Bila je žrtva manipulatora, i to pet godina: ‘Prva sumnjiva situacija dogodila se već nakon nekoliko dana veze‘

Postoji rečenica koju sve češće čujem: "Misliš li da je moj partner narcis?". Prijatelji mi pokazuju poruke izmijenjene s partnerima, prepričavaju posljednju svađu i traže da procijenim osobu s kojom dijele život. Je li manipulator? Je li emocionalno nedostupan? Je li narcis? Je li psihopat? Petra, vidi ove poruke, što to njemu znači? Kao da će odgovor na to pitanje promijeniti ono što svakodnevno osjećaju. Neće. Nikada ne promijeni, samo dodatno zbuni.

Otvorite bilo koji portal, društvenu mrežu ili podcast i brzo ćete naići na sadržaj koji objašnjava kako prepoznati narcisa, gaslighting, emocionalnu manipulaciju ili "crvene zastavice". Nikada nismo imali više znanja o toksičnim odnosima. A nikada nisam upoznala toliko ljudi koji u njima ostaju jer su krenuli putem traženja dokaza koje realno, crno na bijelo, neće pronaći. To me natjeralo da se zapitam jesmo li možda krenuli potpuno pogrešnim putem?

I ovdje je izuzetno bitno naglasiti i osvijestiti: Manipulacija gotovo nikada ne počinje vikom. Počinje polako, brižno, uvjetovano, mudro. Sve dok se na nju ne naviknete. Bila sam studentica kada sam upoznala mladića s kojim sam provela gotovo pet godina. Danas, s odmakom i nakon stotina razgovora s klijentima, vrlo jasno mogu reći da su crvene zastavice postojale od početka. Jedna od prvih sumnjivih situacija dogodila se već nakon nekoliko dana naše veze. Nakon predavanja sjela sam na kavu s kolegom s fakulteta. Razgovarali smo o ispitima, skriptama i svemu onome o čemu razgovaraju studenti. Prije toga poslala sam tadašnjem dečku poruku da sam na kavi i da ćemo se čuti kasnije. Desetak minuta poslije pojavio se ispred kafića. U ruci je nosio buketić cvijeća. Na prvi pogled romantično i pažljivo. No, to je bio prvi pokušaj označavanja teritorija. Nije došao zbog mene. Došao je da drugi muškarac vidi da sam zauzeta, piše savjetnica za intimu i hipnoterapeutkinja Petra Pinjuh za Živim.hr.

Sjećam se da je nešto u meni tada zastalo. Nisam znala objasniti što, ali osjetila sam nešto čudno. Danas znam da to nije bio romantičan čin. I u tom trenutku me intuicija upozorila, no nisam je poslušala. I upravo tu je bila pogreška. Zanemarila sam vlastitu intuiciju, jer intuicija je vrlo tiha, doslovno šapće. A mi bismo voljeli da viče, da nam nacrta, čak i da nas udari kako bismo bili sigurni da ne umišljamo.

‘Počela sam paziti što govorim dok nisam prestala govoriti. Paziti kako se odijevam dok nisam izgubila volju da se sredim. Zatim sam počela paziti kome se javljam i tko će me pogledati na ulici. I na kraju sam hodala gledajući u pod‘  (ilustracija) 

Afp

Prve dvije godine tog odnosa bile su ispunjene ljubomorom, dokazivanjem i stalnim preispitivanjem. Svaki moj izlazak, razgovor, pogled postajali su tema rasprave. Bila sam mlada, tvrdoglava i sigurna da mi nitko neće govoriti kako ću živjeti. Mislila sam da sam u prednosti svaki put kada mu odgovorim. Kada se obranim. Kada dokažem da nije u pravu. Danas znam da nisam pobjeđivala, samo sam se sve više umarala. U odnosima u kojima se svakoga dana moraš braniti ljudi polako ostaju bez snage. A iscrpljen čovjek počinje pristajati na ono na što odmoran nikada ne bi. To mi se dogodilo, ne preko noći, nego polako. Počela sam paziti što govorim dok nisam prestala govoriti. Paziti kako se odijevam dok nisam izgubila volju da se sredim. Zatim sam počela paziti kome se javljam i tko će me pogledati na ulici. I na kraju sam hodala gledajući u pod.

