Dario Koljatić: Estradnjaci i političari opuštaju se pod mojim prstima

Kad se nagomilaju obaveze i kad stres zavlada našim životom, često znamo reći da bismo najradije otišli na pusti otok ili se zauvijek preselili u neku malu izoliranu kućicu u šumi.

Junak naše priče odlučio se na takav iskorak, ali ne bi nam bio toliko zanimljiv da nije riječ o rođenom otočaninu, zaljubljeniku u automobile, životinje i drevne azijske vještine koji je odlučio ostatak svoga života provesti na selu.

U Ivoševcima, daleko od civilizacije, izoliranom naselju u srcu Bukovice i Dalmatinske zagore.

Dario Koljatić, čovjek koji je otok odlučio zamijeniti selom, 35-godišnji je Bračanin, a svoj unutarnji mir, sreću i dodatnu energiju pronašao je u malom, slikovitom selašcu podno planine Promine, na zemlji svojih predaka.

- Ivoševci, u kojima u starim kamenim kućama živi tek tristotinjak stanovnika, udaljeni su od Kistanja šest kilometara i izoliraniji su od bilo kojeg naseljenog otoka na Jadranu. Baka s majčine strane, koja potječe iz toga kraja, potaknula me je svojim pričama na ovako radikalnu životnu odluku. I od srca joj hvala, jer ovo je pravi raj na zemlji - kaže Dario.

’Imam sve što mi treba’

Nakon više od 15 godina rada po ugostiteljskim objektima i bavljenja privatnim obrtima na Bolu, u Zagrebu i Ljubljani, od kojih posljednjih osam djeluje kao licencirani majstor akupresurne masaže, čime je i danas u potpunosti zaokupljen, Dario je, kako sam kaže, sanjao upravo o takvom životu, na osami i u miru, bez upletanja drugih.

- Nikada nije kasno da učinite ono što želite. Znam da to zvuči kao užasan klišej iz knjiga o samopomoći koji ne govori ništa konkretno, ali to je uistinu tako. Svoj mir pronašao sam ovdje, u srcu Zagore, i danas sam sretan čovjek. Tu imam sve što mi treba, ali ipak nisam potpuno izoliran – kroz smijeh kaže mladi Bračanin, koji barem jednom tjedno posjećuje Šibenik i Zadar, gdje pomaže mnogim ljudima da se oslobode napetosti izazvane užurbanim tempom života.

Naime, on se već dulji niz godina uspješno bavi drevnom azijskom vještinom masiranja, akupresurom.

- U početku sam masirao samo prijatelje i poznanike, a kako ih je bilo sve više i kad su mi ljudi masovno počeli zahvaljivati i ponovno se vraćati, dobio sam samopouzdanje i poticaj da se još više trudim.

U Bukovici Dario njeguje i kobilu Brevu i pastuha Atilu sa farme njegovih prijatelja

U akupresuri se koriste iste točke kao i u akupunkturi i služe za preusmjeravanje negativne energije kakve su stres i napetost, ali bez upotrebe igala.

Određeni dijelovi tijela snažno se pritišću vršcima prstiju, a takva masaža vrlo je učinkovita – govori nam naš sugovornik, čije su ruke oslobađale od napetosti i mnoge poznate osobe iz javnog života.

Oči u oči s vukovima

– I danas radim s estradnjacima i političarima, i uvjeren sam da će mi se uvijek vraćati - kaže ovaj 35-godišnjak, kojemu su jedino i najbolje društvo u životu na selu njegova dva srednjoazijska ovčara, Sokol i Fleka.

- Veliki sam ljubitelj svih životinja, a ove sam pse, koji teže i do 80 kilograma kad odrastu, nabavio najviše zbog njihova fascinantnog, gracioznog izgleda i držanja. Srednjoazijski ovčari potječu iz pokrajine Sivass u Turskoj, a tamošnji su ih pastiri još od davnina koristili kao najbolje čuvare blaga od napada vuka.

Nerijetko se događalo i da vuk smrtno strada u okršaju s tim psima koji, kad odrastu, djeluju zaista moćno i impozantno – kaže nam Dario, koji se pred svojim imanjem u Ivoševcima već nekoliko puta sreo oči u oči s krvoločnom zvijeri, pa ne čudi njegova odluka da se okruži sa svoja dva prekrasna srednoazijska čuvara.

Za Sokola, kojemu su tek tri mjeseca, kaže kako ima sve predispozicije da bude šampion Balkana, te se nada skorašnjem pohodu na izložbe državnoga Kinološkog saveza.

- Još uvijek je premlad da bi se mogao predvidjeti njegov potpuni uspjeh, ali svakako ću nastojati to ostvariti jer mnoštvo predispozicija već je tu, od rodovnice i držanja, do svakodnevnog i ustrajnog rada s njim – kaže Dario.

On se amaterski bavi i jahanjem, a upravo pri našem dolasku zatekli smo ga na ranču njegovih janjevačkih prijatelja nadomak Kistanja kako brižno njeguje kobilu Brevu i pastuha Atilu, te ih izvodi u jutarnju šetnju.

’Ljubav je na selu’

- Jahanje je još jedan moj hobi, koji nevjerojatno opušta. Nitko mi ne može platiti mir koji osjećam u prirodi i društvu šestogodišnje kobile Breve, koja tada postaje moj najbolji prijatelj – potvrđuje nam naš sugovornik.

Pozirao nam je Dario i pokraj svojeg limenog ljubimca, mercedesa 300 SD proizvedenog samo za američko tržište davne 1980. godine.

- Kad sam uspio doći do tog automobila, vjerojatno sam u tom trenutku bio jedan od najsretnijih ljudi na svijetu. Radim na njemu, još uvijek zahtijeva neke dorade i kozmetičke zahvate, ali ni za što ga ne bih mijenjao.

Uz takve stvari čovjek skuplja pozitivnu energiju i to je za mene smisao života. Tako treba živjeti svaki dan, jer ljubav je na selu – zaključio je za kraj svestrani bodul koji još uvijek traga za boljom polovicom koja bi ostatak života provela s njim, možda baš na selu.