a žene su tijekom trudnoće pod nadzorom ultrazvuka, prolaze brojne testove, sve u cilju boljeg i sigurnijeg praćenja trudnoće i rađanja što više zdrave djece. U četiri desetljeća u porodništvu se dogodila prava revolucija. Jedini je problem što se unatoč tome rađa sve manje djece. Prije smo znali imati godišnje između 5000 i 6000 novorođenih, a sada samo 4500. To je veliki pad i žao mi je zbog toga.
Sutra je 5. svibnja – Dan primalja, za koji mnogi i ne znaju ni da postoji. Kako to da je vas 180 sestara za predsjednika lokalne komore primalja izabralo jedinog muškarca među vama?
– Mislite na našeg Nikšu Galića. On je izvrstan babac, vrlo vrijedan i posvećen poslu, i mi smo ga izborom za predsjednika tako nagradile. Iskreno, voljela bih da je i neki moj Imoćanin babac, ali nije – kaže Jelena uz iskreni osmijeh.
Često spominjete Imotski. Jeste li baš iz Imotskog?
– Nisam. Iz Prološca sam, a to me mjesto veže za vašu novinu. Iz Prološca su vaši sjajni novinari Ilija Maršić i Ante Tomić. Meni je Ilija bio učitelj iz hrvatskoga u osnovnoj školi, a Antu su učili moji roditelji. Ja sam porađala Ilijinu nevjestu, i tako se naš imotski krug nikad ne zatvara. Pa i vaši su Imoćani iz Župe – otkriva Jelena i kreće u još jednu noćnu smjenu gdje je čekaju tri prvorotkinje. Za početak.