‘opet umišljaš, nisi normalna‘

Ako bi me neki nepoznati muškarac pogledao u prolazu, iako ga nisam ni primijetila, osjećala sam se krivom. Jer je pokraj mene hodao netko tko bi se potrudio da se osjećam krivom. Danas to zvuči nevjerojatno! Ali tada mi je bilo normalno.

I upravo je to ono što manipulacija radi čovjeku. Promijeni ti definiciju normalnog. Najteže mi je danas prisjetiti se trenutaka u kojima bih vlastitim očima vidjela da nešto nije istina. Znala sam što sam vidjela. Bila sam potpuno sigurna u sebe, u svoje oči! A onda bi počelo razuvjeravanje. Razgovori s jasnim uvjeravanjem i izvrtanjem istine: "Krivo si vidjela, opet umišljaš, nisi normalna", i tako tri dana, četiri, pet… sve dok se ne bih toliko umorila da više nisam imala snage vjerovati sebi. Zato danas nikada ne pitam ljude: "Kako ste završili u takvom odnosu?" Pitam ih: "Kada ste prvi put prestali vjerovati sebi?" Jer odgovor na to pitanje gotovo uvijek označava početak svega i daje drugačiji pogled na cijeli odnos.

Jednog jutra sam se probudila i više nisam spašavala naš odnos. Počela sam spašavati sebe. Na kraju nije bilo velike svađe ni dramatičnog odlaska. Pogledala sam čovjeka s kojim sam provela gotovo pet godina.

Rekla sam mu samo: "Ne volim te više." Za njega je to bio šok. Za mene nije. Jer ta rečenica nije nastala toga jutra. Nastajala je godinama.

Naravno, nije prihvaćao moj odgovor. Pokušavao je razgovarati. Uvjeravati. Vratiti stvari na staro. Ali prvi put nakon pet godina nisam osjećala potrebu nikoga uvjeravati. Nisam se branila, nisam objašnjavala. Moje su rečenice bile kratke, mirne, jasne. Jedna od posljednjih koje sam mu izgovorila bila je: "Ne volim te. I ponavljat ću ti to sve dok me konačno ne čuješ, a ako treba, nacrtat ću ti."

‘Razgovori s jasnim uvjeravanjem i izvrtanjem istine: "Krivo si vidjela, opet umišljaš, nisi normalna", i tako tri dana, četiri, pet… sve dok se ne bih toliko umorila da više nisam imala snage vjerovati sebi‘ (ilustracija) 

Afp

To je bio kraj našeg odnosa. Ali tek danas razumijem da je to bio moj početak. Danas me ljudi često pitaju kako sam znala da je gotovo. Nisam. Ali znala sam da više ne želim živjeti život u kojem svaki dan moram dokazivati da vrijedim. I danas, nakon svih ovih godina rada s ljudima, postoji nešto u što sam potpuno sigurna. Nitko ne može živjeti vaš život umjesto vas. Psiholog, terapeut ili prijateljica mogu vam dati znanje, ispričati svoju tužnu ili ohrabrujuću priču, objasniti što je manipulacija, kako nastaje privrženost, zašto ostajemo u lošem odnosu. Ali odluku da ćete ponovno stati na svoju stranu morate donijeti sami.

