Trideset i prvo izdanje Split Film Festivala odvija se u kinu “Karaman”, “Kinoteci”, klubu “Ghetto” i salonu “Galić” do 18. rujna.
Ovo je druga godina zaredom da STFF direktorski vodi Marin Renić, mladi nasljednik pokojnog Branka Karabatića koji je pokrenuo festival davne 1996. godine...
Selekcija po ‘PS-u’
Kako gledate na vaš prvi festival u ulozi direktora s odmakom od godinu dana?
– Još uvijek se o njemu priča, nitko iz ekipe još uvijek ne vjeruje što smo uspjeli napraviti u tako malo vremena i u teškim uvjetima. Prvi ili trideseti festival, ovisno kako gledate, je odrađen “na mišiće”, no uz veliko organizacijsko jedinstvo. Kolege, prijatelji, suradnici, svi su dali maksimalno u tom trenutku.
Da nije bilo toga, ne bi bilo ni prošlogodišnjeg festivala. To mi je na neki način otvorilo oči koliko su ljudi željni programa u kulturi, a i voljni sudjelovati u njihovoj realizaciji. Nije ispunio sva moja očekivanja, što je u redu jer ostavlja mjesta za iduće godine, ali da sam apsolutno ponosan na sve koji su sudjelovali na bilo koji način u organizaciji, jesam.
Je li “još promislite da vam tu nije mjesto”, kako ste izjavili za “Slobodnu” 2025. godine?
– Priznajem da je taj osjećaj skoro pa nestao. Nekako sam prihvatio ulogu direktora premda još uvijek izbjegavam iskreno odgovoriti na pitanje “čime se baviš” i često se izvlačim s “vodim filmski festival” ili “radim za filmski festival”. Direktor kul zvuči u ekipi, ali mi je pretenciozno za vanjski svijet.
Mislite li da biste sad bili na tom mjestu da preko student-servisa niste našli oglas za recepcionara na STFF-u i da niste prošli festivalski put od recepcije do administracije?
– Ne razmišljam što bi bilo kad bi bilo. Napustio sam festival 2021., nisam mislio da ću se ikada vratiti. Sjećam se da mi je Branko dva dana prije smrti došao na šank u baru u kojem sam radio i pitao hoću li se vratiti na zimu. Ja sam mu odgovorio da ćemo se čuti, odgađajući svoj odgovor.
To je nažalost bio zadnji put da razgovaramo. Iskreno, nisam sebe vidio na toj poziciji, kao što sam i spomenuo u prošlogodišnjem intervjuu. Nisam sebe vidio ni u grafičkoj školi poslije osnovne. Došlo je slučajno – završio sam web dizajn, tada je to bilo zanimanje budućnosti pa sam išao oportunistički, a ne srcem.
Akademiju sam upisao i završio iz potpuno drukčijih aspiracija. Neki dio mene misli da je festival slučajna putanja, ali uz veliku dozu kukanja (ipak smo u Splitu pa moramo), ove dvije godine rada na festivalu su bile maksimalno ispunjavajuće.
Kako se osjećate drugu godinu na čelu STFF-a? Je li vam manji pritisak u odnosu na 2025.?
– Mislio sam da će ta prva godina koju smo uspjeli realizirati uz minimalne uvjete i s jako puno zaostataka biti najteža. U novo izdanje sam ušao s više iskustva i motivacije da je napravimo najboljom što možemo.
Volim zacrtati gotovo pa nemoguće planove i onda se maksimalno dati u njihovu realizaciju, pa ako ne uspije, ne uspije. Ove godine sam pristupio metodički, uz plan realizacije za idućih pet godina. Iako je teško misliti o budućnosti dok se selimo iz ureda u Domu mladih i krpamo zaostatke već treću godinu zaredom.
Publiku gradimo ispočetka
Koliko vam je bilo lakše složiti program ove godine u odnosu na prošlu?
– Ove godine smo programsku selekciju odradili po “PS-u”. Prijave su trajale šest mjeseci, a program je slagalo osam osoba. Nema se tu puno novoga reći – pratimo nekakve standardne okosnice programa, nadodamo nešto novo.
