Rebbeca Chamaa je žena koja je dvadeset godina uspješno sakrivala dijagnozu s kojom je živjela od svojih prijatelja i suradnika.
Zbog paranoidne šizofrenije koja joj je dijagnosticirana, pretrpjela je brojne gubitke - ljudi, posebice muškarci, naprosto su nestajali i ostavljali je kad bi im rekla o svojoj bolesti, sve dok se nije pojavio njezin muž, koji je, unatoč periodu izrazitog pogoršanja njezinog stanja, odlučio ostati s njom. Zbog toga danas Rebbeca otvoreno priča o svojoj dijagnozi, piše huffpost.
"Prije nekih godinu dana, moj muž i ja smo se odvezli u policijsku akademiju naše županije. Uniformirani policajac pustio nas je unutra. Ispratili su nas kroz nekoliko hodnika do konferencijske sobe, gdje sam trebao govoriti kao predstavnik našeg lokalnog ureda Nacionalnog saveza za mentalne bolesti." prisjeća se Rebbeca.
"Stojeći u prednjem dijelu prostorije, prvo sam se predstavila sa svim svojim postignućima ― nedavnom diplomom na programu stjecanja certifikata na Sveučilištu Columbia, predavanjima i radionicama koje predajem i 25-godišnjim brakom. Zatim sam dodala da živim s kroničnom paranoidnom shizofrenijom."
Tom je prilikom, kaže, pričala gotovo sat vremena o pet vrsta halucinacija koje doživljava, vremenu kada su se glasovi koje je čula identificirali kao Bog, Isus i Sveti Duh, i kako je zbog paranoje često mislila da joj je hrana otrovana. Dotakla se i deluzija koje je imala za vrijeme psihotičnih faza.
"Za službenike je važno da čuju informacije od nekoga tko je doživio iskustvo teške duševne bolesti, jer se tako često susreću s ljudima koji su u krizi mentalnog zdravlja tijekom obavljanja svojih dužnosti. Želim da shvate da psihoza može natjerati ljude da se ponašaju nepravilno, ali da se u mnogim slučajevima ti ljudi mogu uspješno liječiti." kaže Rebbeca.
"Tajila sam svoju mentalnu bolest od prijatelja, rodbine i poslodavaca gotovo 20 godina. Od 2015. dio svojih prihoda ostvarujem pričajući detalje o tome kako je živjeti sa shizofrenijom. Razgovaram s policijom, studentima sestrinstva i ljudima koji studiraju bračnu i obiteljsku terapiju te u ustanovama za liječenje onih koji žive sa sličnom dijagnozom." priča Rebbeca.
"Dijeljenje moje priče pomaže određenim skupinama da bolje razumiju mentalnu bolest i pomaže onima koji s njom žive da se osjećaju manje usamljenima na svom putu. Pojedinosti koje dijelim mogu pomoći profesionalcima da bolje razumiju kako je to odmaknuti se od stvarnosti."
U svojim kasnim 20-ima počela je misliti da ljudi imaju skrivene motive prema njoj. Kako je njena paranoja rasla, prestala je jesti i spavati. Rodbina me dovela u bolnicu, ali je prošlo nekoliko dana prije nego što je pristala na bolničko liječenje. Njezin boravak u bolnici doveo je do dijagnoze bipolarnog poremećaja s psihotičnim značajkama. U to je vrijeme, kaže, imala puno poricanja i srama zbog etiketa koje su postale dio mog identiteta.
"Reći ljudima da imam mentalnu bolest ― posebno muškarcima s kojima sam izlazila ― gotovo je uvijek završilo njihovim nestankom iz mog života. Sjećam se da je jedan čovjek rekao "Jednostavno ne mogu ovo podnijeti" kada je završio stvari tog dana, iako ja nikada nisam pokazivala simptome u njegovoj blizini. Rano sam naučila da je mentalna bolest kvar za mnoge veze." prisjeća se.
"Kad sam upoznala svog sadašnjeg supruga, i on je bio suzdržan kad je riječ o mojoj dijagnozi. Kad smo prvi put izašli, nisam se pridržavala terapije, pa sam imala teških epizoda. Dvaput sam pokušala samoubojstvo i imala sam mnogo epizoda gdje sam čula glasove, imala paranoje i deluzije." tvrdi.
"Ipak, držali smo se zajedno, i čak i nakon što je svjedočio mojim simptomima, nastavio me podržavati. Nedugo nakon što smo krenuli, počela sam ozbiljnije shvaćati svoje liječenje i mogli smo se usredotočiti na izgradnju temelja za naš skori brak."
