Nikad nije kasno za promjene. Dobro to zna Branimir Farkaš, 55-godišnji televizijski novinar i urednik, koji je u vrijeme kada njegovi vršnjaci sanjare o odlasku u mirovinu odlučio promijeniti posao, adresu, pa čak i kontinent na kojem će živjeti, piše Jutarnji list.
- Nije mi se bilo lako oprostiti od televizijskog posla koji radim od 1989. godine. Novinarstvu i televiziji dao sam najveći dio svog poslovnog života i znanja. Iskušao sam se u svim formatima, uređivanju, reportažama, dokumentarcima, komentarima... Radio sam na radiju (gdje sam počeo 1989.) i na televiziji. Nikad nisam pretraživao svoje ime u arhivu HRT-a, ali tamo bi trebalo biti više tisuća dokumenata s mojim imenom. Nije taj odnos uvijek bio harmoničan, odnosno ljubav nije bila uvijek uzvraćena. Jer televizija je u krizi, kao i novinarstvo uopće. Za vođenje tog sustava treba mnogo specifičnih stručnih znanja, mnogo mudrosti i razumijevanja za ljude. Mislim ipak da je bolje zaključiti karijeru kao diplomat nego kao novinar - kaže Farkaš.
U diplomaciju ga je, priča, još kao mladog novinara zvao Janko Vraniczany Dobrinović, a Diplomatsku akademiju završio je kao jedan od prvih naraštaja.
- Diplomacija mi je oduvijek bila privlačna, a politikom se na neki način bavim cijeli život, kao analitičar i promatrač, dakle objektivno i diplomatski. Bitno je da znam razlučiti što znači i kako se ponašati kao novinar, a kako kao diplomat. U diplomaciji sam dio povjerljivog sustava i to treba poštovati. Neću objavljivati knjige s diplomatskim tajnama nakon kraja mandata, kako su neki radili. Tako sam se ponašao i za vrijeme i poslije prvog mandata - kaže Branimir Farkaš, koji se nakon više od tri desetljeća oprostio s novinarskim poslom jer se seli u Indiju.
Selidba u Indiju
Vanjskopolitički HRT-ov komentator televizijskim gledateljima poznat je po svom izvještavanju s Haaškog suda: osuđujuće pa oslobađajuće presude hrvatskim generalima, presude BiH šestorici, Praljkovo samoubojstvo, Karadžić, Mladić, Šešelj, Goran Hadžić...
- Sve sam pratio kroz dva desetljeća, ne mogu ni nabrojati. U Haagu sam proveo dobar dio svog života. Važan je i katalonski referendum, pokušaj uspostave katalonske države koji je ugušen. Referendum u Škotskoj kojim je opstalo Ujedinjeno Kraljevstvo. Neredi u Grčkoj i financijska kriza, pratio sam sve, krizne zone, terorističke napade… Najmanje se sjetim - jer su bili daleko i jer se ne volim sjećati - izvještavanja o ratovima na našem području, u Makedoniji i Kosovu. Najradije se sjećam dokumentaraca iz egzotičnih krajeva, "Arapske pustinje" i "Danske uživo", kada sam prvi put odveo kameru HRT-a na Grenland. To su bili lijepi dani, lijepa sjećanja i lijepi filmovi, vjerujem da postoje u našoj arhivi. Izvještavao sam i o sukobu između Palestinaca i Izraelaca, to više ne bih volio ponoviti. Svoj dug prema tom ishodištu naše civilizacije ispunio sam dokumentarcem "Križ koji nestaje". Mnogo mojih kolega snimatelja s kojima sam radio po svijetu nije više s nama, sjetim ih se ponekad i želim im mirni počinak. Jer naš je posao bio i ostao zahtjevan i težak - ističe Farkaš, kojeg pitamo gdje mu je na HTV-u bilo najljepše raditi.
- Najugodnije mi je bilo raditi u redakciji "Dobrog jutra", a vanjskopolitički komentar donio mi je najviše pozitivnih komentara od gledatelja i poznatih i nepoznatih ljudi koji su mi prilazili u društvima ili na ulici, mnogo više nego primjerice "Dnevnik". Evo opraštam se i pozdravljam sve svoje vjerne gledateljice i gledatelje, znane i neznane! - kaže Farkaš, koji je o selidbi u Indiju razmišljao godinama.
Povratak u diplomaciju
- Ima nekoliko godina da sam ponovo razgovarao s ministrom o mogućnosti povratka u diplomaciju. Nakon smrti moje kćeri Helene želio sam se maknuti s ekrana, no to mi nije odmah uspjelo. U zadnjih pet godina bilo je nekoliko opcija, no moja je obiteljska situacija na pozitivan način složena jer imam aktivnu i dinamičnu obitelj, pa se u tom kontekstu sad situacija posložila. Zahvaljujem ministru što je mislio na mene. Indija mi je poznata, velik je i rastući izazov, tu moja ekspertiza može biti od koristi, a veleposlanstvo ima puno posla i treba pomoći s različitim stvarima, koje će dodatno proširiti moja znanja na sektore koje još nisam radio - govori Farkaš.
- Letim 30. studenog, a slijećem u Delhi 1. prosinca. U ponedjeljak 2. prosinca je moj prvi radni dan. Veselim se susretu s nekim poznatim licima i upoznavanju s novim suradnicima. Veleposlanstvo ima sve preduvjete da bude dinamična i aktivna ekipa i sredina - govori novinar koji se za koji tjedan tako vraća u New Delhi, gdje je živio i u svom prvom diplomatskom mandatu prije dvadeset godina.
