Koliko je neko društvo uređeno i humano, možda se najbolje vidi po tome kako se odnosi prema onima koji sami ne mogu zatražiti pomoć. U razvijenim sustavima postoje oporavilišta, dežurne službe i educirani rehabilitatori. Ondje gdje takva mreža nije dovoljno razvijena, praznine često popunjavaju pojedinci – svojim vremenom, znanjem, novcem, prostorom, a nerijetko i zdravljem.
Jedna od njih je Anamaria Okrst Melvan iz Kaštel Starog, kojoj već desetljećima iz cijele Hrvatske donose ozlijeđene, iscrpljene, pothlađene ili prerano odvojene životinje. Ptice, vjeverice, lisice, janjad, paunovi, jazavci... Prestala ih je brojiti nakon nekoliko stotina.
A čim smo zakoračili u obiteljski dom, postalo nam je jasno da nas ne očekuje sasvim obična priča. Najprije su nas dočekala tri udomljena psa: Pablo, francuski buldog, Simon, kineski kukmasti pas, i She, gluha border collie. Između nogu provlačilo se crno janje Ruška, romanovska ovca, spremna za bočicu s mlijekom. Tu je i Špiro, mješanac minnesotske i vijetnamske svinje, star godinu i tri mjeseca. Iz kaveza su se oglašavale tri nimfe, u drugom su skakutale tri mlade vjeverice, dok nas je poluslijepi ćuk Čamil promatrao iz svoje kućice.
Tu su još golubovi, pile od devet dana, amazona koja govori, tigrice, patagonske papige i ženka kraljevskog pitona koja još nema ime. Ukupno ih je, izbrojila je Anamaria, trenutačno 20.
Dok smo pokušavali uhvatiti najbolje kadrove, životinje su se premještale i tražile pažnju. Ruška je točno u podne čekala bočicu, a Špiro se nakon ručka spremao na spavanje. Anamaria je istodobno hranila, pridržavala, smirivala i odgovarala na pitanja – simpatičan, organiziran kaos na kakav je obitelj odavno naviknula.
Balkon pun ranjenih golubova
– Od malih nogu obožavam životinje i spašavam sve što se kreće, puzi ili gmiže. Još kao dijete skupljala sam ranjene ptice, a balkon nam je uvijek bio pun golubova. Donosila sam one koje bi druga djeca pogodila kamenom. Otkad znam za sebe, ovo je moja ljubav i moj poziv – govori na samom početku Anamaria.
Godinama volontira u zaprešićkoj udruzi AWAP, a kroz rad je izgradila mrežu kontakata s veterinarima, udrugama i oporavilištima. Kaže kako u Dalmaciji nedostaje organizirana pomoć za sve vrste divljih životinja pa joj se građani javljaju iz različitih krajeva Hrvatske.
Znanje je stjecala desetljećima kroz praktičan rad, samostalno učenje te praćenje stranih rehabilitacijskih grupa, udruga i specijaliziranih centara. Posebno se educirala o skrbi za vjeverice, za koju se u Hrvatskoj teško može pronaći stručna edukacija.
Kada se susretne s neuobičajenom ozljedom ili simptomima koje dotad nije vidjela, savjetuje se s veterinarima i kolegama iz AWAP-a, osobito s veterinarkom koja je ujedno predsjednica udruge.
– Kada nešto ne znam ili nisam sigurna, nazovem i tražim savjet. Najčešće već prema simptomima posumnjam o čemu je riječ, a veterinar potvrdi procjenu ili nas usmjeri što dalje napraviti – objašnjava.
Ne stigne svima odgovoriti
Najčešće je pronađu usmenom predajom i preko društvenih mreža. Netko objavi fotografiju ozlijeđene životinje i zatraži pomoć, a građani u komentarima ubrzo označe Anamariju.
– Javljaju mi se iz Dubrovnika, Makarske, Pule, Rijeke, Istre... Poruka je toliko da ponekad fizički ne stignem svima odgovoriti. Sve to zahtijeva golemu količinu vremena i energije, a počelo je patiti i moje zdravlje – priznaje. Zbog zdravstvenih problema nema stalni posao, ali ovdje nema radnog vremena ni vikenda.
– Ako imate mladunče koje treba hraniti svakih sat vremena, onda nema: "Gotova sam za danas." Neke se ptice hrane i svakih petnaest minuta. Sve se mora prilagoditi njima – objašnjava.
Tijekom najintenzivnijih razdoblja znala je istodobno skrbiti o šezdesetak ptica, dok bi se u dvorištu okupilo i dvadesetak galebova. Othranjeni golubovi, i nakon što bi bili pušteni, vraćali su se na mjesto na kojem su dobivali hranu. Danas prihvat životinja mora prilagođavati prostoru, vlastitom zdravlju i mogućnosti da svakoj pruži primjerenu skrb. Posebno je oprezna s galebovima. Objašnjava da su snažni, teritorijalni i da mogu ugroziti druge ptice, zbog čega ih posljednjih godina uglavnom ne može primati. Ozljede ruke dodatno su joj otežale brigu o velikom broju ptica pa se privremeno više usmjerila na sisavce.