Ove godine je to naglasak na splitskoj i dalmatinskoj kinematografiji u sporednom programu, a vratili smo i “Frame Extended” – program dugometražnog eksperimentalnog filma. Težimo upoznati domaću publiku sa svjetskim filmom, ali isto tako iskoristiti prisutnost mnogobrojnih međunarodnih gostiju festivala za promociju hrvatske kinematografije.
Čime ste se najviše rukovodili u slaganju programa?
– U selekciji glavnog programa naglasak je uvijek na filmskom jeziku i autorskom pečatu. Program nije baziran na priči već tome kako je ona ispričana. Težimo prikazivanju filmske izvrsnosti. Postoje filmovi koji se prijave na naš festival, koji su po svim standardima dobri filmovi, ali im fali ono nešto, začin. Upravo to tražimo, nešto novo, drukčije, naposljetku nešto kreativnije, da nije rađeno po uputama.
Može biti u korištenju montaže, svjetla, naracije, kuta snimanja, bilo čega što daje dodatni začin pokretnoj slici. Čitao sam u člancima iz prijašnjih godina festivala komentare novinara koji su tvrdili da ne vide poveznicu između filmova, da su žanrovski preraštrkani, jer mi nemamo odvojene kategorije za dokumentarni, igrani, itd.
No za nas je film film, izvan bilo kakvog žanra, način ekspresije. Poveznicu unutar programa činimo kroz “začin” koji sam maloprije spomenuo. Filmovi u sporednim programima podliježu temi, bilo da se radi o društvenoj tematici, kuriranim programima, žanru (nekoć popularni program Libido), itd. Ali nastojimo da i ti filmovi, bar u nekoj mjeri, prate gore spomenuto.
U prošlogodišnjem intervjuu za “Slobodnu” izjavili ste: “Ne bih isključio to da će selekcija, pogotovo za konkurencijski program, biti još rigoroznija”. Je li se to dogodilo i koliko je rigoroznija selekcija?
– Mislim da će sadržaj i njegova radikalnost varirati od godine do godine, ali u selekciji ćemo biti rigorozni, zašto ispunjavati ikakve kvote? Ne moramo svake godine imati deset filmova u konkurenciji.
Ako ih nije bilo deset vrijednih konkurencije, program ćemo puniti sporednim programima. Ne želimo biti još jedan katalog-festival koji program bira iz distributerskih lista. Ove godine imamo tri svjetske i jednu europsku premijeru od ukupno osam filmova u dugometražnoj konkurenciji. Meni je to važnije nego repriziranje filma.
Izjavili ste da ste festival vratili u rujan, dok još traje turistička sezona, što je važno jer je festival međunarodnog karaktera i turisti su više nego dobrodošli. Očekujete li da turisti čine sastavni dio publike festivala?
– Još uvijek ne znamo tko u najvećoj mjeri čini našu publiku jer publiku gradimo ispočetka. Split u desetom mjesecu ima dva festivala pa smo u jednu ruku taj datum prepustili njima. Zadovoljan sam s terminom, mislim da mu je u rujnu mjesto. Prolazeći kroz arhivu, vidio sam da se puno češće odvijao u rujnu nego u listopadu.
Radimo program specifičnog karaktera koji objektivno nije za svakoga, ali želimo da što više publike da priliku, dođe, otkrije nešto što im se sviđa. Potencijal u ovakvoj vrsti festivala vidim u stručnom kadru. Mislim da nudimo pristup filmskom festivalu koji se u novom vremenu pomalo izgubio, malo ljudskiji i osobniji pristup.
Kao tinejdžer ste, da citiramo Natashu Kadin, znali “odlaziti na krovove betonskih zgrada, bježeći od gužve i buke u potrazi za razbijanjem monotonije svakodnevnog života”, pa i otišli korak dalje, “hodajući po samom rubu”. Radite li to i danas? Koji je danas vaš bijeg?
– Vidim da govorite o mom radu iz 2017. godine. Hodanja po rubu su stvarno tinejdžerska posla, a nažalost nakon operacije koljena više nemam toliku sigurnost u vlastite noge da bih s lakoćom radio gluposti. Doduše, reinterpretirao sam taj rad i u svom diplomskom filmu, koji još uvijek čeka svoju finalnu montažu (već četiri godine).