- Tada sam tamo bio s obitelji i živio sam u kući s više soba i vrtom. Sada ću živjeti skromnije jer idem sam i u godinama sam kad se mirnije živi. U mojoj obitelji svi već imaju svoj put: sin Roko je kadet vojni pilot i od veljače ide letjeti u Zemunik. Fran je stipendist američke škole AISZ i budućnost vidi u pijanizmu, želi studirati na akademiji u Zagrebu ili u nekoj od europskih metropola. Supruga radi u Lovačkom muzeju i ima velike projekte u idućoj godini. Uvijek postoji mogućnost da mi se pridruži kasnije. Naravno, u Indiji će biti komforno i imat ću gostinjsku sobu, pa će mi posjeti obitelji i prijatelja razvedriti ozračje - opisuje novinar koji će u New Delhiju raditi poslove diplomatskog savjetnika za politiku, kulturu i informiranje te konzularne poslove, čemu se jako veseli.
Bogat društveni život
- Indija je rastuća zemlja u svakom pogledu: najmnogoljudnija je zemlja svijeta (prestigla je Kinu), trenutačno ima najveći gospodarski rast i velike ambicije, nuklearna je sila, traži svoje mjesto u svijetu koji se mijenja. Članica je BRICS-a dok se svjetska sigurnosna arhitektura preslaguje. Raskol između Zapada i Istoka se ponovo javlja nakon tridesetak godina globalističke utopije, a Indija se nalazi između istoka kojem geografski pripada i zapada kojem teži svojim demokratskim i društvenim vrijednostima - opisuje naš sugovornik, koji je u Indiji već živio od 2001. do 2004. godine. Po čemu pamti taj period?
- Po tome što je politički bilo iznimno sadržajno. Došao sam da bih tadašnjem veleposlaniku pomogao organizirati prvi posjet jednog predsjednika RH Indiji i Šri Lanci (to je bio predsjednik Mesić), a prvu noć po mom slijetanju bio je teroristički napad na indijski parlament, nakon čega je uslijedila najveća kriza između Indije i Pakistana, koja se smatrala najozbiljnijom nuklearnom krizom nakon kraja Hladnoga rata. Kad se toga sjetim, čini mi se nevjerojatnim da sam uz to mogao imati tako bogat društveni život i steći toliko prijatelja iz cijelog svijeta. Naravno, život u tom periodu pamtim i po odrastanju moje kćeri Helene u sredini koja joj je obogatila životno iskustvo. To me sjećanje boli, pa ga potiskujem. Ali ako ga ne spomenem, to je još gore. Na većini fotografija iz Indije je njeno lice. Vjerojatno ću ga vidjeti negdje u novim šetnjama Lodhi Gardenom - priželjkuje Farkaš, kojeg je Indija osvojila šarolikošću, kolorizmom, kulturom i pozitivnim odnosom prema životu, piše Jutarnji list.
Osmijeh i poštovanje
No koja je najveća razlika između života u Indiji i ovog u Hrvatskoj?
- Pristup životu. Mi Hrvati smo specifično pesimistični. Kad nas pitaju kako si, naši autohtoni odgovori su: "A ide, guram nekako, dobro je dok ne tuku..." Kad to pitate Amerikance, oni uvijek kažu "I‘m great", a Englezi dodaju i: "How are you?" Indijci se uvijek pozdravljaju s osmijehom i poštovanjem. Osmijeh i poštovanje je ono što nam nedostaje. Nije to, naravno, nužno uvijek iskreno, ali je pristojno - ističe autor nekoliko dokumentarnih filmova i tri drame. Hoće li se tim poslom možda nastaviti baviti i u Indiji?
- Snimanjem mislim da neću jer je to logistički zahtjevno i ne mogu to raditi uz posao diplomata. Pisati sigurno hoću. Imam plan za dva romana od kojeg sam jedan već napisao do pola i ondje ću ga sigurno završiti. Završio sam i treću dramu "Srna", tražim izdavača koji bi moje tri drame objavio u istoj knjizi. Ili barem ovu treću. Izdavači nisu baš zainteresirani za drame - govori Farkaš, koji je veliki zaljubljenik i u glazbu i dobru svirku, a u Zagrebu je bio član benda Nasljednici. Hoće li zasvirati i u New Delhiju?
- Sa sobom nosim akustičnu gitaru koju su indijskim motivima oslikale Bela (Gavranović) i Darina (Lubkivskya), djevojke mojih Roka i Frana, a obitelj mi ju je poklonila za rođendan. Prekrasna je. Nosit ću i električnu gitaru Epiphone Casino kakvu je svojedobno u Indiju nosio John Lennon. Snimat ću povremeno neke ideje, rifove, pjesme i slati ih Roku u Zagreb. Nasljednici, čini se, dobivaju novog pjevača Tonija Peruška, finalista prošlogodišnjeg ‘Superstara‘, koji je mlađi, ljepši i bolje pjeva, pa očekujem da će napokon postati svima poznati, a ne samo znalcima (smijeh). Ipak on neće biti najzgodniji u Nasljednicima jer je za bubnjeve sjeo moj mlađi sin Fran. Tu ne računamo basisticu, Rokovu kolegicu kadetkinju Anju Kralj, koja je kategorija iznad. Nadam se da je pred njima dobar provod i niz uspjeha, dok ja budem radio za domovinu u dalekoj Indiji. A oni neka dođu po inspiraciju. Dakle, moram kupiti sitar - kaže Farkaš.