Mozaik Život

borac i u životu

Posjetili smo Branka Cikatića u njegovom domu u Solinu: Sada me 'trenira' moja supruga, a kada se oporavim, planiram sina dovesti do titule prvaka svijeta

borac i u životu

Supruga velikog borca Branka Cikatića, Ivana Davidovski Cikatić, prepričava kako mu je rekla da će ga povodom našeg posjeta iz kreveta posjesti na stolicu, a da joj je on na to dogovorio da će nas dočekati - na nogama.

- Jučer sam napravio nekoliko koraka uz pomoć Ivane i hodalice. Zbog toga me tijelo boli kao nekada, kad me je trener Thom Harinck "tjerao" i kada sam imao profesionalne mečeve - kaže nam legendarni borac kojeg sada "trenira" supruga Ivana.

Budući da se dan ranije preforsirao, ipak nije uspio stati na noge pred objektiv fotoreportera Saše Burića.

- Mogu hodati! Ivana i kćer Lucija na to dobro utječu. S medicinskim sestrama se svakog dana dogovaraju koje ću vježbe raditi. Sad još čekam da mi zaraste rana na leđima koju sam dobio od ležanja u bolnici. Onda ću krenuti na kupanje u Žrnovnicu i u Stobreč. Sjest ću u plićak i toćat ću noge.

Kad napravim sigurne korake, ići ću u toplice na oporavak. Nakon toga ćete me vidjeti i na Marjanu, na kojem sam trčeći proveo više od polovice svog života, zbog čega me boli što se s njime sada događa - ovako je počeo naš razgovor s Brankom Cikatićem, samo tri mjeseca nakon što je "prikovan" za krevet, s urinarnim kateterom, te s cjevčicama u nosu za hranjenje s tekućim obrocima, sanitetskim vozilom iz zagrebačke bolnice doveden u svoju obiteljsku kuću u Solinu.

Samo tri mjeseca nakon što su liječnici u Zagrebu kazali njegovoj supruzi da ne očekuje čuda, jer da se Brankovo stanje neće puno popraviti.

Bez prevelikih očekivanja

Očekivanja nisu bila optimistična jer su prethodili mjeseci i mjeseci Cikatićeve borbe za život. Prvo u KBC-u Split, gdje je hospitaliziran zbog edema pluća i gdje je "zaradio" bolničku bakteriju koja mu je uzrokovala sepsu. Od tamo je bio prebačen u Knin, a zatim u Zagreb, gdje mu je dijagnosticirano da boluje i od Parkinsonove bolesti.

No, Branko Cikatić sada razgovara razgovijetno, neusporedivo lakše nego prije nekoliko godina, dok je još bio u zavidnoj fizičkoj snazi.

- Moguće je da je to tako jer sam svježiji nego ikad prije. Ne sjećam se kada sam se ovako naspavao. Čak me umara to odmaranje na koje nisam naviknuo – kroz smijeh će.

- Najveći teret nosi Ivana, jer već sam jednom prije imao sepsu, a ona je i tada cijelo vrijeme bila uz mene. Sestre u bolnicama su rekle da bih noću vikao: "Ivana, Ivana!" - nježno će o supruzi, za koju kaže da je ljepša od Angeline Jolie, te nastavlja:

- Mislim da sam pogriješio što sam završio u splitskoj bolnici, jer oni nemaju specijalista za sportaše i uvjete za naš oporavak. Smatram da bi o tome sportski Split, koji ima mnogo kvalitetnih i vrhunskih sportaša, zaista trebao razmišljati.

Cikatić je u bolnicama bio u tako lošem stanju da se većine vremena provedenog tamo uopće ne sjeća.

- Puno ljudi mi je dolazilo u bolnicu u Splitu, Kninu i Zagrebu, no ja se jednostavno ničega ne sjećam. Kao da mi je u to vrijeme mozak stao. Kasnije sam u razgovoru s njima shvatio da su mi oni zaista bili u posjetu i svima im na tome zahvaljujem.

Od dolaska kući polako je počeo sam jesti i sada je, što se toga tiče, potpuno samostalan.

