U kriznim situacijama aktiviraju se naši adaptacijski potencijali kako bi nas odmah doveli u ravnotežu s vanjskim svijetom - kaže doc. dr. sc. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, te nastavlja:
- Ova pandemija predstavlja jako zahtjevnu i izazovnu situaciju jer se radi o ugrozi koja nam je nepoznata, s kojom nije lako upravljati i uz to je direktno ugrožavajuća za naš život.
Uz taj stresor koji je sam za sebe nevidljiv, uvedene su protuepidemijske mjere koje su potpuno promijenile naš svakodnevni život. Tako smo odjednom imali dva velika izazova - spriječiti infekciju i prilagoditi se novoj rutini života, posve različitoj od one koju smo živjeli.
Emocionalni umor
- Zamislite koliko nam je trebalo adaptacijskih potencijala da se prilagodimo - ne samo tjelesno nego i mentalno.
Što je stresor teži i opasniji, a posebice u situaciji dužeg trajanja, iscrpljuju se naši adaptacijski kapaciteti, što može dovesti do pojave emocionalnog umora koji se manifestira nekim od psihičkih simptoma ili pak različitim psihičkim poremećajima - ističe psihijatrica Petrana Brečić.
Međutim, napominje, ti simptomi su u toj akutnoj fazi uglavnom normalni i očekivani. Štoviše, oni nas dovode u stanje pripravnosti za adekvatne reakcije.
- Svojim pacijentima kažem kako je normalno da su na početku prilagodbe tjeskobni, uplašeni, da ne mogu spavati.
Nastavlja:
- Kako bi izgledalo da u jednoj tužnoj situaciji budete sretni? To bi značilo da se niste dobro adaptirali i da nešto nije u redu. Kada je situacija izvana tužna, normalno je da razvijate tužno raspoloženje. Kada ste suočeni s opasnošću, normalno je osjećati strah i tjeskobu.
Većina se dobro adaptira
Naši izvorni adaptacijski kapaciteti znatno su veći no što mislimo. Tako da će se većina ljudi relativno dobro adaptirati kroz akutnu fazu i većina simptoma koji se u toj fazi pojave uglavnom će proći.
Kod onih ljudi kod kojih ti simptomi ne prolaze, kod koji interferiraju sa svakodnevnim životom i funkcionalnošću, kada postaju izvor emocionalne trpnje i patnje, predstavljaju simptome psihičkog poremećaja - najčešće anksioznog, a onda i depresivnog.
- Ono što nas psihijatre najviše brine i na što smo ukazivali od početka krize jesu kronične posljedice ove krize - one posljedice koje će nastupiti protokom vremena, umorom našeg emocionalnog adaptacijskog sustava i činjenicom da će se učinci krize spuštati od generalnog ka individualnom, osobnom iskustvu.
Tada će se više početi razvijati depresivni poremećaji, anksiozni poremećaji, PTSP, razne vrste ovisnosti i poremećaja spavanja.
Procjena Svjetske zdravstvene organizacije je da će povećanje depresivnih i anksioznih poremećaja biti od 20 do 30 posto. Kada zatražiti pomoć?
- Za pomoć se javljate onda kada ne možete više sami izdržati, kada ste vi i vaši bližnji primijetili da se s vama nešto događa, kada shvatite da ne možete više funkcionirati na način na kakav ste inače funkcionirali u svim svojim odnosima, bračnim, partnerskim, u odnosu djecom, u obiteljskom okruženju ili na radnom mjestu.
Javite se kad osjetite emocionalnu patnju i bol koju više ne možete kontrolirati i koja vas naprosto nosi.
- Pri tome je važno znati da svaki psihički otklon koji traje dulje vrijeme, bilo da je to depresija ili anksioznost, osim na vas ima učinke i na vaše bližnje kroz čitav niz svjesnih i nesvjesnih reakcija.
Uostalom, to je velika individualna patnja koja će, iako će proći nakon nekog vremena, ostaviti posljedice na našem psihičkom funkcioniranju.