Ruška, romanovska ovca, stigla je sa samo tri dana
Zvijezda našeg dolaska bila je Ruška, crno janje romanovske ovce koje se po kući kreće u pelenama poput psa, obožava ljude i u šetnju ide na povodcu. Stigla je sa samo tri dana jer je majka ostala bez mlijeka i nije ju mogla hraniti, a vlasnica joj zbog posla nije mogla osigurati danonoćnu skrb. Anamaria se ponudila da će je othraniti. Ruška je ubrzo ozbiljno klonula i završila kod veterinara. Preživjela je i danas prati Anamariju po kući, čeka svoj obrok, pokušavajući kušati sve što joj se učini zanimljivim.
Kada dovoljno ojača, Ruška će otići vlasnici na ranč, gdje će imati prostor i društvo drugih životinja. Do tada uživa u šetnjama, a prolaznici redovito misle da je kozlić.
– Kad je došla, bila je malena poput psa. Trebalo ju je hraniti i noću. Bila je jako slaba i vezala se za mene jer je ovdje praktički od trećeg dana života. Teško ćemo se rastati – priznaje Anamaria.
Špiro, međutim, ostaje. Stigao je kao praščić tek nešto veći od zamorca i trebala su mu gotovo dva mjeseca da se navikne na ljude. Danas spava s obitelji, razumije brojne riječi i traži izlazak kada psi idu van.
– Najprije je nuždu obavljao na podlogu, ali sada smatra da je "veliki dečko". Kad pitamo ide li vani, odmah zna što to znači – govori Anamaria. Rušku je prihvatio nakon sedam do deset dana opreznog odmjeravanja, a danas su dio iste neobične kućne družine.
Sin Alen uskoči kada zatreba
U svakodnevnoj brizi o životinjama Anamaria najveći dio posla obavlja sama, osobito kada je riječ o othrani mladunaca. Sin Alen povremeno uskoči kada zatreba, no hranjenje, čišćenje, terapije i organizacija skrbi uglavnom su njezina odgovornost.
– U biti se ja brinem o svemu, pogotovo o othrani. Alen uskoči katkad – kaže Anamaria. Životinje su u obiteljskom prostoru kako bi ih mogla nadzirati, a pritom nastoji ne remetiti mir okoline i susjeda. Zdrave divlje životinje ne zadržava: nakon oporavka vraća ih u prirodu ili upućuje u oporavilišta i volijere.
– Ne držim zdrave divlje životinje zatočene. Kad se životinja oporavi i može samostalno živjeti, vraća se u prirodu. Ostaju samo one koje se zbog trajnog invaliditeta ne mogu vratiti ili kućni ljubimci koje smo udomili – naglašava Anamaria.
Vjeverice na putu prema novom domu, ćuk ne može u prirodu
Tri mlade vjeverice stigle su iz Makarske nakon što su ispale iz gnijezda, toliko malene da još nisu progledale. Nakon othrane odlaze udruzi u Poreču, u pripremljenu volijeru, odakle bi se trebale vratiti u prirodu.
– Kad se otvori njihov kavez, jedva čekaju izići. Jedna mi je nedavno pobjegla i trčala po cijeloj kući. Dvaput je prošla kroz Špirov bazenčić i završila u vodi – smije se Anamaria. Iza takvih veselih trenutaka stoje dani hranjenja, čišćenja i neizvjesnosti hoće li životinja preživjeti.
Ćuk Čamil stigao je iz Imotskog nakon udara u automobil pri brzini od 50 km na sat. Krilo mu je bilo slomljeno, a na jedno je oko izgubio vid. Može tek kratko poletjeti, nakon čega pada i dezorijentira se, pa povratak u prirodu nije moguć.
– Sovama je vid iznimno važan. Kad ga pustim, može se samo dodatno ozlijediti jer se pogubi i padne. Zato ima veliki prostor u kojem je zaštićen – objašnjava.
U kući je i godinu dana stara ženka kraljevskog pitona, zasad bez imena, koja je stigla preko prijatelja. Odbijala je hranu i dugo nije samostalno jela. Anamaria joj je pomogla da se postupno oporavi i vratila joj nagon za hranjenjem. Danas ponovno jede samostalno. Hrani se odmrznutim glodavcima nabavljenima od specijaliziranih uzgajivača, nikada živim životinjama. Kako bude rasla, trebat će joj veći terarij, odgovarajuća temperatura i uvjeti prilagođeni hladnokrvnoj životinji.
