StoryEditor
ŽivotNajsretniji narod na svijetu

Autorica hit knjige o skandinavskom odgoju: Kad dijete napravi nešto loše, vikanje ne pomaže. Znate što bi Danac rekao sinu koji mu je razbio auto?

28. listopada 2018. - 21:34

Danci navodno već cijelih 40 godina važe kao najsretniji narod na svijetu, pa je, logično, jednom moralo biti postavljeno i pitanje – kako se to postaje? Kako se odgaja, raste i živi dijete koje će kad naraste kazati da je sretno? Nekoliko knjiga je već prevedeno i kod nas o njihovom načinu života, o fenomenu "hygge" u njihovoj kulturi, odnosno atmosferi ispunjenoj ugodom, zajedništvom i osjećajem zadovoljstva, a iz domovine lego kocaka i pripovjedača H.C. Andersena stigla je i knjiga "Danski odgoj djece" - štoviše, u Splitu je predavanje održala autorica knjige i obiteljska terapeutkinja Iben Dissing Sandahl. Ona je gostovala na konferenciji "Odgoj za 21. stoljeće" u organizaciji Kluba učenja Education Lab i učiteljice Dragane Pavičić, a sudeći prema raspravi nakon njezina izlaganja i dugačkom redu odgojiteljica i učiteljica koje su čekale da im potpiše knjigu, štivo je apsolutni hit u zemlji koja je 77. na listi sretnih naroda.

Koje su to posebne metode odgoja koje su Sandahl i njezina američka prijateljica i kolumnistica J.J. Alexander prepoznale kao danske, najlakše se može sažeti početnim slovima engleske riječi "parent" - roditelj: Play, igra – njoj se pridaje velika pažnja ne samo u djetetovom slobodnom vremenu, nego i u školskom sustavu, a autorica je napisala posebnu knjigu samo o igranju; Authenticity, autentičnost – djetetu treba iskren roditelj, a ne savršen; Reframing, preoblikovanje – je vještina sagledavanja problema iz druge perspektive, na konstruktivniji, više optimističan način, otprilike kao "ok, loše stvari se događaju ali koja je sad strategija?"; Empathy, empatija, o njoj se jako vodi računa, nema kritiziranja nego razumijevanje drugog djeteta; No ultimatums, bez ultimatuma, nema ono "ako ne napraviš što sam rekao, nećeš više dobiti to i to"; Togetherness i hygge, zajedništvo u obitelji.

Danci ne kritiziraju svoju djecu nego njihovo ponašanje, a ne hvale ih nekritički. Ako naprave nešto dobro, ne kažu "kako je pametan i lip, sav je na mene" nego pohvale njegov trud, zalaganje, napredak. Također, smatraju da se s djecom treba razgovarati o tragedijama, smrti i zlim ljudima, jer je to dio života koji se ne može izbjeći, a "happy end" po svaku cijenu vodi u pogrešna očekivanja od života i u – nezadovoljstvo. Tako da se Andersenove tužne priče, poput "Ružnog pačeta" ili "Male sirene" čitaju jer se djecu o karakteru bolje uči kroz patnju nego uspjeh.

Eh da, u Danskoj je zakonom zabranjeno tjelesno kažnjavanje djece i većini je Danaca nepojmljivo. Vikanje je rijetko. Smatraju da roditelji moraju ostati mirni i ne smiju gubiti kontrolu nad svojim ponašanjem jer u suprotnom ne mogu to očekivati ni od djeteta.

Majka tinejdžerica

Iben je majka dviju tinejdžerica od 18 i 15 godina i kaže da nikada ne podiže glas, a nakon razgovora s njom i nekog vremena provedenog okružena njezinom energijom, potpuno sam uvjerena u to.

- Koliko se vaš odgoj djece razlikuje od onog vaših roditelja? Što se promijenilo? – pitamo za početak ovu psihoterapeutkinju i učiteljicu koja ima svoju privatnu praksu u Kopenhagenu, ne bismo li utvrdili što je prethodilo ovom dugom razdoblju dominacije "najsretnijih na svijetu".

