Od rođenja sam žurila, a požurila sam, dakako, i sa rođenjem – na svijet sam došla s osam mjeseci. Pisati sam krenula s pet godina, u školu sa šest. Žurila sam i s izlascima, pa su mi do dvadesete dobrano i dosadili, a požurila sam dakle, i s majčinstvom.
Pogledom na “biološki sat” vidim da nipošto nisam stigla prerano, već da sam upravo na vrijeme uhvatila "voz" za majčinstvo, taman da na tom zahtjevnom putu dobijem i najbolje i najudobnije sjedalo u koje bih se zavalila, nešto bolje od onih koji će na taj vlak uskočiti u posljednjim minutama pred zadnji polazak.
Ipak, pogledom na 21-godišnjake, moje vršnjake, kolege studente i prijateljice, osjećam se kao da sam se žureći spotakla i pala u neki posve drugi svijet, njima nepregledan, nedostupan i nevidljiv, a nisam ih u velikom broju, susrela ni u spomenutom "vozu".
Trudnoća izgleda slatko, ali ima gorak okus
O trudnoći nisam imala nekih promišljanja, bila mi je dovoljno dalekom da sam si dala puno pravo da apsolutno zaboravim na postojanje i tog dijela života, kojeg sam, baš kao i većina dvadesetjednogodišnjaka, pospremila u kutiju u neki kutak mozga s nalijepljenim papirićem “otvoriti za desetak godina”, s jarko crvenim pečatom “MOŽDA” koji joj je krasi poleđinu.
Priželjkivanje obitelji uvijek je bilo prisutno u obliku čežnje, ali nikad dovoljno opipljivo da bih sama znala da je roditeljstvo u ranim godinama upravo ono što je potrebno mojoj duši i nutrini.
Ipak, koliko god o njoj ne razmišljali, nismo ni svjesni da smo ustaljenu sliku trudnoće, i to onu idealnu, već negdje putem oformili.
Holivudska mantra slatke trudnoće uz jedno do dva jutarnja povraćanja koja, eto, dođu samo kao nagovještaj da ste trudni, pa se brzo sklone kako bi vas pustili da uživate u svom “blaženstvu blaženog stanja”, ponavljana je toliko puta da je zatrpala debelim slojem šećera onu zbiljsku, pomalo grdniju siluetu trudnoće.
Zamišljala sam blistavu kožu, duh i kosu, međutim, tu su fantaziju posve prekrili prištići na mom licu koji su bez predaha nicali poput gljiva poslije kiše.
Vedar se duh, kolateralna žrtva, udavio negdje usred napada povraćanja kojih je bilo koliko i sati u danu, a kose sam brojala više na češlju, no na glavi. A to još nisu bili svi darovi koje je trudnoća, došavši mi u goste, sa sobom donijela.
Za trudnoću se, kao ni za roditeljstvo, ne može nikad dovoljno dobro pripremiti, koliko god glasova s mudrim savjetima plesalo danonoćni, neiscrpni ples oko tvojih ušiju.
Nikad lakša dostava!
Moje su sumnje nastupile nakon što sam, bezbrižno udarajući po tipkama u redakciji, doživjela nekoliko napadaja valova vrućine, poslije kojih bih se pretvorila u grudice hladnog znoja. Tad sam si, pomalo preplašena, rekla: Ti si draga moja, ili na samrti, ili trudna!
Negdje u sebi sam znala da je ovaj drugi odgovor točan, ili sam barem priželjkivala novi život prije no preuranjenu smrt, pa sam pričekala dan kad je mjesečnica trebala doći, a onda sam iz udobnosti doma putem aplikacije naručila test za trudnoću, uz, čisto simbolično, čokoladicu i olovku za usta. “Nikad lakša dostava!” pohvalio mi se dostavljač, ne znajući koliku težinu ta malena vrećica u sebi nosi.
Svaka je trudnoća jedinstvena, baš kao i svako dijete koje ona iznjedri. Trudnoća je, usudila bih se reći, baš poput roditeljstva – lutrija. Netko prođe "lišo", netko se dobrano napati. I to je prvi sloj ružičastih laži koji čeka da ga iščupate s vaših očekivanja, i bolje je to učiniti onako kako skidate flaster – brzo i nemisleći.
Upravo sam tako prihvatila i vijest o trudnoći - prihvaćajući prisustvo plave boje kojom se zaplavjela druga crtica na testu, a onda i cijela soba, pa i ja. Sjela za laptop, trebalo je nastaviti raditi.
"Da je došla barem pola godine nakon", promišljala sam tada, suočena s činjenicom da sam tek dobila posao u svojoj struci i da me još uvijek čeka završetak studija. Ali, to je valjda bolest današnjice - za dijete nikad nije dobro vrijeme, uvijek fali jedna kockica da bi mozaik bio potpun. ipak, greška je ta što dijete pokušavamo tempirati, u roditeljstvo ulazimo ogoljeni, s mnoštvo "znanja", ali nulom iskustva. Ma koliko god se pripremali, prvo dijete dočekivamo potpuno nespremni.
Cigaretama doviđenja, nikako zbogom
Kao jedinica, ne sramim se reći da sam ponešto sebičnije biće od drugih, premda ne namjerno, ali ipak valja priznati da sam uvijek bila usmjerena na sebe, svoje potrebe, i svoje želje. Ipak, od trenutka kad sam saznala da u sebi nosim dijete, u meni je, osim moje djevojčice, krenula rasti i jedna plemenita spoznaja.
U tim sam trenucima bjesomučnog povraćanja, neprekidne mučnine, s kilogramima koji su se gomilali ispod svježe napuknute kože, spoznala da je moje tijelo upravo to – samo tijelo. A čak više nije bilo ni samo moje, svu je svoju svrhu preusmjerilo ka čuvanju i razvoju tog malenog bića.
Hladni pokrov sebičnosti topio se sam od sebe, pa je novo, drugo stanje, od strastvenog pušača napravilo nepušača dobrovoljca. I to kakvog, ni jednu cigaretu nisam zapalila otkako sam im potpisala neminovni kraj. Slagala bih, i to sebe više no vas, kad bih rekla da su mi cigarete strašno zasmetale u trudnoći.
Njihov miris još uvijek mi je slađi od bilo kojeg parfema, ali ne mogu podnijeti misao da ne trujem (samo) sebe, već drugo biće, svoje dijete. Znale su me žene i odgovarati, uvjeravajući me kako se one nisu odrekle pušenja u trudnoći, a dijete je danas zdravo, pravo.
"Opasnije je naglo prestati, stres je to", govorile su. Nisam željela obezvrijediti tuđa iskustva i mišljenja, ali za mene to nije bila opcija.