- Ivana kuha fantastično i sprema mi što zaželim. Najdraži su mi pečena janjetina i teletina. Nikad se ne prejedam i nikad ne ostajem gladan, već jedem dovoljno da nabijem malo kilograma. Da sa sadašnjih 80 na 193 centimetra visine dođem na 90 kilograma. Više od toga mi ne treba da bih ponovo imao snage raditi udarce nogom i u skoku. Toliko sam bio težak i kad sam u 1993. godine u Japanu osvojio K1.

Nasljednik Bruno

Cikatić se očito ne planira umiroviti, već ima druge planove, pa ga o tome pitamo.

- Pozovi mog nasljednika, na to će supruzi, te nastavlja:

- Plan mi je pomoći mome sinu Brunu (16), koji je izabrao trenirati boks. Htio bih ga dovesti do titule prvaka svijeta. Ima strašan udarac, brzinu i snagu, te je građen kao ja u mladosti. Ima velike šanse, ali neću riskirati njegovo zdravlje.

Pazit ću na njega da mu se ne dogode ozljede koje sam ja imao, a ima ih da bi ih mogao nabrajati do sutra. Ne želim da moj sin trpi iste bolove i posljedice zbog načina treniranja. Ne bih rekao da do ozljeda dolazi greškom trenera i boraca, već jer sam davao više od sto posto sebe. Tako bih u 15 dana treninga nadoknadio minus od mjesec i pol dana.

- Bruno ima ono što prvo testiram kod svakoga, a to je borilačko srce. To znači da kad gubi će nastojati svojom agresivnošću i tempom nadoknaditi tu razliku. Izgleda miran, ali to nije.

- Voli trenirati i dobar je đak i zašto mu onda ne bih ispunio tu želju, iako sam bio protiv toga i pokušao sam s njime o tome razgovarati. Dok je trenirao nogomet, htio sam ga odvesti u Hajduka i Ajaxa, ali on je izabrao boks. Neka proba. Ali ako dobije batine tri puta, onda je s time gotovo. To je uvijek bio moj zakon i kad bi netko tri puta izgubio nokautom, rekao bih mu da je bolje da se ostavi tog sporta.

Pun planova

Cikatić je pun planova: čeka ga dovršetak knjige "My life", druge nakon "Puta do uspjeha". Želi u centru Splita otvoriti muzej borilačkog sporta gdje bi držao predavanja, baš kao što je to radio u Japanu.

- U Japanu sam držao seminare pred ljudima iz čitavog svijeta. Tom prilikom su mi treneri iz Argentine, Kanade i Južne Koreje predali diplome počasnih doktorata, ali se time ne želim hvaliti - priča nam Branko Cikatić koji je Uskrs napokon proveo kod kuće, nakon što je 64. rođendan i Božić proveo u bolnicama.

Njegova supruga kaže da ga često obuzmu emocije.

Hrvatski tigar u obiteljskoj kući u Solinu (s pauzama) živi od svoje četvrte godine. Kilometar dalje ima poljoprivredno zemljište gdje je bio vinograd, koji je ocu Josipu zvanom Bruno pomagao obrađivati.

- Rad u vinogradu mi je bio zanimljiv zbog snage i kondicije. No, otac bi rekao: "Ne tako držati motiku, drži se motika ovako". Pa sam je uzeo i bacio s vrha vinograda i rekao mu: "Eto ti je sada, pa ti radi kako hoćeš". Uvijek je između nas bila diskusija, s tim da sam ga uvijek poštivao - prisjeća se Cikatić.

Majka Vinka, iako ima 89 godina, na mjesec dana je iznajmila stan u Kninu kada je Branko tamo bio u bolnici da bi mu svaki dan mogla dolaziti, dok je supruga Ivana s djecom svaki drugi dan vozila iz Splita za Knin, a kada je Branko završio u Zagrebu, opet je Vinka, poznim godinama usprkos, iznajmila stan i u metropoli, kako bi bila što bliže sinu.

Zna se da je kod boraca u borbi važna sreća. No za životne bitke svakome je potrebna podrška bližnjih. U Brankovu slučaju se vjerojatno i tu krije tajna njegova uspješnog oporavka.

Naslovnica Život