- Kad sam bila dijete bilo je dosta slobodne igre i vremena koje smo provodili sami, primjerice za vrijeme praznika, kad smo odlazili u našu ljetnu kuću i provodili se uokolo odgovorni sami za sebe. Mogla bih reći da su moji roditelji, poput mene, imali roditeljska pravila, ali nisu bili prisutni onoliko koliko sam ja sa svojom djecom. Danas smo puno više svjesni svega što naša djeca rade, što naši roditelji nisu bili veće vrijeme. Ja znam sve što moja djeca rade. Što ne znači da im ja sve i dopuštam, ali one mi sve ispričaju. Pratim ih iz blizine.

I mi čitamo djeci Andersenove bajke, recimo "Djevojčica sa šibicama" je vrlo potresna, brutalna – siromašna djevojčica se smrzne od hladnoće u novogodišnjoj noći. Što Danci smatraju da je u njoj poučno za djecu?

- Za mene to je mogućnost zadržavanja u emociji, u tuzi, da možeš osjetiti tugu, a da je svejedno prelijepo. Kad sjedimo s djecom i čitamo tužne priče oni znaju da je sve u redu, da je sve ugodno i sigurno, iako slušaju o nečem strašnom. Oni osjećaju utjehu dok istovremeno istražuju svoju tugu.

Kod nas mnogi roditelji vjeruju da pred djecom ne treba pričati da je netko umro i da ih treba zaštititi od problema. Više smo pod utjecajem američke "happy end" filozofije.

- To je dio i naše društvene evolucije, diskurs i norme su se promijenile. Danas živimo otvorenih granica i utjecaj iz Amerike i drugih krajeva se širi, sve se mijenja. Ljudi žele da stvari budu blistave, lagane, da se osjećaju lako i dobro, sretno, makar za trenutak. No, mi djecu učimo da nemaju pogrešna očekivanja jer život ne može uvijek biti sretan. Ožiljci su dio života. Mislim da su Danci dobri u realističnom prikazivanju života, takvi su nam i filmovi, pjesme, književnost. Majka mi je uvijek govorila "život je težak". "Ma, dobro, znam, znam…" Ja to ne govorim svojoj djeci, ali im pričam o životu realistično, kakav on jest.

Znači li to da djevojčice ne odgajate s pričom kako će doći "princ na bijelom konju" koji će riješiti sve njihove probleme, nego da mogu biti sretne i ako ne dođe?

- Tako je. Ali mnogi ipak traže svoga princa, mada on kod nas nije toliko savršen, nerealan tip. Više je iskren i običan momak koji hrče i sve ostalo.

Kao ilustraciju za kulturološke razlike u odgoju ispričali ste primjer kada je vaša američka prijateljica kupila sladolede svojoj djeci, a da nije ni pomislila da kupi i vašoj, koja su bila u njezinu društvu. Što su vaša djeca naučila iz te neugodne situacije?

- Prvo su bile vrlo iznenađene, nisu takvo što očekivale. Razgovarali smo i one su mi rekle da je to vrlo nekorektno, kao "kako nas može tako tretirati? Sviđamo li se mi njoj? Jesmo li mi dovoljno dobre?" No, ja sam im objasnila da smo mi ljudi različiti i da će različite ljude sretati svugdje. Rekla sam im da Amerikanci imaju različite vrijednosti kojih se drže jer smatraju da su ispravne, te da ne izbjegavaju susresti takve ljude. To nije razlog za odbaciti nekoga, nego treba ostati otvoren i znatiželjan. Ne treba ih kriviti, optuživati "glupa je jer mi nije kupila sladoled". To ne želim, želim da su moja djeca radoznala što se događa iz perspektive toga drugoga, te da znaju da taj događaj nema veze s njima i jesu li one dovoljno dobre. To mi je vrlo važno jer moja djeca imaju različite izazove s drugom djecom u razredu, to se događa, može se dogoditi i na radnom mjestu. Uvijek im kažem da će ih različiti ljudi izazivati svuda, od vrtića, škole, do kolega na poslu. I morat će se naučiti nositi s takvim ljudima.

Na primjer, vaš mališan razbije neki skupi predmet koji vam je drag? Ili, vaš tinejdžer slupa obiteljski auto? Kako biste to preoblikovali?