– Ona je mirna i ostaje kao naš kućni ljubimac. Ja je volim – kaže, dok se mi ipak držimo na pristojnoj udaljenosti od terarija.
Golub iz omiškog požara ponovno će letjeti
Među štićenicima je i golub grivnjaš pronađen nakon omiškog požara, opečenih nogu i oštećena letnog perja. Nema prijeloma pa mu treba samo vrijeme da dobije novo perje.
– Trebat će mu nekoliko mjeseci da se izmitari. Kada ponovno dobije zdravo letno perje i bude mogao normalno letjeti, vratit će se u prirodu – kaže Anamaria.
Drugi golub, rasni prevrtač, nakon oporavka bit će smješten kod iskusnog golubara. Za svaku se životinju izrađuje drukčiji plan: povratak u prirodu, prilagodba u volijeri ili siguran trajni smještaj.
Ždral za kojeg nisu vjerovali da će preživjeti
U dugom nizu spašavanja, priča nam Anamaria, posebno mjesto zauzima ždral stradao na dalekovodu tijekom migracije. Zadobio je stravične opekline i prijelom krila. Koža mu je bila spaljena, a kost izložena. Bio je potpuno klonuo i prognoze nisu bile dobre. Dogodilo se to tijekom pandemijskih ograničenja, kada se nije moglo jednostavno putovati iz jednoga grada u drugi. Anamaria ga je stabilizirala uz pomoć potkožnih infuzija i savjeta veterinarke iz udruge. Unatoč prvim procjenama, preživio je noć. Nakon što je ojačao, operiran je, a kada su ograničenja ukinuta, prevezen je u AWAP na daljnju skrb.
– Kad pomislite da ste vidjeli sve, uvijek se pojavi nešto novo. Ždral je bio iznimno zahtjevan, velika ptica s golemim kljunom. U sjećanju mi je ostao kao jedno od najposebnijih spašavanja – govori.
Kroz njezin su dom prolazile i lisice stradale pod automobilima. Jedna je nakon operacije vraćena u prirodu, dok jazavcu, nažalost, nije bilo spasa. Upravo su takvi trenuci najteži dio ovoga poziva. Usprkos znanju, trudu i neprospavanim noćima, nije moguće spasiti svaku životinju.
Povremene donacije dobrih ljudi i važni savjeti
Najveći dio troškova obitelj podmiruje sama: hranu, veterinarske preglede, lijekove, operacije, opremu i prijevoz. Ponekad pomognu pronalaznici i ljudi koji prate njezin rad. Posebno ističe žene koje se brinu o splitskim paunovima i prikupe pomoć kada neka od ptica završi kod nje. Jedna je paunica zadobila teške ozljede leđa, a druga dvostruki prijelom krila. Samo jedna operacija stajala je oko 1500 eura.
– One koje se brinu o paunovima uvijek pomognu s hranom, lijekovima ili troškovima liječenja. Uglavnom ipak sve financiramo sami, uz povremene donacije dobrih ljudi – kaže Anamaria. Ruškina vlasnica kupuje mlijeko i sve potrebno za othranu, dok su ostale životinje Anamarijina briga. Potrebni su im hrana, lijekovi, oprema, novac, veći prostor i volonteri, no Anamaria najviše želi više educiranih građana, jer, kako kaže, dobra namjera ponekad može ubiti životinju.
Tako Anamaria za primjer uzima čest slučaj pronalaska ptica izvan gnijezda, pri čemu upozorava da mladunče pronađeno samo nije nužno napušteno. Poletarac je već izišao iz gnijezda, ali ga roditelji i dalje hrane, premda sjedi na tlu ili skakuće po granama.
– Ako nije ozlijeđen i ne nalazi se na opasnom mjestu, najbolje ga je ostaviti na miru i udaljiti se. Poletarac nije napušten ptić. Isto vrijedi za male zečeve, lanad ili ježeve koji mirno sjede u travi. Nisu automatski ostali bez majke. Ljudska potreba da odmah spasimo sve što vidimo ponekad zapravo znači da smo mladunče odvojili od roditelja – upozorava.
Pravi redoslijed prve pomoći
Ako je životinja doista ozlijeđena, pothlađena, klonula ili dehidrirana, presudan je pravilan redoslijed prve pomoći. Najprije joj treba osigurati mir i postupno zagrijavanje. Tek potom, uz stručan savjet, slijede rehidracija odgovarajućim elektrolitima i hrana prilagođena vrsti.
– Ljudi često pronađu hladnu, potpuno klonulu životinju i odmah joj počnu davati mlijeko, vodu ili hranu koju imaju kod kuće. Pothlađena životinja ne može normalno probavljati, a slaba životinja može udahnuti hranu ili tekućinu u pluća. Ne ide odmah: "Daj joj nešto jesti, sigurno je gladna." Prvo je treba stabilizirati i utvrditi o kojoj je vrsti riječ – objašnjava.
