StoryEditor
Životnezaboravna avantura

Solinjanin Ante Pleština: Kad me je Winnetou vidija uplakanoga, sija me na konja i odjašili smo skupa u legendu

2. svibnja 2020. - 21:50

Vrime o' korone i poruka #ostanidoma potakli su neke da uvate sređivat škafetine sa starin stvarima, albume svoga ditinjstva ili da privrte bavule sa još dragih uspomena.

Posloženi svi redon u prozirnin koricama, da se ne oštete, prid nama su tako prvi brojevi legendarnih stripova "Trojica u mraku", "Crni jahač", "Tvrđava smrti" i "Misterij zelenih močvara" Andrije Maurovića, "Kroz minula stoljeća", Julija Radilovića ili priče s Divljeg zapada poput "Bitke za ranč" i "Divljeg vjetra" s Rej Karsonon ili "Tajanstvenog došljaka" s junakom Roj Renkon...

- Ovo je samo prvih par primjeraka. Kući su sve redon kompletirani, ima ih još puno – govori nam Solinjanin Ante Pleština koji se, ka i mnogi drugi njegovi vršnjaci, zaljubija u strip, ali posebno nakon šta se u njegovon Majdanu, tih 60-ih godina prošlog stoljeća, snima poznati filmski serijal o Winnetouu, avanturističko putovanje Divljin zapadon iz pera Karla Maya.

'Nek se više čuje'

- Priča o Winnetouu, izmišljenon indijanskon poglavici, snimala se i na drugin lokacijama netaknute prirode u Hrvatskoj poput nacionalnih parkova Paklenice, Plitvičkih jezera, Krke, Velebita, pa kanjona rijeke Zrmanje, Vrlike i Cetine, ali za Majdan se malo dosad čulo, šta bi tribalo prominit i iskoristit u promotivne i turističke svrhe - smatra Pleština dok pažljivo preslaže stripove u rukama stare gotovo koliko i on sam. Voli povijest, pa su stripovi samo dio njegove kolekcionarske zbirke, uz fotografije Splita i okolice, zapise i druge dokumente.

- Uvik smo ka dica skupljali romane, ali nakon tog filma smo baš "poludili" – želi nan dočarat ta vrimena prošloga stoljeća kada je cili Majdan kroz ta dva, tri miseca, koliko se snimalo, živija za Winnetoua. Pola Majdana je statiralo u filmu – priča nan Ante, prisjećajući se kako je to izgledalo.

On je bija dječarac, ali se tog dana kad ga je posilo na konja iza Winnetoua sića ka i danas...

- A, ko to danas, posebno ko je rođen u to vrime, ne panti Winnetoua, odnosno glumca Pierrea Bricea koji ga je utjelovija i njegova prijatelja, njemačkog doseljenika Old Shatterhanda kojega je glumija Lex Barker – govori Ante.

​​​Strelica u prsi

- Bilo je to negdi sa 1963. na 64. godinu. Živija san u Majdanu kod samog kina di se u Mramornoj sali, tako se ta dvorana nazivala, nalazila i garderoba za glumce, a tu su jin bili i šminkeri. Triba reć da je Majdan u ono vrime osin kina ima i svoju čitaonicu, to je za ono vrime svjetski izgledalo, bilo je to misto s brojnin kulturnin događanjima.

U filmu je glumilo puno našega svita, mlađega, ali i starijega, koji su bili statisti. Bija je tu Stipeta Radić, Mile Glavina, koji je bija i operater u kinu, pa Bože Pleština Ritić, Milivoj Juretić Čimo... - prisjeća se Pleština kako su stariji ležali sa strelicama probodenin u prsi, a oko toga je sve bilo piturano kako bi izgledalo da jin zapravo teče krv.

- Leglo bi ih na pod, pa vraćalo gori-doli, sve dok kadar ne bi bija dobro snimljen. I moja sestra je glumila, ka i druga dica u toj doseljeničkoj karavani, mlađi brat nije jer je ima tek 5 i po godina, a nisan nažalost ni ja. Ima san tad osan, devet godina i moga san već glumit, ali kad san doša u tu garderobu, nisu mi mogli nać prikladnu robu jer mi je sve bilo veliko. I onda san ka i svako dite počeja plakat šta nisan moga i ja sudjelovat – prepričava nan Pleština tu epizodu iz ditinjstva i susret s legendarnin filmskin likon, poglavicon Apača.

- Dok san ja tako plaka, u blizini se baš naša i Pierre Brice, glavni glumac, koji je utjelovija Winnetoua. Sija je on na konja i taman da će krenit, a njegov me kolega, mislin da je to bija Gojko Mitić, koji je isto glumija u filmu, kad me vidija da plačen, podiga me i posija na konja iza Winnetoua.

