StoryEditor
ŽivotLjubav od malih nogu

'Lakši je od hrvatskog, a danas je čista potreba...': u ovom ljetnom kampu u Zaostrogu svi zainteresirani mogu naučiti jezik koji je donedavno Hrvatima bio stran, a sve nam je važniji

13. srpnja 2019. - 13:32

Njezina je dikcija savršena. Ne žuri sa zaključcima. Strpljiva je dok objašnjava. Nadasve je ljubazna. I nasmiješena. Zadovoljna. Ona je zapravo sve ono što većina nas nije. Ime joj je Marija Štimac i ima 11 godina.

Marija je samo jedna od stotinjak polaznika ljetnog kampa kineskoga jezika i kulture u Zaostrogu. A ona obožava Kinu. I kineski jezik. A to što nikada nije bila u Kini samo je dodatno motivira. Da bude još bolja. I obrazovanija. Da je novinar niti jednim pitanjem ne može nadmašiti.

– Volim Kinu od malih nogu. Fascinirana sam njome – govori, a novinar se i ne usuđuje pitati što su to "male noge" za 11-godišnju djevojčicu.

Fasciniran je. Da se izrazi na njezin način.

No, vratit ćemo se Mariji Štimac. S nama je sada Andrea Pleša, projektna menadžerica Konfucijeva instituta Sveučilišta u Zagrebu. I nije, naravno, slučajno tu, Andrea je s nama kao jedna od organizatorica kampa. I kao osoba koja nam je predstavila fascinantnu malu Mariju.

– Da budemo precizni, Konfucijev institut organizirao je ljetni kamp kineskog jezika i kulture u sklopu Međunarodnog ljetnog go kampa – objašnjava za početak organizatorica.

Vama, razumljivo, tek nakon objašnjenja ništa nije jasno. Okej, jezik i kultura, ali kakav sad go kamp. Okej, kamp, ali go?!
Marija Štimac se smije. Ne ruga se. Pristojna je. Ne mora, uostalom, svatko znati što i ona zna.

Go, dakle. Riječ je o drevnoj kineskoj strateškoj igri. Prema Wikipediji, najstarijoj na svijetu. Igrala se i prije 4000 godina, a u Kini je zovu weiqi, u Koreji baduk ili paduk, u Japanu igo, a u Europi go.

– To vam je istovremeno i najsloženija i najjednostavnija igra na svijetu, u tome je poanta – kaže Marija.
Poanta. Točno je tako rekla. Djevojčica iz petog razreda.

Jednostavnost se sastoji u tome da igrači pred sobom imaju ploču, sličnu šahovskoj, s mrežom od 19 x 19 okomitih i vodoravnih crta na kojima se nalaze crni i bijeli kamenčići koji se pomiču na sličan način kao u dami. Do pobjede je, međutim, kompliciran put jer je broj kombinacija i mogućnosti praktički neograničen.

– Lako se i brzo uči, ali teško se stiže do majstorske razine – govori nam Damir Medak, kojega smo u priču uključili kao tajnika Hrvatske go udruge.

Hrvatska, za one koji se čude postojanju takve udruge, ne samo da ima udrugu koja okuplja ljubitelje goa, nego je i jedna od prvih zemalja u Europi u kojoj se go počeo igrati. Bilo je to koncem 19. stoljeća u Puli, a drvenu mrežu s kamenčićima nabavili su fascinirani časnici austrougarske mornarice.

– Udruga postoji već 22 godine te ima stotinjak članova, aktivnih igrača, od kojih je većina mlađa od 18 godina – upućuje nas Medak.

No, to je ništa prema sljedećem podatku: s obzirom na broj igrača po stanovniku, Hrvatska je prva go zemlja u Europi!

– Tako je, imamo nekoliko majstora, pri čemu morate znati da nije nimalo lako postati majstor goa. Dug je put do toga, a naš predsjednik čak je dvaput bio i prvak Europe – nadahnuto će Medak, dodajući kako o gou nije imao pojma do prije šest godina, da bi danas tom igrom bio, pogađate, fasciniran.