Ptiću se voda nikada ne smije ulijevati izravno u kljun. Otvaranje kljuna ljudi, pojašnjava nam, često pogrešno protumače kao žeđ, a takav pokušaj napajanja može završiti ulaskom tekućine u dišne puteve i uginućem. Prema njezinim riječima, pronađenu pticu najbolje je smjestiti u kartonsku kutiju s otvorima za zrak, na ručnik ili papirnati ubrus, te je ostaviti na mirnom, toplom i zamračenom mjestu. Treba izbjegavati nepotrebno diranje, fotografiranje i dodatno uznemiravanje te što prije kontaktirati veterinara ili osobu s iskustvom u zbrinjavanju konkretne vrste.
– Ako ne znate što ste pronašli, bolje je najprije nazvati nekoga tko poznaje tu vrstu nego krenuti metodom "ajmo probati". Dobra namjera nije uvijek dovoljna. Kada je životinja stvarno u problemu, potrebna joj je pravilna prva pomoć – naglašava.
Posebno upozorava na opasnost koju za ptice predstavljaju predmeti što ih ljudi bez razmišljanja ostavljaju u prirodi: duga kosa, konci, špaga, ribolovni najlon i komadići mreže. Ptice takve materijale često skupljaju za gradnju gnijezda. Konac ili vlas mogu im se omotati oko prstiju i nogu. Što se ptica više pokušava osloboditi, materijal se sve snažnije urezuje. Noga otiče, cirkulacija prestaje, tkivo odumire, a ptica može ostati bez prsta ili cijelog stopala.
– Nama je to samo komadić konca ili nekoliko vlasi kose. Ptici može postati zamka koja će joj obilježiti cijeli život. Priroda nije kanta za smeće. Ono što nama izgleda bezazleno, nekoj životinji može značiti dane agonije, tešku ozljedu ili smrt – poručuje. Ako se konac već urezao u natečenu nogu, ne treba ga naglo povlačiti. Pticu treba smiriti, staviti na sigurno i predati stručnoj osobi.
Sramežljivi Stipe za kraj druženja
Kako se naše druženje bližilo kraju, postalo je jasno da je i životinjama bilo dosta gužve, kamera i nepoznatih ljudi. Špiro više nije mogao izdržati pa ga je Anamaria odvela u sobu, na njegovo uobičajeno mjesto za odmor. Dok je još bila u hodniku, začuli smo glas koji je nekoliko puta razgovijetno ponovio: "Dobar dan, dobar dan, dobar dan!" Potom se iz hodnika vratila sa Stipom na ramenu, amazonskom papigom koja govori, ali je, upozorila nas je, pred nepoznatim ljudima pomalo sramežljiva.
I doista, čim nas je ugledao, Stipe je zašutio i isprva nas gledao u čudu. Pažljivo je odmjeravao snimatelja, fotografa, kolegicu i mene, kao da pokušava shvatiti tko smo i što svi radimo u njegovu domu. Iako nije progovorio, fotografiranje i poziranje očito mu nisu smetali. Kada bismo ga upitali: "Stipe, jesi li dobro? Kako si?", samo bi širom otvorio oči i ponešto tiho promrmljao. Bio je simpatičan, drag i pomalo zbunjen cijelom situacijom. Da smo ostali još koji sat, vjerujemo da bi se potpuno opustio i možda s nama započeo i pravi razgovor. No bilo je vrijeme da se životinje vrate svojoj svakodnevici, a njihov dom ponovno utihne.
Nekad prvi sat odlučuje o životu
Anamarijina želja nije da svatko svoj dom pretvori u oporavilište, nego da građani nauče prepoznati kada je pomoć potrebna, što učiniti i kome se obratiti. Zbog velikog broja poziva pokrenuta je internetska stranica Prijatelji divljine s osnovnim uputama.
– Ne mora svatko spašavati životinje kao ja. Ali bilo bi ogromno kada bi osoba koja pronađe životinju znala što prvo treba napraviti, što nikako ne smije napraviti i koga treba nazvati. Nekad upravo prvih sat vremena odlučuje hoće li životinja preživjeti – kaže.
Dok završavamo razgovor, Ruška traži još jednu dozu bočice s mlijekom, psi pažnju, a Špiro zaključuje da su kamere dovoljno dugo bile u njegovu domu, Stipe se počeo opuštati, vjeverice čekaju put prema volijeri, a opečeni golub dan kada će se vratiti na nebo. U tom domu nema kraja radnom danu, ali ima života koji su dobili još jednu priliku zato što se jedna žena nije mogla okrenuti i nastaviti svojim putem.
– Samo slona još nisam imala – za kraj govori Anamaria kroz smijeh. Poznavajući je, ni taj nas poziv više ne bi iznenadio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....