- Rekla bih da nije dobro to što su napravili, ali da to nije njihova krivica jer mala djeca ne čine ništa loše namjerno. Kad su grubi, nemirni, naprave nešto zla, ja se uvijek toga sjetim i to mijenja razmišljanje. "Kako si to napravio? Rekla sam ti da to ne radiš! To je skupo! Platit ćeš mi!" – ja to nikad ne govorim jer oni su samo djeca. Oni nemaju naš kapacitet razmišljanja, oni kažu "ja sam se samo igrao i to se dogodilo". Znači, preoblikovanje bi bilo tipa: "Vau, ovo nije dobro, voljela sam taj predmet, ali znam da nisi to napravio namjerno, hajdemo vidjeti možemo li ga popraviti". Za tinejdžere ista stvar, uvijek se sjetim da ni djeca tog uzrasta ne čine loše stvari svjesno. Oni se razvijaju, pokušavaju rješavati probleme… I ja sam kao tinejdžer razbila očev veliki auto jer nisam znala dobro voziti, pokušavala sam parkirati u jednom uskom prostoru i oderala auto. Morala sam se suočiti s njim i reći mu što sam napravila. On je samo uzeo ključeve, otišao, preparkirao i nije ništa rekao. Znao je da sam se trudila, ali da nisam znala bolje, nije bilo namjerno, loša sreća. Znači, i to je neki način preoblikovanja. Prvo što bih djecu pitala bilo bi: "Jesi li ti ok?", apsolutno! Materijalna šteta tu nije bitna. Ako je dijete imalo sudar i samo je sigurno potreseno. Možda bi bilo dobro ponuditi da zajedno koji sat vježbamo vožnju ili nešto tako.

Povezanost je najvažnija

Kad spominjete materijalno, naš je narod uvjeren da je Dancima lako kad nisu izluđeni rješavanjem raznih problema u društvu poput našeg ili borbom da se zaradi za pristojni život. I da je hygge moguć samo kod vas – što mislite?

- Nema to veze. Ponekad se uplašim zvučim li na predavanjima kao da smo mi jedna sretna zemlja u kojoj su svi stanovnici zadovoljni. Ali ja radim svakodnevno s djecom, ima jako puno ljudi koji se bore sa životnim problemima, pa i siromašnih. Ima jako puno dobrih stvari u Danskoj, naravno, ali nije ona "obećana zemlja", ni blizu. Hygge nema veze sa savršenim, ne marim za to i ne vjerujem da to postoji. Ono je više nevidljiva energija, nešto između tebe i mene, atmosfera više nego materijalno. Hygge je udoban, lijep i ugodan i možeš ga imati bilo gdje.

Kako biste vi komentirali pojavu u Hrvatskoj da se roditelji odriču zadovoljenja vlastitih potreba samo da bi njihova djeca imala sve? Poput maturalnih zabava, kada su spremni potrošiti čitavu plaću na skupe haljine i odijela da bi im se dijete zabavilo?

- Osobno se trudim da to ne radim. Većina Danaca kad dobije djecu otvori bankovni račun za njih i štede do njihove 18. ili 21. godine, kada im dadu taj novac da se mogu osamostaliti i odseliti od kuće. U mojoj obitelji djeca znaju da nije sve u tome da se nabavljaju nove stvari. Moja starija kći je zakonski odrasla osoba, ima 18 godina, studira i kao student dobiva od danske vlade novac. To nije veliki novac, otprilike kao vaših devet tisuća kuna. Umjesto da joj mi dajemo novac za odjeću i druge stvari, ona to troši za svoju odjeću, autobus, kavu. Naravno, jede kod kuće, ali važno mi je naučiti je da ima tu svotu i da mora njome zadovoljiti svoje potrebe. To je meni vrijedno. Sretala sam i roditelje koji imaju puno novca, a ako dođu kod mene kao terapeuta rekla bih im da materijalne stvari nisu isto što i pokazivanje ljubavi. Možda oni na drukčiji način iskazuju ljubav, ali najvažnija stvar u odnosu roditelja i djece je njihova veza, povezanost. Djeca surađuju puno lakše ako postoji ta veza, dobar odnos. Djeca imaju potrebu da ih se vidi, čuje, oni su ovdje s razlogom, ali mnogi bogataši su više fokusirani na davanje stvari, materijalno, nego na to da imaju kontakt očima i dobru vezu sa svojom djecom. U mojoj ordinaciji sam sretala takvu djecu, osjećaju se usamljenima, ne osjećaju se voljeno, viđeno, jer roditelji im puno vremena rade.