Uzimanje anksiolitika
Što možemo napraviti da si pomognemo?
- Prije svega, čovjek bi trebao nešto znati o svom mentalnom aparatu. Važno je razumjeti što se događa u procesu prilagodbe, razumjeti kako se ponašamo u kriznim situacijama, razumjeti da se prilagođavamo mislima, emocijama i ponašanjem.
Potom je važno formirati okvir života - svakodnevnu rutinu koja je najbolja zaštita od tjeskobe jednostavno zato što je izvjesna, jer nema nepoznanica.
Nepoznanice ne volimo jer su izvor tjeskobe, a neizvjesnost nas dovodi na polje na kojem caruje naš um koji stalno projicira budućnost koja je uglavnom opterećujuća i često negativno konotirana.
Čak i loša rutina nam daje sigurnost, napominje psihijatrica.
- Treba raditi što smo i prije radili, rasporediti si vrijeme. Kada ustalimo tu rutinu, onda se orijentiramo na sadržaj našega života. Jako je važno filtrirati informacije i orijentirati se na određeni provjereni izvor informacija.
Treba li kada smo u teškoj situaciji uzeti, primjerice, Normabel i što možemo uraditi umjesto toga da konzumiramo tablete?
- Kad ljudi osjete da im je teško, da više ne mogu, onda je bolje da se oko pijenja anksiolitičkog sredstva konzultiraju s liječnikom. Ne mora značiti da će liječnik prepisati apaurin, već vas može naučiti kako pravilno disati, tehnike kako skrenuti tjeskobne misli jer se one vežu na ponašanje i emocije.
Kad imate veliku tjeskobu, prije nego što ćete možda popiti lijek, može vas naučiti kako je odagnati, je li to fizičkom aktivnošću, tehnikama mišićne relaksacije...
Može biti da zbog tjeskobe, posebice nesanice, morate u početku početi uzimati neki anksiolitik pod kontrolom liječnika, što je, vjerujte mi, puno bolje nego trpjeti tjeskobu.
Kad tjeskoba traje dugo i kad je jaka, ona negdje procuri i onda dobijete ili psihički simptom ili se počne ventilirati kroz tijelo, pa dobijete neki tjelesni simptom.
Online terapija
Ova kriza će, kaže ravnateljica Klinike Vrapče, iskristalizirati nekoliko skupina pacijenata.
Oni koji su ranije imali psihijatrijsku dijagnozu u ovoj krizi su prepoznati kao vulnerabilna skupina jer su njihovi prilagođeni kapaciteti na novonastalu situaciju znatno slabiji, a vrlo često im je i izvanjska, socijalna pozicija značajno lošija.
Za njih je vrlo važno održavati kontinuitet psihijatrijske skrbi, za što su se u Klinici za psihijatriju Vrapče odmah na početku krize pobrinuli.
Druga skupina je opća populacija kojoj će jedan dio u ovoj velikoj krizi, koja dugo traje, iscrpiti adaptacijske potencijale te razviti neke simptome ili poremećaje.
- Za širu populaciju koja je u ovoj krizi osjetila da joj potrebna pomoć, imamo telefonski i online antistres modul u trajanju od tri tjedna. Učimo koje reakcije na stres razvijamo i zašto, koje su produktivne i konstruktivne reakcije, a koje to nisu i koje bi trebalo mijenjati.
Zatim, kako se suočavati sa stresom, kako otpuštati tjeskobu, što učiniti da bismo usvojili zrelije oblike suočavanja... Taj program je postojao i ranije, ali smo preformulirali program da pacijente više učimo o COVID-u 19.
- Zasigurno će posebnu skupinu ljudi potrebitih psihičke pomoći činiti oni koji su preboljeli COVID-19 u težim formama, oni koji su bili u jedinicama intenzivne njege, dobivali kisik ili bili na respiratoru. Zatim oni koji su u ovoj krizi izgubili članove obitelji, a da ih nisu prije toga mogli vidjeti i oprostiti se od njih.
