Selena Gomez (30), popularna pjevačica i glumica, nedavno je svojim pratiteljima na društvenoj mreži Tik Tok, kojih je 45,3 milijuna, otkrila kako njeguje svoju besprijekornu kožu lica, ali i razloge zbog kojih joj ruke drhte dok pokazuje jutarnju rutinu. Naime, kazala je da se trese zbog lijekova za lupus koji joj je dijagnosticiran prije nekoliko godina i zbog kojeg joj je transplantiran bubreg. Ona je detalje svoje borbe podijelila u dokumentarnoj seriji "Moj um i ja", u kojem se vidi i trenutak kada je 2020. izgovorila: "Kada se ujutro probudim, prvo počnem plakati jer me sve boli".
Zbog svoje bolesti, Selena će cijeli život biti na terapiji, a u međuvremenu joj je dijagnosticiran i bipolarni poremećaj. Kako je istakla, najlošije se osjeća na turnejama, kada je fokusirana na posao i kada provodi mnogo vremena sama.
- Najteže mi je bilo na turnejama. Tada budem usamljena, depresivna i anksiozna. Prije nego što bih izlazila na scenu, imala sam napade panike, a nekad bi se to dogodilo čim siđem s bine, ispričala je pjevačica i priznala da joj je dijagnoza bipolarnog poremećaja teško pala i mislila je da je to kraj njenog života.
- Ipak, sad se osjećam mnogo bolje i živim dan po dan. Otkrila sam da moj bipolarni poremećaj i ja imamo odnos. On nikud neće otići. Trudim se da mi postane prijatelj. Mislim da mi je to bilo potrebno da postanem ovo što jesam i sada se moram boriti. Ali zaista sam sretna. U miru sam. I ljuta sam. I sposobna. I puna sumnji. To je rad koji traje. Ja sam dovoljna. Ja sam Selena, poručila je u svojoj seriji.
Selena Gomez daje sve od sebe da normalno nastavi sa svojim životom, u čemu očito i uspijeva jer je obično najzapaženija mlada zvijezda na crvenom tepihu.
- Među poznatim i uspješnim osobama koje su imale bipolarni poremećaj su Virginia Woolf, Catherine Zeta-Jones, Robin Williams, Demi Lovato, Britney Spears i mnogi drugi, kaže prof. dr. sc. Tomislav Franić, psihijatar, subspecijalist dječje, adolescentne i forenzičke psihijatrije Klinika za psihijatriju KBC Split, te otkriva o kakvoj je bolesti riječ.
- Bipolarni poremećaj je poznat još od antičkih vremena, kada su ljudi opisivali oscilacije raspoloženja i različita emocionalna stanja. Međutim, tek je kasnije, u 19. stoljeću, bipolarni poremećaj započeo dobivati značajnu pozornost i definiranje kao zasebna bolest. U 19. stoljeću, francuski psihijatar Jean-Pierre Falret opisao je pojam "folie ? double forme", što se kasnije preobrazilo u pojam "bipolarnog poremećaja".
Godine 1921., njemački psihijatar Emil Kraepelin koristio je pojam "manično-depresivna psihoza". Bipolarni poremećaj je mentalna bolest koja se karakterizira krajnjim promjenama raspoloženja, uključujući maniju - visoko raspoloženje ili euforiju, i depresiju - nisko raspoloženje.
Promjene raspoloženja mogu biti izražene u kratkom vremenskom razdoblju ili mogu trajati tjednima ili čak mjesecima te često imaju veliki utjecaj na svakodnevni život, odnose i funkcionalnost, kaže psihijatar te pojašnjava da u maničnom stanju, osoba može biti iznimno produktivna i često ima povećane ambicije i samopouzdanje. Međutim, manično raspoloženje također može dovesti do impulzivnosti, neodgovarajućeg ponašanja i teških financijskih problema. S druge strane, depresivno stanje, može uključivati osjećaj beznađa, gubitak interesa u aktivnostima koje su nekada bile zanimljive, nesanicu ili prekomjerno spavanje te gubitak apetita.
Obično se pojavi u pubertetu
Učestalost bipolarnog poremećaja varira, a procjenjuje se između 0,5 i 1,0 posto stanovništva. Može se pojaviti u bilo kojoj dobi, ali obično se pojavljuje u pubertetu ili ranoj odrasloj dobi, između 20-ih i 30-ih godina. Međutim, također se može pojaviti u mlađoj životnoj dobi, uključujući pubertet, ili u starijoj životnoj dobi.
- U vezi nasljednosti, istraživanja pokazuju da postoji genetska predispozicija za bipolarni poremećaj. Ako netko u obitelji ima bipolarni poremećaj, rizik za ovu bolest povećava se, ali ne znači da će se sigurno razviti poremećaj. Rizik za razvoj bipolarnog poremećaja može biti povećan i kombinacijom genetske predispozicije i stresora u životu. Bipolarni poremećaj nije izbor i nije uzrokovan neadekvatnim ponašanjem ili kontrolom volje, ističe dr. Franić.
Rizik od samoubojstva
- Uz ovaj poremećaj često se povezuje i rizik od samoubojstva!?
- Rizik od samoubojstva kod osoba s bipolarnim poremećajem je povećan u usporedbi s onima bez ove dijagnoze. Točne brojke variraju, ali se procjenjuje da je rizik samoubojstva kod osoba s bipolarnim poremećajem oko 15-20 posto. Rizik za samoubojstvo je posebno visok tijekom epizoda depresije i tijekom perioda između maničnih i depresivnih simptoma, kada su osobe s bipolarnim poremećajem posebno osjetljive jer imaju uvid u težinu I kroničnost svoje bolesti. Međutim, rizik za samoubojstvo može postojati tijekom bilo kojeg perioda s poremećenim raspoloženjem, pa čak i tijekom manične epizode, kada osoba može donositi impulzivne i nepromišljene odluke.
Psihotična manija i psihotična depresija su komplikacije bipolarnog poremećaja koje uključuju prisustvo halucinacija ili sumautosti (umišljaja) tijekom manične ili depresivne epizode. Tako npr. manična osoba može biti paranoidna i misliti da ju netko prati i želi je ubiti ili ukrasti njene ideje, jer je "posebna" "ima posebne sposobnosti i moći. Dok depresivna osoba može misliti da ju netko prati i želi ubiti jer je to zaslužila, jer ima umišljeni osjećaj duboke krivnje da je nešto zgriješila.
Razvoj bipolarnog poremećaja može biti vrlo složen i utjecati na mnoge aspekte života, uključujući odnose, karijeru i financije i čak samoubojstvo.
- Kako se bipolarni poremećaj liječi?
- Liječenje obično uključuje kombinaciju lijekova poput stabilizatora raspoloženja i antidepresiva i terapije poput kognitivno-bihevioralne terapije ili psihoterapije. Liječenje može pomoći osobi da upravlja svojim simptomima i da živi produktivan i ispunjen život. Bipolarni poremećaj je ozbiljna bolest i liječenje treba biti pod nadzorom stručnjaka. U slučaju sumnje na ovaj poremećaj treba se obratiti liječniku. Korištenjem stručne pomoći i adekvatnom podrškom, osobe sa bipolarnim poremećajem mogu živjeti zdrave i uspješne živote. Uključivanje podrške obitelji i prijatelja također su važne u suočavanju s bolešću i jačanju mentalnog zdravlja. Stoga osobe sa slabijom socijalnom mrežom imaju slabiju prognozu.