Do tada, Rebbeca jeveć naučila da ne spominje svoju bolest ljudima, pa je to postala tajna između nje i supruga. Njena obitelj je znala, ali ne i obitelj njenog muža. Nisu rekli nijednom od njegovih kolega s posla ili prijateljima koje su stekli nakon što su kupili stan blizu granica Los Angelesa.
"Nisu samo stigma i odbacivanje koje sam doživjela učinili šutnjom o svojim borbama. To je također bila internalizacija poruka koje mi je društvo poslalo o mom stanju i ljudima koji žive s njim. Mislila sam da sam manje draga i simpatična i da će me ljudi koji znaju smatrati "ludom"." rekla je.
Novi liječnici dijagnosticirali su joj kroničnu paranoidnu shizofreniju. Onoga dana kad je saznala vijest, jedva da je progovorila riječ. Sjećam se da joj jesuprug na kraju rekao: "Pa, danas nema ništa novo u vezi s tobom od jučer." Ta ju je izjava uvjerila da on ne ide nikamo, čak ni s ovom novom informacijom.
"Ipak, udvostručili smo tajnu i postali još više zaštitnički nastrojeni prema našem osobnom životu i stvarnosti moje bolesti. Zamišljala sam da bi, ako su me ljudi odbacili kad sam im rekla da imam bipolarni poremećaj, bilo još gore kad bih im rekla da imam shizofreniju."
"Čuvali smo ovu novu tajnu između nas i članova moje obitelji gotovo 10 godina kada mi je psihijatrica dala domaću zadaću da samo jednom od svojih prijatelja kažem svoju dijagnozu. Moja je psihijatrica shvatila da bi me spriječilo da budem istinski bliska s drugim ljudima, ako sam tajila nešto što je toliko utjecalo na moj život. Znala je da me skrivanje izolira od drugih."
Suprug i ona su tjednima o tome razgovarali. Razmišljali su o tome žele li uopće ikome otkriti njenu bolest, nakon što su tako dugo živjeli s njom kao "na tajnom zadatku". Razgovarali su o gubitku prijatelja i tome da, kad jednom kažu jednom prijatelju, i drugi će saznati.
"Za ručkom sam, drhtavim glasom, rekla: "Imam shizofreniju." U početku je socijalni radnik s kojim sam razgovarala bio malo zatečen i imao je nekoliko pitanja, ali razgovor se nije nastavio. Te sam noći napisala esej o svom iskustvu s mentalnom bolešću za internetski časopis. Kad je objavljen, postavila sam poveznicu na njega na Facebooku ― i tako su moja tazbina, naši suradnici, pa čak i prijatelji koji su me poznavali još iz srednje škole saznali da živim s psihičkom bolešću."
Izgubili su nekoliko prijatelja.
"Nisam sigurna jesu li mislili "ne mogu ovo podnijeti", poput mojih prvih dečkiju, ili su bili uznemireni što smo tajili tako značajan dio naših života od njih. Često se pitam je li neke ljude povrijedilo osjećaje da nam nikada nisu bili tako bliski kao što su mislili jer nismo živjeli autentičnim i potpuno otvorenim životom." priznaje.
Osjećala se ranjivo i uplašeno zbog konačnog otkrivanja svoje tajne, ali je postojalo i veliko olakšanje. Prvi put od svojih ranih 30-ih mogla je govoriti o sebi bez skrivanja velikih dijelova svoje stvarnosti i onoga što jest.
"Od tada pišem o životu sa shizofrenijom, a pričanje moje priče dovelo me do pozicije u NAMI-ju zbog koje sam stajala ispred desetaka policajaca i objašnjavala kako je to biti usred krize mentalnog zdravlja. Moja tajna je postala moj alat i više je ne skrivam. Govorim o tome svaki put kad me netko to zamoli ili svaki put kad je tema o mentalnom zdravlju. Osjećam se kao da koristim tešku situaciju da promijenim živote drugih ljudi, što daje smisao mom iskustvu shizofrenije i pretvara ga u nešto što nije posve negativno." kaže Rebbeca.
"U 2023. nailazim na manje stigme i više znatiželje nego svih onih godina koje sam živjela razdvojena i odsječena od istinske intimnosti s rođacima i prijateljima. Ja sam hrabro ono što sam ja – ono što sam autentično ja – i koristim se tom nekoć čvrsto čuvanom tajnom kako bih, nadam se, stvarnost mentalne bolesti učinila manje teškom za druge poput mene." završava.