Ljetni kamp u Zaostrogu odvijao se u hotelu. Nebitno. Nitko nije savršen. Bitno da su zabava i edukacija svih sedam dana bili na nivou. Program se sastojao od jutarnjih i popodnevnih radionica kineskog jezika na plaži, učenja kineske kaligrafije, igranja goa i vježbanja kineske borilačke vještine wing chun. Polaznici, njih, rekosmo, stotinjak, redom su bili osnovci. A vrijeme im je proletjelo brzo i nečujno poput nindže.

– Kaligrafijom sam posebno oduševljena, pisanje kineskih slova baš me ispunjava – radosno će Marija.
Ispunjava. Marijin izraz. Blago roditeljima.

– Radionice su bile osmišljene tako da se djeci kroz igru i zabavu približe kineski jezik i daleka kineska kultura – napominje Andrea Pleša.

Predavačica je bila izvorna govornica kineskoga Zhang Ludan. Ona predaje kineski jezik i u Zagrebu. I sve joj više ljudi dolazi.

– Kada smo 2012. godine osnovali Konfucijev institut, morali smo ići okolo te školama i knjižnicama nuditi naše programe, a sada je stanje obrnuto, svi nama dolaze, a radionice su nam konstantno popunjene – zadovoljno će Andrea Pleša.

Još do prije devet godina Kina i sve s Kinom u vezi Hrvatima je bilo strano, daleko i nepristupačno. Ništa više nego egzotično, pa ih je prema Konfuciju tjerala tek znatiželja. A danas je Kina i sve s Kinom u vezi čista potreba.

– Sve se više uviđa važnost kineskoga jezika u svakodnevnom životu – veli Andrea.

Da vam je, uostalom, netko 2012. godine rekao da će Kinezi još do kraja desetljeća početi graditi pelješki most, nasmijali biste se. Ali ne kao mala fascinirana Marija, vi biste se rugali. I s Kinezima i s mostom.

– Kineski jezik uopće nije težak, to je potpuno kriva percepcija, meni je teži hrvatski – kaže Marija.
Percepcija. Da, nerijetko je sve u percepciji, ali s 11 godina imati ovakvu percepciju doslovno fascinira.

Pitam Mariju kako je moguće da joj je hrvatski teži od kineskoga, jer sad već mislim da se mala poigrava sa mnom.

– U kineskom nema deklinacija i konjugacija – kratko će mala.

Deklinacija. Konjugacija. Peti razred.

Andrea Pleša sluša i potvrdno kima glavom. Kineski je, uvjerava, stvarno lakši od hrvatskoga.

– Kineski je samo naizgled težak jer njime nismo okruženi, nije prisutan u našoj svakodnevici, a ustvari je iznimno logičan. Djeca su se neizmjerno zabavljala učeći ga. Njima, uostalom, ništa nije teško, a posebno ne upijati nove jezike i znanja – kaže.

Najviše djece u Zaostrog je stiglo iz Hrvatske. I opet će jer prva ljetna škola kineskoga jezika i kulture pokazala se kao pun pogodak. Predavanja, radionice, natjecanja... Čista petica. Kaligrafija, slikarstvo, borilaštvo... Za deset!

– Došla su nam i djeca iz Slovenije, Rumunjske, Rusije, a bilo je i jedno dijete iz Južne Koreje – važno će Andrea.
Kad kažemo borilaštvo, treba reći da se nitko nije tukao. Wing chun je vještina koju je razvila budistička svećenica u hramu Shaolin početkom 17. stoljeća. Prema legendi, ona je, promatrajući borbu zmije i ždrala, dobila inspiraciju za kreiranje ovog jedinstvenog sustava kung-fua. Osnova je zaštititi svoje tijelo. Uz uvjet da ti um bude čist poput dječje duše.
Marija je ipak radije pisala i slagala kamenčiće. Kaligrafija i go njezin su svijet.

– Već znam dosta slova – kaže.

– Kad si počela učiti kineski? – pitam.

– U desetom mjesecu prošle godine – odgovara.

Izdvojeno

08. kolovoz 2020 12:42