Zagrlija san ga oko pasa, ali kako su mi noge bile kratke, nisan se ima na šta oslonit, pa me ljuljalo, tako da je Mitić oda uz nas i drža me tako cilo vrime. Ja san se drža za poglavicu i gleda u onu njegovu smeđu pušku sa srebrenin tokama. Jašija san tako s njima jedno sto, dvista metara i onda me spustilo doli. Bija san cili sritan, pantin to još i danas – govori Ante, pa uspoređuje fotografije iz filma di se sve snimalo i današnje lokacije.

- Neke se konfiguracije terena nisu prominile ni do danas. Ovaj usjek ovde je potpuno isti, samo je sad tupina više pokrivena borovinon, a prije je bilo više golo, osin brnistre. Mi dica, koja nismo glumila, virili smo stalno iz šume i gledali kako naši statiraju. Puno puta su se scene ponavljale. Dica su uglavnon glumila u karavani koju su Indijanci napadali, a one koji su glumili Indijance pituravali bi nekon kafenon bojon, poput patine.

Dnevnica za gostionu

Curice iz karavane su imale suknje s plavo-bilin kockicama, điletine od tvida i šeširiće s vrpcon oko vrata. Snimanja bi trajala cili dan, negdi od 10 do 16 sati. Svaki dan su se dobivali i novci, dica su tako imala lipi džeparac, a stariji su često znali dnevnicu potrošit igrajući na karte, na mauša, u gostioni u Majdanu. Mislin da se dobivalo 50 dinara na dan. Ako uzmemo da je moj ćaća u ono vrime u "Dalmacijacementa" ima oko 1000 dinara, to je bila lipa dnevna zarada – govori Ante i sića se kako je sve bilo puno konja koje su dovodili Sinjani, a priko noći bi jih sklonilo pod nadstrešnicama od tvorničkih vagoncina.

Kadrovi su se snimali i gori, na Višnjaku, di je bija tunel u kojen je "Maraska" držala bačve s višnjama i višulama za preradu. Do toga se nalazija i jedan bunker koji se isto vidi u scenama iz filma i koji je prema priči susjeda još donedavno bija "živ".

- U mravinskon tunelu se odglumila i eksplozija, ustvari, samo na ulazu tunela, pa se onda snimalo u Mravinskon gaju di je bilo jedno jezerce, sad je zatrpano, pa sve tamo prema izvoru i dalje priko željeznog mosta di je bilo indijansko selo i iza, prema bloketari nekadašnjeg "Voljaka". Tamo je u vrime snimanja filma bilo jezero Barbara. Tu se iskapala tupina, pa je Rika našla svoj put i stvorila to jezero. Tu su se okrićali i vagoncini koji bi iz Mravinskog gaja išli do cimentare - pokušava nas Ante provest svin putevima Winnetoua.

- Snimalo se tako u Majdanu jedno dva, tri miseca i mi smo se svi uživili i guštali. Koliko se sićan, snimana su ovde dva nastavka, jedan pod nazivon "Winnetou" i drugi "Blago u srebrenom jezeru", pa je nekadašnje jezero Barbara bilo idealno za neke scene.

Posli toga su se dugo vrimena sva dica u mistu igrala na kauboje i Indijance, pravili smo drvene pištolje, lukove i strijele.

Nakon jedno godine dana šta je snimanje završilo, svi smo trkali u kino u Majdan gledat film. Zamislite kako je veselo bilo kad bi se koga poznatog ugledalo u nekoj sceni, pa se izvikivalo: "Eno Stipeta! Eno Mile Glavinova, eno Čimo...!"

Majdančani osvanili na velikon ekranu, to je bilo nešto za panćenje!

Kućice na staklu


Sićan se kako su isprid one velike crne filmske kamere na kotačima stavili jedno veliko staklo i na njega je neki umjetnik naslika još kućica, kako bi izgledalo da jih, osin te jedne koja je stvarno postojala na ton brdašcu, bude još više – kauje Pleština.

Drveni konj


Ostalo mi je u sićanju i kako se gori na jezeru u Mravinskon gaju, kojeg isto više nema, snima kadar s jednin kaubojen i njegovin konjen. Triba je doć do ruba i skotrljat se u jezero, ali nikako nije tija nizbrdo, nije beštija luda. Onda su napravili nekog drvenog konja, pa su njega snimili kako pada – govori Pleština.

Parkovi prirode


Njemački filmaši su u koprodukciji s “Jadran filmom” od 1962. do 1968. godine snimali filmove o Winnetou na područjima nacionalnih parkova, parkova prirode i drugih netaknutih hrvatskih krajolika poput Paklenice, Plitvičkih jezera i Krke, Velebita, kanjona Zrmanje i Krupe, Vranskog jezera, mjesta Modrič, Rovanjska, Jasenice, Raštević, Kistanje, Ostrovica, Omiš i rijeka Cetina, Grobničko polje, Platak i na drugim lokacijama koje su im odglumile Divlji zapad.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. srpanj 2022 03:22