Često pokušavamo razumjeti zašto nas netko ponižava, a sve manje razumijemo zašto to dopuštamo. I zato mislim da danas postavljamo potpuno pogrešno pitanje. Ne bismo trebali pitati: "Je li moj partner narcis ili manipulator?" Trebali bismo pitati: "Kako se ja osjećam pokraj njega?" Odgovor na to pitanje ne traži diplomu iz psihologije, psihijatrije ili desetke knjiga stručne ili polustručne literature. Ne traži sate na internetu ni mišljenje prijateljica ili prijatelja. Traži samo iskrenost prema sebi.

teorija privrženosti kao objašnjenje

Ako svakoga dana osjećaš da si manji nego što jesi, ako hodaš po jajima kako ne bi izazvao novu svađu, ako se ispričavaš za stvari koje nisi napravio, ako više ne govoriš ono što misliš, ako skrivaš vlastite uspjehe kako drugu osobu ne bi isprovocirao, ako si izgubio osmijeh, prijatelje ili dijelove sebe, onda je potpuno nevažno kako ćemo nazvati osobu koja stoji nasuprot vas. Čak i kada biste sutra dobili službenu potvrdu da vaš partner nije narcis, nego izrazito nesigurna osoba, emocionalno nezreo čovjek ili netko tko jednostavno nema kapacitet za zdrav odnos, što bi se zapravo promijenilo? Bi li vam se vratilo samopouzdanje? Naravno da ne bi.

Vjerujem da se najveća tragedija loših odnosa ne događa onda kada vas netko prvi put ponizi, jer tu još imate prostora za odluku, nego kada prvi put posumnjate u vlastiti osjećaj. Kada više vjerujete njegovim/njezinim riječima nego vlastitim očima. Kada počnete misliti ili ste uvjereni da doista pretjerujete. Da ste možda preosjetljivi, da ste možda vi problem.

Jedna od najvažnijih teorija moderne psihologije odnosa jest teorija privrženosti. Ona objašnjava da prve odnose koje gradimo u djetinjstvu nosimo sa sobom mnogo dulje nego što mislimo. Oni postaju svojevrsni model prema kojem kasnije nesvjesno procjenjujemo što je ljubav, što je bliskost i što možemo očekivati od drugih ljudi.

‘Jedna od najvažnijih teorija moderne psihologije odnosa jest teorija privrženosti. Ona objašnjava da prve odnose koje gradimo u djetinjstvu nosimo sa sobom mnogo dulje nego što mislimo‘ (ilustracija) 

Afp

Ako smo kao djeca morali nagađati kada ćemo dobiti pažnju, ako je ljubav dolazila i nestajala, ako smo morali biti "dobri" da bismo bili prihvaćeni ili smo stalno pokušavali zaslužiti nečije odobravanje, vrlo lako ćemo i u odrasloj dobi povjerovati da ljubav mora biti borba, da se za nju treba truditi više nego za vlastiti mir, da je normalno čekati da se druga osoba promijeni ili da je ljubav nešto što treba zaslužiti. Kao rezultat, tada ne biramo partnera koji nas voli mirno. Biramo partnera uz kojeg ćemo, potpuno nesvjesno, pokušati riješiti priču koja je počela mnogo prije njega. Kao da naš unutarnji svijet govori: "Ovaj put će biti drugačije. Ovaj put ću uspjeti dobiti ljubav koja mi je nekada nedostajala", a u biti smo u istom obrascu dokazivanja koje nema kraja, samo traži još dokazivanja.

Nažalost, upravo zato mnogi ljudi ostaju mnogo dulje nego što bi trebali. Ne zato što vole patnju, ili zato što ne vide problem, nego zato što se nadaju da će ovaj put odnos biti drugačiji. I, u svemu tome, nada je predivna. Ali postoji trenutak kada nada ili optimizam prestane biti snaga i postane razlog zbog kojeg ostajemo zarobljeni. To je trenutak kada više ne gledamo osobu kakva jest i pristajemo živjeti od obećanja: "Bit će bolje." "Promijenit će se." "Prolazi kroz teško razdoblje." "Kada promijeni posao." "Kada djeca odrastu." … I tako godine prolaze, a mi čekamo osobu koja postoji samo u našoj mašti. Ne živimo s partnerom kakav jest već živimo s partnerom kakav bi jednog dana mogao postati (u našoj glavi). A to su dvije potpuno različite osobe. Život se, nažalost, uvijek događa s ovom prvom, piše Petra Pinjuh za Živim.hr.