Kad su mala djeca u obitelji, najviše sukoba je oko odlaska na spavanje, oko odijevanja, hranjenja… Što je dozvoljeno malim Dancima?

- Odlazak na spavanje bio je u 19 sati kad su bile vrlo male, možda 20.30 kad su bile malo starije. Moja mlađa kći od 15 godina u krevetu je najkasnije u deset sati. Svaku večer, osim vikendom, oboje moje djece, uvijek. Rutina koje se držimo, jutro, ručak, poslijepodne, večer – uvijek je isto. Nisam rigidna, ali… uvijek je isto. Tako se osjećaju sigurno. Moja mlađa kći je bila snažne volje kao mala i bila bi baš bijesna kad nije bilo po njezinu. Htjela je odlučivati što će odjenuti već kao dvogodišnjakinja. I umjesto da ulazim u sukob, mene nije bilo briga hoće li na sebi imati pruge, točke i cvjetiće zajedno. Zapravo, mislila sam da izgleda baš lijepo i slatko mi je da je ona preuzela odgovornost za to. Dozvoljeno joj je da bira sama odjeću, meni nije bilo važno, sve dotle dok je odjeća bila čista. Roditeljima znam savjetovati da navečer pripreme dvije različite kombinacije i dozvole djeci da odaberu jednu, oni se osjete važnima i stvar je riješena. Što se tiče hrane, slatkiše kod kuće jedemo samo vikendom i možda petkom kad je neki Disney šou, one vole imati pred sobom zdjelu sa slatkišima. Preko tjedna imaju neke zalogaje kao što je mrkva ili krastavac. Učimo ih kako da jedu zdravo, a nije dozvoljen šećer, osim vikendom. I – ako kažemo "ne", to i mislimo. Ne ono da djeca moljakaju pa poslije popustiš i kažeš "dobro onda". Radi se o tome što kao roditelj želiš, a onda to i primjenjuješ.

Što kad ste u sukobu s djetetom? Kod nas roditelji izbjegavaju reći "ne" djetetu, i kad dijete inzistira, dozvoli mu se da radi po svome.

- Mislim da ih se tako ne uči ničem dobrom. Često kao roditelji mislimo da nismo za nešto odgovorni, znamo da imamo djecu, ali ne snosimo i odgovornost za njih. Gledanje televizije, kad kažete "nije me briga, radi što hoćeš", to nije u redu. Treba preuzeti odgovornost i ući u sukob. Ispravno je diskutirati sa svojim djetetom i izmjenjivati argumente, a zapravo trebate biti snažni, a ne to - "ok, radi što hoćeš". Bolje je na početku ući u sukob, više će vas poštovati – kad kažete "ne" onda to i mislite, kad kažete "da", onda je "da". Oni će zrcaliti taj način ponašanja. Izjave tipa "nije me briga, radi što hoćeš, nemam snage za svađu" oni bi mogli protumačiti kao da je to zato jer nisu vrijedni. "Nisam vrijedan da moji roditelji zauzmu stav". A kad djeca odrastu, bit će lakše, jer će znati da stvarno mislite ono što kažete.

 

Nova knjiga
Nakon knjige "Danski odgoj djece", koja je prevedena na 25 jezika, napisali ste novu knjigu "Igra na danski način". O čemu se radi?

- Knjiga je dosad prevedena na pet, šest jezika, a u Hrvatskoj će biti objavljena u veljači. Inače, prva knjiga koju sam napisala je "Boli me u trbuhu mama", o psihosomatskim problemima kod djece, i prevedena je na njemački i mađarski. Kad je riječ o igri, osnovno je da se djeci dozvoli da se igraju samostalno i slobodno, te da borave u prirodi. U knjizi nudim neke savjete oko kvalitete igre, kako stvoriti uvjete koji potiču kreativnost, kako da dijete koristi tijelo i razvija se... U Danskoj analiziramo kako doživljavamo svoju djecu, kako se djevojčice tretira kao princeze,a dječake kao snažne. No, moj nećak nekada voli oblačiti jednu veliku suknju! Djevojčicama se ne dozvoljava igra loptom ili penjanje na stablo, a dječacima da se igraju lutkama, no važno je da im damo mogućnost da sami izaberu za sebe. Ako se djevojčica želi penjati, neka se penje.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
11. svibanj 2021 20:31