Interesantno je kako će ova kriza iznjedriti jedan poseban poremećaj ili vid posve drukčijeg žalovanja. Mnogi ljudi uopće nisu imali priliku niti započeti niti odraditi proces žalovanja za svojim bližnjima. Sve će to ostaviti psihičke posljedice.
Treća skupina su zdravstveni radnici koji danonoćno rade s oboljelima od COVID-a i nesebično pomažu.
Teška prilagodba kod medicinara
- Prilagodba liječnika i medicinskih sestara silno je teška jer oni uglavnom nemaju radno vrijeme i rade jako težak i iscrpljujući posao, a istovremeno jako malo sudjeluju u svom osobnom životu - nema ih kod kuće, a kada jesu boje se da ne zaraze svoje bližnje, umorni su i iscrpljeni.
Razvijaju osjećaj krivnje spram obitelji i bližnjih jer oni radeći ne prestaju biti supružnici, očevi, majke, djeca. Mnogi od njih imaju bližnje koji su i sami bolesni, imaju i bližnje koji su umrli, a možda ih nisu ni vidjeli. Znači, brinu o svemu kao i svi drugi ljudi.
- Altruizam i romantična posvećenost poslu često zamagljuje granice naših adaptacijskih sposobnosti i teško procjenjujemo kada smo "na rubu".
U prirodi liječničkog posla je pomagati, i to po svaku cijenu, a da si pri tome ne postavljamo pitanja kako je nama i treba li i nama pomoć. Nitko nema neograničene kapacitete prilagodbe.
Općenito, liječnici razvijaju veliki broj različitih simptoma koji su produkt prenategnute i duge akomodacije. To sad traje već osam mjeseci, sve postaje teže i teže i naprosto su se ljudi iscrpili.
Pomoć liječnicima
U Kliničkoj bolnici Vrapče su to prepoznali i stalno pozivaju liječnike da se jave u program prevencije sagorijevanja pod nazivom "Zajedno smo snažniji", koji čine faze edukativnog, suportivnog individualnog te grupnog rada.
Za zdravstvene radnike koji doživljavaju specifične, jače izražene krizne situacije, namijenili su i program posebnog suporta "Debrifing", strukturiranog u vidu grupnih tretmana u kojima se zdravstvenim radnicima omogućuje verbalizirati i odreagirati svoje spoznajne i emocionalne teškoće, pomoći im da ostanu svoji i da razumiju koji im dio teškoća čine realne situacije, a koji dio njihovih teškoća jesu emocionalne reakcije.
- Za sve skupine moramo vidjeti u koji mjeri su se razvili simptomi, možemo li to riješiti samo psihoterapijskim zahvatima ili je njihova težina takva da iziskuje primjenu farmakoterapije, koju ne treba izbjegavati – kaže psihijatrica.
Manja stigmatizacija
Programe Klinike za psihijatriju Vrapče prepoznalo je Ministarstvo zdravstva, te su uz odobrenje Zavoda za hitnu medicinu postali prvi telepsihijatrijski centar u Hrvatskoj.
- Ne želim kazati da je to jedini ili glavni način na koji bi psihijatrija trebala funkcionirati, ali ćemo jedan veliki dio takvih programa nastaviti provoditi i nakon što prođe ova kriza jer se na ovakav način mogu uključivati u programe liječenja osobe koje su zaposlene, koje žive u drugom gradu.
Uostalom, manja je stigmatizacija kad terapiju pohađaš iz svoje kuće. Međutim, treba znati da takav modalitet liječenja ima i svoje limite, posebice u uspostavi i održavanju terapijskog odnosa koji je u psihijatriji posebno važan i nenadoknadiv lječidbeni faktor – posebice kada se radi o prvim pregledima i uspostavi dijagnoze. Sad to ne možemo u potpunosti realizirati, tako da nam je online terapija sjajno došla - za kraj će doc. dr. sc. Petrana Brečić.