Nadam se da ću ga ove godine završiti. Potreba za uzbuđenjem je nekako dio mene, kroz odrastanje sam ga tražio na različite načine, a sad mi ga dijelom daje festival. Volim si zadati izazove i onda na sve moguće načine i kalkulacije nastojati ostvariti nemoguće, to mi trenutačno stvara najveće uzbuđenje.
A i zaboravio sam na pojam osmosatnog radnog dana, festival mi je trenutačno “pojeo” cijeli život, ali mislim da dobro navigiram kroz sve. Možda je bolje pitati moju partnericu što ona misli o tome.
Je li vas i to pripremilo za STFF koji donosi rubne filmove i balansira na rubu?
Zvučni strani gosti
– U svom umjetničkom radu se ne bavim toliko filmom, iako imam planove za budućnost, ali opet izvan klasične forme. Da ste me pitali prije deset godina za neke filmove koje sad smatram apsolutnim remek-djelima, rekao bih vam da prodaju maglu. S Brankom sam jako rano razvio oko, u prošlogodišnjem intervju sam spomenuo da sam uz njega naučio kako zapravo “gledati” film. Prva umjetnička forma koja me privukla kao autora je performans, koji je sam po sebi jako marginalan, ali mi je proširio horizonte. Tako da O.K., mogu priznati, možda me i je pripremio na STFF, bar u nekoj mjeri.
Ove godine imate jake goste – Carloya Reygadasa, Austina Jacka Lyncha (sina legendarnog Davida)... Koliko je trebalo muke da se oni dovedu u Split? Kakav dojam su ostavili na vas u komunikaciji?
– Nimalo muke. Carlos je još 2020. dobio Posebnu nagradu festivala za izvanredan doprinos umjetnosti pokretne slike. Pet godina je snimao svoj novi film i ove godine ga je završio, točnije prije nekoliko dana. U komunikaciji je odličan, opušten, skroman, bez posebnih zahtjeva.
Austin se prijavio osobno, preko naših kanala za prijavu filma i odabran je za program “Frame Extended”. Nismo ga imali u vidu kao posebnog gosta, kao Carlosa. On je samo prošao selekciju regularnim putem.
Jeste li se iznenadili da je Reygadas odlučio doći ranije sa sinom i proći Dalmaciju na biciklima? Javlja li vam se s putovanja?
– Carlos odlično govori engleski, ali ga malo lošije piše. Ja sam bio uvjeren da misli na motor, ili barem električni bicikl. Ali ne, obični “manual” bicikl, po ovoj vrućini, za relaciju Split – Dubrovnik – Mostar – Split. Svaka mu čast. Javio se kad je stigao u Mostar da me pita kada mora biti u Splitu, kada je otvorenje i da javi da je još živ. Nadamo se da će sretno i odmorno doći.
Mogu li gosti poput njega pridonijeti većoj vidljivosti festivala, čemu stremite?
– Iz moje perspektive razlog za poziv velikih imena iz svijeta filma leži više u razmjeni iskustva, prilici za učenje ili približavanje Splita svijetu filma. Ali isto tako priznajem da gostovanje Carlosa, kao i drugih redatelja prije njega, poput Belle Tarra, Miklósa Jancsa, Alberta Serre ili ono davno javljanje Larsa von Triera podiže kredibilitet festivala međunarodno.
Rekli ste da aktivno radite na tome i da međunarodnu reputaciju STFF-a prati nacionalna. Jeste li uspjeli u tome?
– Jednom godišnje imamo priliku za ovaj eksperiment. Prošlogodišnje izdanje je dovelo veći broj publike nego nekoliko godina ranijih izdanja. Ovo izdanje je počelo 11. rujna pa ćemo vidjeti rezultate.
Mislite li da bi Karabatić bio zadovoljan festivalom koji ide dalje bez njega?
– Zapravo i ne znam. Branko je bio zafrkan igrač, tako da mislim da i je zadovoljan, nikad mi to ne bi rekao. •
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....